Đuro Vidmarović: ŽARKO PRIBAKOVIĆ, MLADI SRPSKI PJEVAČ KOJI NA REPERTOARU IMA I PJESME HRVATSKIH AUTORA. JE LI TO ZNAK NADE, ILI SLUČAJNOST?

 

Žarko Pribaković je mladi srpski pjevač zabavne glazbe, rođen 2001. godine u Vojvođanskome gradiću, Bačkoj Topoli. „Upoznao“ sam ga slučajno, tijekom samoizolacije zbog velepošasti izazvane krunolikim virusom, 2020.-2021. godine. Tada sam kao oblik samopsihoterapije odlučio privremeno literarno posiniti i pokćeriti deset najboljih mladih izvođača Cohenove „Aleluje“.

On je bio jedan od te desetero djece-pjevača. Zbog mogućnosti koje pruža svemrežje, imao sam prilike pratiti i sazrijevanje te djece i razmišljanja o tome ugraditi u knjigu koju sam u međuvremenu napisao. Osim toga, pišući o ovoj djeci morao sam čitateljima predstaviti i njihove zemlje, narode i nacionalnu kulturu. Npr. predstavljajući Ibrahima Nassrulyeva iz Azerbajdžana koji pripada malome narodu Tati/Tats prikazao sam ovu državu, ali i povijest, jezik u kulturnu baštinu nama u Hrvatskoj nepoznatog maloga naroda neobičnog imena Tats. Kada sam Žarka Pribakovića „posinio“ imao je desetak godina. Naravno, tijekom slijedećeg virtualnog desetljeća (koje je pisac zahvaljujući svemrežju prošao za dvije pandemijske godine) on je rastao i sazrijevao u mladića, odnosno, kako danas kažu, tinejdžera. Kao dječačić otpjevao je „Aleluju“ upravo anđeoski. Osim toga, Bačka mi je draga jer u njoj živi dosta pripadnika hrvatskoga naroda, a toponim me podsjetio na moje rodno selo u kojem je nekada, u doba moje mladosti raslo mnogo topola. Time sam bio „prisiljen“ vratiti se u moje rano djetinjstvo. Za samopsihoterapiju u samoizolaciji sve je to bilo vrlo korisno. Nisam bježao od činjenice etničke raznolikosti. Bio sam dovoljno dugo u politici i upoznao njezine dobre i loše strane. K tome, u ovim pandemijskim uvjetima, u ovoj velepošasti i samoizolaciji razmišljanje o politici, ili sudjelovanje u njoj, pa makar i on line,  moglo je biti opasno jer bi dovodilo do unutarnjih tenzija i destabilizacije. Bilo je bitno što je meni tako dragu Cohenovu „Aleluju“ mali Srbin, Žarko, izveo više puta toliko dječački dojmljivo da je moje virtualno posinjenje postalo neizbježno. Naravno, svjestan sam nacionalnog, vjerskog, pa i političkoga konteksta, jer je riječ o srpskome djetetu. Ali što ovo dijete ima s politikom! Konačno, on je dječak rođen 8. studenoga 2001. u Bačkoj Topoli, dakle nakon završetka rata i ne može ga se stavljati u ondašnji vremenski kontekst. Tako sam razmišljao u trenutku odluke o virtualnome posinjenju.

Pored navedene Cohenove „Aleluje“ Žarko Pribaković ima na svome repertoaru i pjesme koje izvode hrvatski pjevači. Pjevao je dobro, ispravno, čak i produhovljeno.  Naravno, pjevao je i srpske autore, što je sasvim normalno. Zbog ove „hrvatske“ komponente želio bih ovoga dječaka-pjevača istaknuti kao primjer kako glazba može nadići etničke granice, ako se stavi u plemeniti i kontekst.

Žarko Pribaković 2011. god.

Iz priloženih snimaka na You-Tubeu vidljiva je dječačka dob Žarka Pribakovića. Imao je desetak godina a zahtjevnu Cohenovu „Aleluju“ izveo je snažno, s dušom, što više toliko impresivno da sam ostao bez daha, kao i kod moga brazilskoga „aleluja“ – posinka Jotte A. Prvi snimak prikazuje dječaka u vlastitome stanu, jednostavnog, odjevenog u majicu, kako sjedi na plastičnoj stolici, s krupnim radoznalim očima. Onaj tko ga je snimio znao je vrijednost dječakove izvedbe. Na drugoj snimci Žarko pjeva u rimokatoličkoj crkvi, uz pratnju malog glazbenog sastava s gospođom za klavirom i zborom dječaka i djevojčica iza sebe. Kamera je snimila i crkvu ispunjenu vjernicima koji su mladog pjevača ispratili dugotrajnim pljeskom.

