Svetkovina Svi svetih počela se slaviti u Crkvi najprije kao svetkovina svih znanih i neznanih mučenika, jer su mučenici za vjeru najveći svjedoci nasljedovanja Isusa iz Nazareta. I to već od IV. stoljeća. Potom su rimske pape starorimski hram svim bogovima, Panteon, u VII. stoljeću pretvorili u Crkvu svih svetih (Sancta Maria ad Martyres), a od IX. stoljeća uveden je svetkovina svih svetih znanih i neznanih, i onih koji ne mogu proći naše kriterije, koji su oprali svoje haljine u krvi Janjetovoj, a nisu prošli naše ispite, oni – kako kaže Otkrivenje – iz svih rasa, naroda, jezika i kultura.
Zagovornici i ljudi nove šanse.
Sveci su naši zagovornici, oni koji, poput dobrih prijatelja, jesu naši odvjetnici, brane nas. Znamo naime kako se nekada ljudi nađu zajedno pa krene trač ili čak ozbiljna priča, pa onda jedni govore ovo jedni ono, a pravi prijatelj ne šuti, on ne skriva ako nešto nije dobro, zatim kaže: sačekaj, nije to cjelina te osobe, to jest slabost ili mana, grijeh i zlo, ali je ta osoba i nešto više. Tako je svetac/prijatelj zagovornik nove šanse.
Oznaka sveca je da se nikada ne postavlja na mjesto Boga, nego da odlučno kaže da čovjek dokle god živi ima priliku obratiti se; nema toga grijeha i stranputice s koje se ne može vratiti. Uzmite tolike svece, koji su varali, lagali, krali, opijali se, toliki čak ubijali, i promijenili se, ali zauvijek. Najgore je, a takvo je i naše vrijeme, ako postoji umišljenost u bezgrešnost. Sveci nisu bezgrešni. Oni su naši zagovornici jer dobro znaju što je krivi put, što je bezboštvo i nevjera, a što je Bog i njegova dobrota. To su ljudi velike ljubavi i molitve, koji su izmolili promjene, i svoje i svojih bližnjih, tolike majke, žene, očeve, dobri ljudi koji su izmolili promjenu najbližih, uvijek u skromnosti i pouzdanju u Boga.
I mi, dok ovih dana dolazimo na groblje, dolazimo ne da samo tugujemo zbog smrti i gubitka dragih, nego da nastavimo razgovor s njima, molimo ih za zagovor za naš život, za naše odnose. Obraćamo im se da nas zagovaraju kod Boga. To je ta naša vjera u općinstvo svetih, kako kažemo u Vjerovanju.
Svjedok do kraja, svetac i mučenik za neprijatelje.
Opće oznake svetaca jest da su vjernici, da su Božji prijatelji, ali i prijatelji ljudi. Nijedan svetac nije ljubitelj Boga a mrzitelj ljudi. Nekada ljudi hoće, u nas je to također slučaj, i u pravoslavnih, i u muslimana da smatramo velike ljude one koji mrze druge. To nisu ni pravi vjernici a kamoli sveci.
Današnji kršćanin treba znati da sam, ne iz kolektiva i mase, nego baš sam, slobodno i odgovorno, treba odgovoriti hoće li se zauzeti za dijalog i ljubav prema strancima, tuđincima i neprijateljima, te kako će se osobno odnositi prema svijetu, podijeljenom i posvađanom, a ne samo očekivati od svijeta kako će on sam misliti, govoriti i činiti, posebno ne od svijeta politike koji tako često živi od sukoba i nasilja, suprotno Isusovoj praksi. Svaki kršćanin ima iza sebe bogatu tradiciju mučenika, svjedoka prvih i svih drugih stoljeća. Ima unutar istoga kršćanstva, katoličanstva i svoje mjesne Crkve alternativu: zagovornike crkvene moći, dvorske teologe i glasonoše bojovnih ratova i ratničke globalizacije (kolonijalizam), ali ima i nepreglednu rijeku svjedoka Isusovog odnosa prema neprijateljima, svjedoka međureligijskoga dijaloga i mira u svijetu.
