fra Ignacije Gavran: Vjersko stanje srednjovjekovne Bosne

Prije nego što potkrijepimo tvrdnju postavljenu u naslovu, potrebno je, barem u najkraćim crtama, kazati o kojim se vjerama radi.

Ne radi se o pravoslavlju, kojega u srednjem vijeku, osim u rubnom istočnom dijelu (i nakon Tvrtkovih osvajanja nekih srpskih područja), u Bosni i nije bilo. Isto tako, ne radi se ni o islamu, koji stječe pristalice tek s turskim osvajanjem. Radi se samo o dvije vjere ili Crkve: o općoj Katoličkoj i o tzv. „Bosanskoj Crkvi“, čije predstavnike Dubrovčani (ali i drugi) redovito nazivaju patarenima.

Katolička Crkva postojala je na području Bosne i Hercegovine već u antičko doba sve do seobe naroda. Ali i kasnije, nakon pokrštenja u 9. stoljeću, ona je imala vlastitu biskupiju, koja je potpadala pod splitsku i, od kraja 12. stoljeća, pod dubrovačku nadbiskupiju. U vjerskim obredima ona se služila domaćim, slavenskim jezikom. Imala je i redovnike, kako se čini, reda sv. Bazilija, koji su se, u onim zabačenim krajevima, dosta razlikovali od drugih. Bili su veliki isposnici iako se, vjerojatno, nisu isticali nekim posebnim znanjem, pa su zbog svoga strogog života u narodu uživali velik ugled.

Tijekom 12. stoljeća (a možda i nešto ranije) među njih su prodrli vjerski nazori koji se nisu slagali sa službenim crkvenim naukom, iako ne znamo u kojoj mjeri. Puk, je bio slabo poučen u vjeri a i vjerski život (služba Božja, svete tajne ili sakramenti) bio je zanemaren; slabo su gradili crkve a zapustili su i one koje su postojale. I ženidbeni vez bio je labav. Tako se u krilu Katoličke Crkve malo pomalo rađala neka nova, drugačija vjerska zajednica.

To zastranjenje u crkvenom nauku i vjerskom životu moglo se ispraviti da su odgovorne vlasti postupile obzirno i razborito. Nažalost, umjesto da postupe tako, radile su često upravo suprotno: svisoka i nasilno. Umjesto dotadašnjeg crkvenog vodstva, htjeli su im nametnuti „latinske“ (zapravo mađarske) vjerske poglavare, ljude tuđeg jezika i novih, neobičnih postupaka. Kod ugarskih državnih vlasti iza revnosti za vjeru krila se i sebična želja domoći se gospodstva u tuđoj zemlji. Takve nametnute vjerske poglavare većina Bosanaca (a osobito plemstvo) nije htjelo prihvatiti. Na koncu je „latinski“ biskup morao, sredinom 13. stoljeća, otići iz Bosne. Nakon toga Bosanska se Crkva sve više okretala potpunom krivovjerju i postala nova, od Katoličke Crkve nezavisna, zajednica.

Na taj je način u 13. stoljeću Katolička Crkva sasvim oslabila. Pape su joj pokušali pomoći: najprije neumjesno, potičući križarske ratove protiv bosanskih nevjernika, a onda i daleko prikladnije, šaljući u Bosnu misionare, najprije dominikance, a nakon njih franjevce. Dominikanci su bili najvećim dijelom stranci (Mađari i Nijemci), pa ih je domaći svijet doživio kao suradnike tuđinske vlasti. Franjevci su dijelom znali jezik (jer su potjecali iz naših krajeva) a dijelom su ga naučili. Tako je bilo razumljivo da su bolje uspijevali i sredinom 15. stoljeća oni su velikim dijelom iskorijenili krivovjerje. U to vrijeme krivovjerci su brojniji jedino u Humu (Hercegovini) i nekim istočnim dijelovima Bosne.