U vrijeme moga literarnog posinjenja Žarko je učenik Osnovne škole „Čaki Lajoš“ u Bačkoj Topoli. Nikada nisam bio u tome gradu. Stoga se služim literaturom. U mjestu većinu žitelja čine pripadnici mađarske nacionalnosti. Stoga je i naziv škole logičan. Živi u obitelj s dvoje starije sestre i dva starija brata. Obiteljska slika je idilična. Tu su pesek, mačka, zelene površine, bicikl, lijepo jezero, crkva, sportski tereni, Dom kulture, crkva, kino-dvorana, restorani, trgovine,  puno zelenih površina, dakle ugodan ambijent za život dječaka. Njegovu obitelj čine: majka Julijana, otac Živojin, dvije starije sestre, Jelena i Branislava i dva starija brata, Dušan i Nikola. Otac je stariji gospodin mojih godina, profesor tjelesnog odgoja, a majka medicinska sestra. Bio je športaš, trener Nogometnog kluba „Bačka“.

S pjevanjem Žarko je počeo 2010., dakle kao devetogodišnjak, kada ga je učiteljica, uočivši dječakovu izvanrednu glazbenu nadarenost, uključila u školski zbor s kojim je pjevao pjesmu “Sve ptičice zapjevale”. Tada su njegovu nadarenost primijetili i mnogi porodični prijatelji-glazbenici, obitelj je prihvatila dječakovu sklonost pjevanju i glazbi i svi su ga počeli pripremali za mnoga glazbena takmičenja. Sve se čini gotovo idealno, premda je vjerojatno, bilo i nekih prepreka.

Žarko  se uskoro prijavljuje na poznati festival za djecu „Licidarsko srce“ (hrv. „Licitarsko srce“), iznenađuje muzikalnošću i vokalnim umijećem i pobjeđuje. Glas mu je dječački obojen, ali snažan i ugodan, a on njime uspješno barata kao s glazbenim instrumentom. Nastup mu je uspješan i simpatičan, bez očekivane treme za dijete tih godine. Kasnije sam ga slušao govoriti kako je od najranijeg djetinjstva želio nastupati kao pjevač. Dakle, nosio je u sebi genetsku predispoziciju za glazbenu umjetnost.

Prva izvedba Cohenove „Aleluje“: 25. kolovoza, 2013. (Žarko ima 11/12 godina)

Dječak nema punih 12 godina. Cohenovu „Aleluju“ otpjevao je suvereno i snažno. Pjevanje je snimljeno u nečijoj (vjerojatno roditeljskoj) gostinjskoj sobi, dakle riječ je privatnoj produkciji.

     

Dječak Žarko Pribaković u vrijeme prvoga izvođenja Cohenove „Aleluje“.

Usredotočenost je kao u molitvi. U mašti vidio sam mu anđeoska krila.

Hallelujah – Žarko Pribaković

https://www.youtube.com/watch?v=s_qNn_jNfZA

Video-snimka od 25. VIII. 2013. Do kraja 2020. pregledana preko 17 000 puta.

Druga izvedba „Aleluje“: 20. siječnja, 2014. „Kamp tolerancije“ – Bačka Topola. Žarko ima 13. godina.

Poslušajte:

Žarko Pribaković – Hallelujah – humanitarni koncert

https://www.youtube.com/watch?v=fBojfUsM3eY

20. siječnja, 2014.  Sjajan početak Nove godine.

Na videosnimci se vidi kako Žarka prate tamburaški sastav i zbor. Koncert ima humanitarni karakter i održava se, očito, u mjesnome Domu kulture. Fotografije koje prilažem otkrivaju dječaka koji još nije do kraja savladao tremu pred javnim nastupom, ali je sve sigurniji kao pjevač.

Dobar nastup, s ponešto previsokom intonacijom,

ali glasnice su izdržale. Simpatična dječačka pojava.