Današnji kršćani, nažalost, više vole mučeničku nego praštajuću crkvu, bojovno, ratničku zajednicu i narod nego crkvu i narod milosrđa i ljubavi. Polazeći od grčke riječi martys, Tomislav Šagi-Bunić razlikovao je mučenike i svjedoke, naglašavajući da je svaki kršćanski mučenik svjedok koji daje život radi Krista i radi ljudi, ali i radi svojih neprijatelja. U kršćanstvu se redovito u središte stavlja muka, pa se onda “oko nje razvrstavaju dva nepomirljiva tabora: jedni koji muke nanose i drugi koji ih trpe, mučitelji i mučenici. Ponekad se može dogoditi” – naglašava Šagi-Bunić – “da nam bude važnija definitivna osuda mučitelja negoli ljubav prema mučenicima, a prečesto kršćanstvo dobiva okus muke, nečega gdje je od svega muka najvažnija.” Mučenik je svjedok Kristove ljubavi prema neprijateljima i “ne nastupa ni prema kome kao neprijatelj”; “makar to izgledalo paradoksalno, stranu mučenikovu ne zastupaju oni koji po svaku cijenu žele osudu i osvetu nad onima koji su bili oruđe mučeništva, jer mučenik nije umro za produbljivanje mržnji, nego za uspostavu ljubavi, kao i Krist”.
Mučenik nije, dakle, fanatik, ni kukavica; ne izaziva druge da ga ubiju, ne trči u smrt zato da sebe pokaže, nego da posvjedoči Božju ljubav prema ljudima. Mučenik ne ide u smrt zato što prezire život, nego upravo jer ljubi život drugih više nego svoj, pa kada su sva sredstva iscrpljena, dariva život. Mučenik ne afirmira tek neku ideju, istinu, pravdu, više vrednote, nego život u ljubavi s Kristom, i zato je njegova mučenička smrt svjedočanstvo spasiteljske Kristove ljubavi za sve ljude. “Mučeništvo nije ono koje razdvaja, razdire, cijepa ljude i razvrstava ih u suprotne tabore, ono je naprotiv znak i stvarnost, tajanstvena doduše ali prava koja ujedinjuje i sabire ono što je bilo suprotno” (T. Šagi-Bunić).
Sveci su ljudi uzori i originali.
Pogledajmo se, svi smo različiti. To je tajna Božjega stvaranja, to je tajna svakoga čovjeka. Sveci su ljudi pojedinačni, originalni, samostalni i slobodni, nikada ljudi mase, tora, grupe, brloga, neozračenoga brloga u kojem je toplo ali zagušljivo i smrdljivo, u kojem se ne može biti svoj. Osim što su zagovornici, sveci su nam uzori, i to originali života; i u najtežim i najmračnijim vremenima oni su se pokazali heroji, odvažni ljudi nasuprot većini. Ne zaboravimo, sveci su često, možda najčešće, upravo «najgori» svojima, smatraju se da tobože rade na štetu svojima. No, tako su i Isusa proglasili neprijateljem svoga naroda i huliteljem Boga. Ali oprezno s time. Nemojmo se zanositi kako smo poput Isusa, nego mirno i slobodno, samostalno tražimo Isusa i njegovu evanđelje.
U tom smislu vrijedilo bi vidjeti kako danas biti original, svoj čovjek, samostalni i slobodni nasljedovatelj Isusa Krista. Isus nam nudi blaženstva kao mjeru svetosti, kao mjeru blaženstva, sreće, uspješna života. I ne treba netko biti nešto veliko, biskup, svećenik, franjevac, redovnik da bi bio svet i dobar (Papa Franjo). I nije svetkovina Svih svetih dan savršenih, bezgrešnih, nego svetih, a svetost je prva oznaka čovjeka koji kaže: Ne mogu sam, ne možemo sami, ne mogu bez Boga, ne zaboravite Boga, Isusa, jer bez njih ćemo se strovaliti u ponor prezira, isključivosti, uzajamno uništenje! Odbacivanjem Boga nećemo se shvatiti (R. Guardini), nećemo razumjeti čovjeka, postat ćemo neprijatelji jedni drugima. Prihvatiti Boga znači učiniti to u krajnjom skromnosti, ne u oholosti kako to čine lažni vjernici, osobito «sveti» zanesenjaci, fanatici i teroristi koji misle da su jedini pravi vjernici, da jedni svjedoče pravu vjeru i da mogu raspolagati Bogom uništavajući druge, ubijajući «krivoga» Boga u drugima.
