Iznimno nadareni crnogorski slikar iz Tivta (Boke kotorske), odista slika impresivne motive Bokelja i Bokeljki u hrvatskoj narodnoj nošnji, bez da se ijednom riječju spominje, čije je to zapravo nasljeđe i otkuda ta tradicija potječe (gornjolastovska, kotorska (škaljarska) il’ dobrotska).

Štoviše, i sama riječ Boka kao toponim se vješto izbjegava (kao da je riječ o kugi il’ amebnoj dizenteriji), a tek hrvatski narod, koji izgleda nije nikada ni postojao na ovim trusnim područjima jugoistoka Jadrana. Mada austro-ugarski popis stanovništva iz 1910. god., upravo govori u prilog 95 % izjašnjenih Hrvata u Tivtu. No, ni ta statistička činjenica nemali broj puta ništa bitnog ne mijenja, barem kada je riječ o Crnoj Gori i poštivanju identiteta autohtonog hrvatskog naroda na jugoistoku Jadrana.

Izložba otvorena u Tivtu, ne da je kulturološki pocrnogorčena, nego je i vještom estetskom mimikrijom i suptilnom retorikom, s pažljivim riječima isključivo naglasila crnogorski identitet  samoga slikara i izloženih djela u galeriji. Pri tome, izostavljajući neizostavnu faktografiju i nepristrano tumačenje otkuda je potekla ta kultura s vrhova Lovćena il’ priobalja Vrmca i Orjena. Dosada, nitko na ovakvo neprikriveno svojatanje nije, niti jednom riječju protestirao…

Nema sumnje da se može ustvrditi, da je bokeljska tradicija danas dio kulture države Crne Gore i Hrvatske, al’ se ni u kojem slučaju ne može konstatirati, da je ona ‘leno’ crnogorskog naroda. Jednom riječju: “No pasarȃn”.

Ovakva crnogorska i srpska asimilacija nastoji agresivno ‘stornirati’ Hrvate doslovno do koštane srži. Zauvijek suptilno izbrisati i otuđiti sve ono što su pokoljenja stoljećima, upravo ovim današnjim Hrvatima Boke i Hrvatske požrtvovno predala u amanet.

Ne treba smetnuti s uma jednu bitnu činjenicu, da će netko promatrajući ova prekrasna ulja na platnu, zasigurno u prvi mah pomisliti, da se ovdje radi o znamenitoj crnogorskoj pomorskoj baštini, epovima i korijenima. Koja će možda danas – sutra biti uvrštena u udžbenike, enciklopedije i leksikone, nacionalne obrazovne curriculume, proširit će se nekim europskim muzejima i galerijama, ostati zabilježeni u web algoritimima arhiva google-a tražilica, novijim inačicama ChatGPT-a 5…

Svatko može odjenuti odoru za kojekakve potreba slikanja i PR modnih i turističkih crvenih tepiha, al’ pitanje jel’ se može duhovno poistovjetiti s njome, dostojanstveno isticati neporecivu katoličku svijest hrvatske memorije, te patnje svoga naroda kroz protekla stoljeća burne prošlosti.

Nažalost, izgleda da su Hrvati Boke kotorske kudikamo bili glasniji i hrabriji, u daleko izazovnijim vremenima biskupa Butorca i don Srećka Vulovića, negoli su što su to danas…

No, dok se u Boki drijema, u Zagrebu se progovara, jer je ta UNESCO-om zaštićena kultura i dio nas, našeg tisućljetnog narodnog imena i običaja, historije i bića. Dapače, nismo se ničega odrekli, niti ćemo se u skorašnjoj budućnosti odreći, ama – baš niti jednog jedinog dugmeta na hrvatskoj narodnoj nošnji Hrvata Boke kotorske i Hrvatske.

 Na znanje!

U Zagrebu, 3. kolovoza 2025.

Fides et honor 

Dražen Zetić

Izvorni članak (portal Radio Tivat):

LINK: https://radiotivat.com/2025/08/03/jovicevicev-realizam-kao-cin-umjetnickog-bunta-i-hrabrosti/