François Varillon: Uskrsnuće tijela ili pobožanstvenje čovjeka i svemira II

Naše sadašnje tijelo nije u potpunosti tijelo

Kada čovjekov poziv ne bio bio sudjelovanje u životu samoga Boga, ne bi bilo ni uskrsnuća tijela [sarks]. Pobožanstvenje čovjeka omogućuje opstanak tijela [soma]. A to znači da od tri aspekta koja su neophodna da bi naše blaženstvo bilo ljudsko blaženstvo, božanski element jeste temelj i princip druga dva. Sada smo pobožanstvenjeni tek u klici. Što će se dogoditi kada, nakon smrti, budemo pobožanstvenjeni u punini, kada budemo Bogu slični (1 Iv 3,2)? Sve je rečeno ovim riječima: duh, kada ga zaposjedne Bog, u potpunosti posjeduje svoje tijelo.

Mi dobro znamo da svoje tijelo [soma] ne posjedujemo u potpunosti, ono nam djelomično izmiče. Ako imam jaku migrenu, ne očekujte da vam održim zanimljivo predavanje. Ako sam u Parizu, nisam u Lyonu. Dovoljno je da jedna muha zuji, kaže Pascal, pa da veliki filozof postane nesposoban za razmišljanje. Supružnici se preko tijela sjedinjuju u ljubavi, ali tijelo [soma] sprečava da njihovo sjedinjenje bude potpuno (ljubav od toga trpi). To znači da tijelo [soma] nije u potpunosti tijelo [soma], ono je tek parcijalno sredstvo djelovanja i komunikacije. Postat će doista tijelo [soma], kada više ni na koji način neće biti zapreka. A kada kažem tijelo [soma], ne zaboravite da se radi o čitavom svemiru koji je neodvojiv od tijela [soma].

Kršćanstvo je jedino, u doslovnom smislu riječi jedino koje naučava pobožanstvenje. I ne samo da ga naučava, nego se može reći da je kršćanstvo upravo taj nauk. Čitavo kršćanstvo je u tome! Guardini lijepo kaže: Jedino se kršćanstvo usuđuje staviti ljudsko tijelo u samo središte Boga. Doista veličanstveno, zar ne! Jasno, ne radi se o našem tijelu [soma] kao agregatu bioloških stanica. Baš me briga hoću li u vječnosti pronaći svoje prste ili svoju gušteraču! Kao i na pričesti, kad se hranimo Tijelom uskrslog Krista, ne hranimo se biološkim stanicama (što možda nije očito svima jer događa se da nas smatraju kanibalima).

U tom smislu i evanđelje nam kaže da će izabranici biti kao anđeli na nebu (Mt 22,30), to znači da će njihova tjelesna stvarnost biti sasvim nova. Nikad nemojmo govoriti da će tijelo postati duh, to bi bilo sasvim krivo tumačenje! Ostat ćemo ljudi. Tijelo ne postaje duh, ono je tijelo više nego ikada, ono postaje u potpunosti tijelo [soma].

Sveti Pavao nam kaže da je uskrslo tijelo duhovno tijelo (1 Kor 15,42), ali on ne daje filozofsko obrazloženje. Uzaludan je svaki pokušaj da si zamislite kako to izgleda tijelo: ići ćete u smjeru ne znam kakvog svjetlećeg plina (Nietzsche je govorio o velikom plinovitom kralježnjaku!). To me podsjeća na jednu dosjetku Paula Claudela kada su ga tražili da drži predavanje o Trojstvu, a budući da je tog dana bio jako loše volje, odgovorio je: Želite li projekcije? Treba se odreći maštanja, a to odricanje za čovjeka nije nimalo lagano; ali je nepohodno: kršćanski život ne može se živjeti u mašti. Razmišljanja koja vam predlažem nemaju za cilj maštu! Imajte na umu da su to samo teološka mišljenja: što se tiče doktrine, Crkva je krajnje odmjerena, kaže nam da ćemo uskrsnuti tijelom i dušom, to je sve.

‘Duhovno tijelo’ je tijelo slobode

Duhovno tijelo je odraz čovjeka koji je došao do slobode. Postati slobodan čovjek znači umrijeti svemu što nije ljubav, ni dobrohotnost. Čovjek postaje slobodan kada se uzmogne suočiti sa smrću, podnijeti smrt egoizma u svim njegovim oblicima: ugoda, komfor, posjedovanje privilegija, mirno prihvaćanje užasnih nejednakosti u svijetu. Čovjek je slobodan kad aktivno umire svemu ovome, kada radi na tome da ne bude rob samog sebe (svojih prohtjeva). Kažem: aktivno, to znači slobodnim aktom, činom, donoseći male i velike odluke preko kojih, dan za danom, doseže veću slobodu.

Ako se smrt samo podnosi, ona je čista destrukcija. Tijelo zgrčeno od udaraca neće dati plesača, premda onaj tko želi postati plesač treba biti sposoban podnijeti jako puno boli. Treba pristati. Jedino smrt, kao dobrovoljna žrtva, može voditi u svijet uskrsnuća, kao što najnapornije vježbanje vodi u svijet plesa. A jedini koji je umro iz potpuno dragovoljne žrtve, to je Krist.