 Godine 2014. Žarko je već stekao samopouzdanje na brojnim nastupima na kojima je izvodio narodne pjesme svoga kraja. Druga izvedba „Aleluje“ održana je, po meni, u idealnome ambijentu – rkt. crkvi. Smijem pretpostaviti kako je riječ o crkvi u njegovome rodnome mjestu. Istinu govoreći, možda bi idealniji ambijent bila sinagoga, budući se Cohen vratio judaističkoj vjeri svojih predaka i pjesmu napisao u duhu starozavjetne transcendencije, kao vlastitu poetsko-glazbenu oporuku.

Ova Žarkova izvedba „Aleluje“ ima pravu koncertnu nadgradnju. Prati ga zbor sastavljen od dječaka i djevojčica. Glazbenu pratnju čine četiri glazbenika, tri na trzalačkim instrumentima, a četvrti, očito voditeljica zbora, svira na harmoniju. Dječak je odjeven u lijepu kockastu crveno-bijelu košulju koju, pomalo nestašno pomodarski, nije zakopčao kako bi se vidjela dekorativna majica. Kako bi djelovao još modernije ostavio je košulju izvan hlača. Tamne hlače i crno-bijele tenesice čine pojavu maloga izvođača dojmljivom i romantičnom.

Crkva je ispunjena vjernicima. Lijepa je i prostrana. Vide se oltar, stolice za svećenika i ministrante, te gotički okviri slika Križnoga puta. Žarko i zbor čekaju znak voditeljice kako bi izvođenje zahtjevne skladbe moglo početi. Voditeljica je bez rukava, što je mimo protoko-la previđenog za nastupe u sakralnim objektima.

U mislima se nalazim među publikom u toj lijepoj crkvi. Uživam u pjevanju talentiranoga dječaka i njegove vokalno-glazbene pratnje. Želio bih da pored mene sjedi Leonard Cohen osobno i moji unuci.

Dječak je ozbiljan i usredotočen na svoju

glazbenu točku. Moj foto-aparat ne uspijeva

snimiti kvalitetno ovu lijepu scenu.

Žarko Pribaković je završio srednju glazbenu školu u Subotici i sada je student prve godine na Muzičkoj akademiji u Beograd – Odjel za džez. Kao srednjoškolac uspješno je nastupao u glazbenome programu TV PINK, „Pinkove zvjezdice“.  U ovome showu u dva navrata nastupali su mladi hrvatski pjevači, Roko Blažević iz Splita i Marko Bošnjak iz Rame u BiH. Obojica su bili pobjednici. Ocjenjivačko vijeće showa odnosilo se prema njima s puno poštovanja i bilo je ushićeno glasovnim i interpretativnim mogućnostima malih Hrvata. Na tome im se treba zahvaliti. Na neki način i moja pohvala Žarku Pribakoviću odjek je ove glazbene solidarnosti.

S užitkom sam slušao kako dječak Žarko pjeva poznati hit Miše Kovača „Ti si pjesma moje duše“.

Poslušajte:

Žarko Pribaković: Ti si pjesma moje duše 360p

7.118 pregleda

Premijerno prikazano: 9. lip 2021.

https://www.youtube.com/watch?v=81Qd_oKOHZk

Slijedi sjajna i česta izvedba pjesme Željka Beka: „Laku noć svirači“, uz Veliki tamburaški orkestar RT Vojvodine.

Poslušajte:

Veliki Tamburaški orkestar RTV i Žarko Pribaković – Laku Noć Svirači – Novogodišnji Koncert

14.275 pregleda

29. prosinca, 2016.

https://www.youtube.com/watch?v=-jb3soWPVO8

Sjajna izvedba:

Oliver Dragojević

Žarkova izvedba, na natjecanju „Pinkove zvjezdece“, velikoga hita legende hrvatske estrade, Olivera Dragojevića „Trag u beskraju“, bila je besprijekorna. Za tu priliku on se maskirao u Olivera, obojio kosu, stavio naočale, odjenuo njemu slično odijelo i pjesmu otpjevao prateći se na klaviru

Kao je pisao srpski tisak 18. prosinca 2018. „Žarku je najteže palo oponašati boju glasa Olivera Dragojevića!“ Trebalo mu je mjesec dana priprema i vježbanja. Izabrao je „Trag u beskraju“. Tom je prilikom izjavio:

