U bespućima morskih prostranstava, mnogi su mornari odvajkada bili izloženi havarijama, strahovima i neizvjesnostima. Pri isplovljavanjima na daleke plovidbe, nerijetko su iza sebe ostavljali sirotu čeljad, plačne majke i svoje ljubljene nevjeste. U prijašnjim vremenima, dok su još jedrenjaci vladali modrim horizontima, putovanja su trajala mjesecima, pa čak pokatkada i godinama. Počesto su bila ispunjena brodolomima, nenadanim gusarskim opsadama i nemilosrdnim pljačkama.
Pomorci su u tim pothvatima, sa svojim kapetanima, bili izloženi milosti neba i vode. Bivali su ranjavani, pretvarani u robove, ubijani. Zbog slabe zaštite, i nikakvog jamstva povratka u zavičaj, razboljevali su se zbog loših sanitarnih uvjeta, nedostatka svježe hrane i pitke vode. Pa su posvema razumljivi razlozi što su u takvim opskurnim uvjetima, nerijetko nastajale i pobune, buntovi i izdaje. No, jedino u što su pomorci mogli bezuvjetno imati povjerenje su Gospa s prigrljenim Isusom iza oblaka i sveci zaštitnici. Njih se nikad nisu odricali, niti ih zapostavljali u svojim rutinama na prekooceanskim avanturama, dapače, uvijek su im se obraćali, zavjetovali i molili pri zalascima sunca.
Upravo su takvi zavjeti, kasnije pri sigurnim povratcima u svoje domove, rađali željama da se te usmene zahvale, pretoče u nešto još opipljivije, a to su nerijetko bili zavjetne ex voto pločice, slikarska platna ili pak neki novčani darovi svetištima i crkvama. Povrh ovih spominjanih najčešćih darova, prema istaknutom bokeljskom istraživaču Željki Brguljanu (podrijetlom iz Prčnja), u studiji o ex voto pločicama bokeljskih pomoraca u tjedniku Vijencu Matice hrvatske iz Zagreba, također su se darivali i srebrni relikvijari u obliku potkoljenica, podlaktica i poprsja svetaca, srebrna raspela, kandila, pokaznice, kaleži, svijećnjaci i kanonske ploče, misna ruha, čipke i vezovi, rijetke knjige, slike i kipovi, te angažiralo grčkim slikarima da oslikaju freske crkve.
Pa tako, u svim pomorskim zemljama, imamo prisutan ovaj vid zavjetovanja i zahvalnosti. Svatko je nastojao pojedinačno ili kolektivno prema svojim nadanim mogućnostima, darovati ono što je bilo bilo moguće u njegovoj životnoj situaciji. Ono što je osobito interesantno u tim zavjetnim darovima, uvijek je se nalazio istaknuti lik Bogorodice. Duboka duhovna povezanost mornara i Gospe, neprekidno traje stotinama godinama. Uvijek je Gospa bila ta nebeska zagovornica, koja je uslišavala nečujne molitve moreplovaca. Na neki način ih svojim blagoslov pratila i čuvala, nadahnjivala i duševno hranila. Budila im nadu i utjehu, bivala putokaz u prisjećanjima i siguran pratitelj u teškim trenucima. Stoga nije teško pojmiti, zašto su u Boki kotorskoj, najljepša svetišta i otoci, upravo posvećeni Majci Božjoj. Posebice se tu ističe umjetni otočić Gospe od Škrpjela i Gospa od Milosti, te također i mnogobrojne druge obiteljske kapelice, crkvice i samostani. Moglo bi se reći da u svim tim glasovitim jugoistočnim marijanskim svetištima, počivaju uslišeni zagovori ljudi s mora.
Zavjetne pločice su najčešće bile rađene od srebra, okruglog ili pak četvrtastog oblika. Nemali broj puta na njima su bili prikazani (kao i na zavjetnim slikama): motivi brodova u oluji s skršenim jarbolima i poderanim jedrima. U marijanskom svetištu Gospi od Škrpjela postoje sačuvane mnoge zavjetne pločice ex voto (po učinjenom zavjetu), gdje se ujedno mogu prigodno razgledati i mnogi zavjeti neznanih mornara, ali i nepoznatih autora koji su ih predano s pijetetom izrađivali. Svakako izradba ex voto pločica bila je unosan i dobro plaćen posao, zanat i umijeće. Sve je to bilo moguće ostvariti, jer su u srednjovjekovnom Kotoru, ali i kasnije u ‘zlatnom dobu jedrenjaka’ bili istaknuti kotorski zlatari sa svojim obrtima. To je bitno naglasiti, jer u protivnom da nije bilo tih vještih gradskih manufakturnih radionica, da nisu bile u tome obimu prisutne, ne bi bilo moguće ni mornarima, kapetanima i vlasnicima brodova i jedrenjaka, darivati crkvama i svetištima, takve personalizirane darove. U samom svetištu Gospe od Škrpjela nasuprot Perasta, izložena je očima putnika namjernika 2 000 votivnih pločica. Na njima su s vještim istančanim umijećem prikazane potresni prizori tonućih jedrenjaka, klečećih pomoraca i drugi poznati tragični zapleti u dramaturgiji plovidbe jedrenjaka. Nažalost, današnje generacije ostale su uskraćene za mnoge votivne zagovore, jer su se mnoge votivne pločice otapale, nerijetko zbog inventara crkava ali i drugih raznoraznih ekonomskih potreba.
Nadalje, s pojavom parabroda, i iščezavanje s povijesne pozornice velikih jedrenjaka, pomalo tijekom desetljeća, nestaje i taj posebni način zahvale pomoraca svome Stvoritelju, Gospi i svecima zaštitnicima. Kasniji moreplovci valjda više nisu osjećali potrebu, da se zahvaljuju svojim nebeskim zaštitnicima na neizvjesnim višemjesečnim putovanjima. Jesu li tu presudila nova parabrodarska, i kasnije brodarska proizvodnja, tehnologija i inovacije, novi sekularniji način odnosa prema vjeri i Crkvi, svetištima i zavjetnim darovima. Razvijanje svijesti o samodostatnosti i istiskivanju pojma Boga iz svakodnevnog ruralnog i urbanog života, nasilnim raskidom i jasnim razdvajanjem sakralnog i profanog, radikalnim odvajanjem države i crkve, nestajanjem monarhija i kraljevstava, te pojavom nekih novih ideologija i društveno pravno-političkih poredaka i režima, utopija i totalitarnih sustava, fotografija i radija, interneta i nekih drugih oblika komunikacije.
Stoga, u mnogim pomorskim muzejima, crkvicama i svetištima, ali ponegdje i domovima starih pomorskih obitelji, na posebnim mjestima stoje uspomene kao svojevremeni relikti prošlosti, ali i snažne induvidualne i kolektivne memorije na neka druga – pomalo romantičarska i bajkovita vremena. Vremena u kojem su tradicija zahvalnosti bila izražavana kroz zavjetne darove (u uljanoj tehnici ili akvarelu) na platnu, papiru ili drvu, te pažljivo iskucavana na komadićku srebra.
Pri kraju, još bi uzgredno mogli spomenuti jednu zanimljivost, da se taj drevni običaj baštini još od doba Grčka i Rimljana, koje je kršćanstvo kao mlada nastajuće religija u svojoj nezaustavljivoj ekspanziji preuzela upravo od svojih prethodnih viševjekovnih progonitelja. U katoličkim zemljama, ovaj je običaj bio snažnije prisutan, dok su primjerice u protestanskim pomorskim zemljama više dolazili do izražaja kao zahvalni zavjetni darovi modeli brodovi ili Church Ships.