Uvažavajući današnje vrijeme i potrebe nas ljudi, u svoj poniznosti vjere, navodimo ovdje neke nasušne oznake današnjih kršćana, a time i mogućih svetih ljudi, uzora ljudi:
1. Kršćanin je čovjek bez privida i maske.
Biti kršćanin znači biti čovjek koji ne podnosi ni svoje ni tuđe licemjerja. Čovjek koji radi pred Bogom, u skrovitosti, a ne samo da se pokaže pred ljudima, da umiri svoju savjest, da osvoji nebo ili neku drugu korist, nego iz zahvalnosti da smo Božja ljubljena djeca, iz radosti ljubavi i postojanja. Kršćanin je čovjek koji živi istinsku zahvalnost nasuprot tolikom nezadovoljstvu, smrknutosti i mračnjaštva što uopće živimo, što živimo u ovoj obitelji, zajednici, državi i svijetu.
2. Ustrajan i dobrohotan.
Kršćanin je čovjek koji nosi svoj križ: sebe samoga sa svim svojim vrlinama i manama i svoje bližnje, u ljubavi, i svoje okolnosti u blagosti i strpljivosti, uporno, svakodnevno i neposustajući, radeći na izgradnji boljega sebe i boljih odnosa u obitelji, susjedstvu, župi, društvu. Kako je lijepo susresti radina, neumorna i postojana čovjeka!
3. Brižljiv, odlučan i vjeran na riječima.
U vremenu preosjetljivosti i istodobno agresije (kako se sve ljudi danas ne imenuje, ne isključuju, psuju, kako se sve i gdje ne sve danas galami, dere, huči i buči jedni na druge), traži se njegovanje svoga govora, straža nad svojim usnama i brižljiva kontrola jezika, držanje zadane riječi, pouzdanost u obećanjima sebi i drugima, vjernost zadanom cilju prema dobroti. I važno je ne dati se otrovati lošim riječima i djelima, dati se opsjesti đavlom i negativnostima, nego vjerovati u snagu i najmanjega dobra.
4. Pregaranje i krepost iz patnje.
Kršćanin uporno i postojano raste i sazrijeva, izrasta kako iz svojih grijeha i mana, tako iz svojih poniženja, promašaja, gubitaka, poraza, osramoćenja, kleveta, neostvarenih ambicija i prelomljenih nada i želja. Ima hrabrosti stati pred sebe i priznati svoje zloće i opakosti i zna se pokajati.
5. Radost i opuštenost, «nezgrapnost» i smisao za humor.
Ogromna je sreća biti radostan u malome, znati uživati u onome što već jesam i što mi je Bog već dao. A ono što imam, uvijek je mnogo, jer ne samo da mnogi nemaju što ja imam, nego je često previše onoga što već posjedujem. Uz to, radost i opuštenost postojećim, važno je šaliti se, i to na svoj račun. Ni danas nije vrijeme šale, svuda oko nas su namještene veličine, smrknute face ozbiljnosti koje spašavaju svijet. Na pozicijama skoro sve umišljeni i bezgrešni. Sveci se smatraju malenima pa i smiješnima, nezgrapnima, ne namješteno, da ih svi vide i da namještenom nezgrapnošću ili namještenim humorom koji je bez duha, nešto pridobiju.
6. Dobrohotnost, suosjećanje i solidarnost s drugima.
Ne glumiti lažnu ljubav prema onima koje ne podnosimo i prema onima koji nas ne podnose, nego istinoljubiv, ali u toj istini uvijek biti dobrohotan, dobro htjeti svojim protivnicima i neprijateljima, onako kako im Isus želi. Iznimno je veliko dopustiti se pozitivno pogoditi uspjehom i radošću drugih, radovati se s radosnima, plakati s uplakanima, biti solidaran s uskraćenima, pomoći potrebitima, dignuti glas za obespravljene i ugrožene. Ući u nevolje i rizik omalovažavanja i progona i od svojih za dobar glas, za sretan život i sreću drugih.
7. Čovjek trajne molitve.
To je trajno otajstveni, skroviti odnos s Bogom, temeljem života, s kojim se ne maše, ali se od njega živi; s Bogom pred kojim se priznaje svoja malenost i veličina, pred kojim se izlaže sebe sva, sa svim svojim lažima i gadostima, krivim molitvama i nevoljama, ali i sa svim svojim djetinjarijama, snovima, čežnjama i gordostima, i uvijek s ispovjednim priznanjem da Bog zna sve bolje od mene, da me Bog voli više nego ja samoga sebe, da Bog druge podnosi i ljubi više nego ja mogu i zamisli da ih može i treba voljeti.
Svetac je jednom riječju najvjernija slika na zemlji onoga koga nazivamo imenom Bog, koga zazivamo na Isusov način – najsvetijim i najmilosrdnijim Ocem.
Fra Ivan Šarčević
Fratellanza umana (01.11.2020.)