Kulin se kleo da je katolik

Bosnom su najprije upravljali banovi a od 1377. pa do 1463. kraljevi. Banovi su bili: Borić, Kulin, Stjepan, Matej Ninoslav, Prijezda, Stjepan I. Kotromanić, Stjepan II. Kotromanić i napokon Tvrtko I. Kraljevi su bili Tvrtko I., Dabiša, Jelena (s narodnim imenom Gruba), Ostoja, Stjepan Ostojić, Tvrtko II. Tvrtković, Stjepan Tomaš i Stjepan Tomašević. Svi ovi, i banovi i kraljevi, pripadaju jednom te istom rodu, koji se od Prijezde običava nazivati Kotromanićima.

Ban Borić prvi je po imenu poznati bosanski ban. Vlada od 1130. do 1163. i usko surađuje s ugarskim kraljem. Da je bio katolik, vidi se po tome što je za pokoj svoje duše ostavio templarskom redu selo Erdel. Nakon njega vladaju Bosnom neko vrijeme Bizantinci.

Ban Kulin vlada od oko 1180. do oko 1204. i surađuje s ugarskim kraljem. Radi vlastitih političkih interesa njega je kod pape optužio vladar Zete Vukan Nemanjić da je zajedno s porodicom prišao krivovjercima. Kulin je odgovorio i Papi i ugarskom kralju Emeriku da je krivo optužen i da je on pravi katolik te da je spreman popraviti ako je što iz neznanja pogriješio. Svoju pravovjernost pokazao je podigavši dvije crkve (jedna od njih bila je u današnjem selu Muhašinovićima kod Visokog). Osim toga, on sam šalje bosanskog biskupa Radogosta u Dubrovnik da ga tamošnji biskup posveti.

Ban Stjepan, nasljednik Kulinov (oko 1204. – oko 1221.), njegov je sin i iste vjere kao i otac. Priznaje ugarsko vrhovništvo.

Ban Matej Ninoslav vlada oko 1232. do oko 1250. On je bliski Kulinov rođak ali „patarenski“ odgojen pa se djelovanjem Papina legata Jakova Prenestinskog godine 1228-29. obratio na katoličku vjeru. Unatoč tome, on se uporno brani kad ugarski križari napadaju Bosnu. Zbog toga je Papa mislio da se on odmetnuo, no on se u pismima Papi (osobito Inocentu IV.) od toga uspješno brani. On je dao i određeni novac za gradnju katedrale u Bosni.

Ban Prijezda Veliki (tj. Stariji) vlada od 1254. do 1287. pa i ranije (za izbivanja Ninoslavova). Bio je ugarski štićenik i dobio od kralja lenski posjed Novak. Još u mladosti obratili su ga dominikanci. Bio je oženjen Šubićkom.

Ban Stjepan I. Kotromanić, Prijezdin sin, vlada od 1287. do 1302. i ovisan je  o ugarskom kralju. Oženio se g. 1284. Jelisavom, kćerju srpskoga raskralja Dragutina, koji je postao katolik i bio vojvoda Mačve. Iako je i po ocu i po majci bio katolik, bio je snošljiv prema bosanskim krstjanima. Nakon njega Bosnom nakratko upravljaju Šubići.

Ban Stjepan II. Kotromanić vlada od 1312. do 1353. Mavro Orbini napravio je kod njega zbrku proglasivši ga pravoslavccem, kojega su tek franjevci obratili. Tu njegovu zabludu preuzeo je kasnije D. Farlati a za njim i F. Rački i Vl. Ćorović. Orbinija je zaveo neki njegov izvor da je ban bio „orthodoxae fidei“, što na ovom mjestu znači da je bio „pravovjeran“ (a ne možda pataren). Čitav niz okolnosti pokazuje nemogućnost da ban Stjepan bude pravoslavac. Najprije to što mu je otac bio katolk, zatim što je neko vrijeme u Dubrovniku odgajan i učio „latinsku knjigu“, zatim činjenica da ga papa – i prije dolaska franjevaca – naziva „dragim sinom“ (npr. 1319., 1325., 1345., 1346.), što on usko prijateljuje s fra Peregrinom Saksoncem, što pomaže uspostavu Franjevačke bosanske vikarije, što sam naziva pravoslavce „šizmaticima“ (raskolnicima), te što ga Pravoslavna Crkva poimence proklinje i što je sagradio franjevcima u Milama samostan.