Oliver Dragojević je moj omiljeni pevač, a pesma ‘Trag u beskraju’ koju ću otpevati je moja omiljena. Volim emociju u njegovom glasu, sviđaju mi se njegove pesme i to je razlog zbog kog sam odabrao da imitiram baš Olivera. Samu pesmu sam znao i pre ovog nastupa, ali sam opet morao da se spremam sigurno mesec dana, kako bih što vernije dočarao Olivera. Teško je bilo imitirati njegovu boju glasa, nisam u potpunosti uspeo u tome, ali ću se potruditi da prenesem njegovu emociju. Konkretno u ovom nastupu nisam morao da spremam neku koreografiju, Oliver se gotovo nije ni kretao na sceni. Ali generalno, ova sezona jeste ozbiljnija u odnosu na prethodne, nije dovoljno da samo pokažemo talenat za pevanje, već moramo da se potrudimo oko kompletnog nastupa.

Žarko izvodi uz klavirsku pratnju „Trag u beskraju“

Nakon Olivera, srpski pjevač-dječak odlučio se milijunskome gledateljstvu približiti veliku hrvatsku zvijezdu, Zlatana Stipišića- Gibonnia. Vrlo je hrabro, ali i nadahnuto, otpjevao njegovu skladbu „Činim pravu stvar“, a zatim jako zahtjevnu i estetski koherentnu skladbu „Libar“. Obje pjesme Žarko izvodi i na svojim javnim nastupima. Poslušajte izvornik jer Pribakovićeve izvedbe nisu stavljene na You Tube:                       

Gibonni – Činim Pravu Stvar [Sa Tekstom]

https://www.youtube.com/watch?v=10neN3DxAD4

Gibonni-Libar

https://www.youtube.com/watch?v=C0qUAa49dqQ

Na kraju bih predstavio Pribakovićevu izvedbu „Žute ruže s Dunava“, pjesme proslavljenoga hrvatskog pjevača, Željka Bebeka. Snimka je ovo popularne emisije TV Novi Sad „Neka pjesma kaže“, tamošnje karizmatične voditeljice, Nataše Ilić-Jovanović. Žarkov nastup s pjesmom „Žuta ruža s Dunava“ posljednji je na snimci.

NEKA PESMA KAZE specijal – FRAJLE i Zarko Pribakovic

710 pregleda

10. prosinca  2022.

https://www.youtube.com/watch?v=FlFtbjgWMxs

Pisao sam o zloporabi zabavne glazbe kod nekih srpskih šovinističkih krugova, koji na taj način nastoje što uspješnije širiti svoje pročetničke ideje i vrijeđati susjede. Zbog toga sam dužan upozoriti i na primjere koji su drukčiji, normalni, uravnoteženi i prihvatljivi. Ne bih želio nanijeti štetu mladom pjevaču podrškom iz Hrvatske, i stoga mi je dužnost kazati kako on nije apatrid. Izvodi srpsku zabavnu i vojvođansku glazbu. Voli svoj narod i njegovu glazbenu baštinu. Ali poštuje i tuđe. Možda je on vjesnik novoga naraštaja koje neće biti opterećeno velikosrpskom megalomanijom. A može se zbiti da sutra izađe u javnost s nekom pjesmom ili izjavom zbog koje ću požaliti što sam napisao ovaj tekst. Privatno tog momka ne poznajem, kao niti njegovu obitelj, osim posredstvom PR materijala serviranog preko svemrežja. No, unatoč takvoj mogućnosti, vrijedilo je pohvaliti ono što je dobro. Pa makar i u ime utopije. Ako u Hrvatskoj nastupaju razne srpske pevaljke i nedostojne osobe, zbog čega ne bih smieo upozoriti na primjer koji zrači optimizmom? A sprečavali su me urednici glasila. Jedan me je čak pozivao na razgovor nakon što je odbio članak. O čemu bih trebao razgovarati s tim čovjekom nakon svoga 30 godišnjeg javnoga rada u politici i diplomaciji, i pedeset godina djelovanja u književnosti. Ako nakon tolikih godina „minuloga rada“ nisam dokazao svoje domoljublje, tada nikada više niti neću.

 

 

Đuro Vidmarović