U drugu ruku, on nije „pataren“, kao što su neki pomislili, iako se služi (kao i drugi banovi prije njega) uslugama „djeda Bosanske Crkve”, jer su poglavari Bosanske Crkve po ustaljenoj predaji bili svjedoci vjerodostojnosti; kad bi zabacio takvu tradiciju, ban bi mogao izazvati građanski rat.

Katolici su i kraljevi

Ban i kralj Tvrtko I. kao ban vlada od 1354. a kao kralj od 1377. do 1391. Osim što je po odgoju katolik, već pri nastupu na vlast protiv njega su se digli bosanski krstjani i istjerali ga iz zemlje. Za njih Tvrtko veli da su najprije bili „nevjerni Bogu pa onda i njemu“. On fra Peregina zove svojim „duhovnim ocem“. Da ne  duljim, dovoljno je navesti da srpski povjesničar Ilarion Ruvarac rječito dokazuje da je Tvrtko katolik. Kasnije se bosanski krstjani nisu protiv njega dizali a i on se pokazao snošljivim. Čudna je tvrdnja M. Imamovića (Historija Bošnjaka, Sarajevo, 2. izdanje 1998, str. 62) da je Tvrtk obio samo „nominalno katolik“.

Kralj Dabiša, mlađi brat Tvrtkov (sin istog oca i neke nepoznate Bosanke), vlada od 1391. do 1395. Sudeći po ocu, on je bio katolik a i žena mu je Jelena bila katolkinja, od hrvatskih knezova Nelipića.

Jelena-Gruba, kraljica, Dabišina žena, katolkinja, vladala je vrlo kratko od 1395. do 1398.

Kralj Ostoja, mlađi brat Dabišin, vlada od 1398. do 1404. i kasnije, od 1408. do 1416. Kao sin pučanke, bio je (po svoj prilici) odgojen „patarenski“; nastupom na bosansko prijestolje, prešao je na katoličku vjeru, ali je trajno ostao sklon bosanskim krstjanima.

Kralj Stjepan Ostojić, sin Stjepana Ostoje i Kujave, vlada od 1418. do 1420. Bio je katolik; sudimo to po tome što je imao franjevca fra Stjepana za svoga dvorskog kapelana.

Kralj Tvrtko II. Tvrković, sin Tvrtka I., vlada od 1404. do 1408. i ponovno od 1421. do 1441. Bio je odgojen katolički i ostao katolik cijeloga života. On zaštićuje franjevce od pretjerano revnoga sv. Jakova Markijskog i pismeno saobraća s papom Martinom V.

Kralj Stjepan Tomaš, sin kralja Ostoje, vlada od 1443. do 1461. Bio je odgojen „patarenski“ a obratio ga je dominikanac, hvarski biskup Toma. Papa je proglasio njegov prvi brak s Vojačom, koji je bio uvjetno sklopljen, ništetnim, pa je on onda uzeo za ženu Katarinu Kosača. Zajedno s njom gradio je po Bosne crkve. G. 1459. on je stavio preostale bosanske krstjane pred izbor: ili se pokrstiti ili napustiti kraljevstvo. Pokrstilo ih se oko 12 tisuća, a zemlju napustilo četrdeset ili malo više, kako je to zabilježio ondašnji papa Pio II. (usp. Comentarii rerum memorabilium…, Citta del Vaticano 1984, str. 316-317)- Uvažimo da se ove brojke ne odnose na Hum (Hercegovinu), jer su tamo prognani i otišli.

Kralj Stjepan Tomašević, sin kralja Tomaša i Vojače, vlada od 1461. do 1463.. U pismu Papi on naglašava svoj katolički odgoj i svoju vjernost i traži od njega pomoć.

Osvrt

Iz navedenog je očito da su svi bosanski vladari, barem dok su bili na vlasti, bili – svi, bez iznimke – katolici. Od njih petnaestak, samo su četvorica ili petorica bili obraćenici s „patarenstva“: Matej Ninoslav, Prijezda, Ostoja, Stjepan Tomaš i, možda, Stjepan Ostojić. Nema dakle ni govora o nekakvom mijenjanju vjere kao što se mijenja kabanica.