Svaki čin Kristova života bio je čin ljubavi. On se nije davao tek djelomično, u pojedinim činima. U pravom smislu riječi, on je davao svoj život tijekom cijelog svog života, nikada ga nije uzimao natrag za sebe. Dakle, umro je svim onim granicama koje čine čovjeka i svim grijesima koji čovjeka zatvaraju u te granice. Ono što je činio, to je bilo svakodnevno umiranje, u potpunosti dragovoljno. Kristova smrt – ovo treba razumjeti: smrt koja se sastoji od svakog njegovog čina tijekom života i konačna smrt na križu – savršeni je čin ljudske slobode, odnosno savršeni odraz same Božje slobode u jednom čovjeku.

Taj čovjek od krvi i mesa kojeg zovemo Isus, on u potpunosti postaje slobodan, u činu slobode u kojem se daje. Također možemo reći: Isus ili u potpunosti slobodan Čovjek. Ako riječ u potpunosti uzmemo doslovno, očito da je on slobodan bez ostataka. A to znači da je bez ostatka živ ili da umirući uskrsava …niti mu tijelo truleži ugleda. (Dj 2,31) Da je Isusova smrt bila prirodna, podnesena smrt, grob ne bi bio prazan: postojao bi ostatak, podložan prirodnom procesu raspadanja. Ali ako je Isusova smrt njegov darovani život, onda je ona Život, jer život je doista Život tek kada je darovan, budući da su biti i ljubiti jedno te isto. Bog je Ljubav, dakle, Život je ljubav. U Isusu, smrt je savršeni odraz Života. Isusovo mrtvo tijelo jest sam Život, ispunjenje, istovremeno je i objava slobode. On je slobodan čovjek, a slobode u grobu nema, u grobu su samo ostaci. Ništa od onoga što je Isus bio neće postati prašina: grob je prazan.

U nama ima i onoga što nije ljubav, i onoga što nije sloboda, robujemo tolikim stvarima! To iskazujemo priznajući da smo grešnici. U nama postoji i nešto drugo osim Života. Suprotnost života, smrt, u nama je već za vrijeme našeg zemaljskog života. Smrt je unutar svake naše sebične odluke. Takva smrt je odbijanje dragovoljne smrti, to je smrt koja se podnosi. To je dio energije proizašle iz našeg tijela koja nije postala čin istinske slobode, koja nije pretvorena u energiju ljubavi ili dragovoljne smrti.

Treba izgovoriti jednu riječ koja pokazuje da su dragovoljna smrt i ljubav u biti isto: riječ žrtva. Ako energija koja proizlazi iz mojeg tijela i krvi, ako ona na razini mojeg duhovnog bića (moje slobode) ne postane žrtva, osuđena je na raspadljivost: to je ostatak koji se neminovno pretvara u prah. Suvišno je zamišljati što bi moglo biti uskrsnuće jednog raspadljivog ostatka: nema ga.

Dakle, možemo umrijeti od propadljivosti ili kako se kaže, na zadatku. Umrijeti od propadljivosti, to je prirodna datost; umrijeti na zadatku to je dragovoljna žrtva. U stvarnosti svaki čovjek, osim Krista i njegove majke, umire istovremeno od raspadljivosti i od žrtvovanja, smrću koja se podnosi i koja je dragovoljna. Kristov grob je prazan zato što je sve u njemu bilo žrtva, čin ljubavi, dragovoljno sebedarje. Naši grobovi nisu prazni zato što sve u nama nije bilo žrtva, nije sve bilo čin ljubavi, dragovoljno sebedarje: naš grob je znak svima koji na njega dolaze položiti cvijeće, da smo mi ubogi grešnici.

Ali, hvala Bogu, ima u nama istinskog života. Bilo je u našem životu istinske ljubavi: radili smo i u našem radu nismo tražili samo osobnu i obiteljsku korist, davali smo se, ispunili smo zadaću, umrli smo, na neki način, na zadatku. Dakle, jedan dio nas uskrsava. Nismo samo ostatak. Da smo samo ostatak, to bi bio pakao, zamah nedostižnog uništenja koji vječno traje.

Rekao sam vam da nije moguće zamisliti duhovno tijelo, tijelo slobode. A otac Pousset nam predlaže ovu usporedbu: Postoji žir i postoji hrast. Tko je vidio samo žir, ne može si zamisliti kako izgleda hrast. Ne možemo si zamisliti naše uskrslo tijelo. Ali onaj tko gleda hrast, ne treba se pitati na koji način žir postoji u njemu; na isti način na koji postoji i taj hrast. To je slično onome što kaže sveti Pavao: Sije se u raspadljivosti, uskrsava u neraspadljivosti; sije se u sramoti, uskrsava u slavi; sije se u slabosti, uskrsava u snazi; sije se tijelo naravno, uskrsava tijelo duhovno (1 Kor 15, 42-44).

Vječno i pobožanstvenjeno postojanje čitavog čovjeka i čitavog svemira

U našem uskrsnuću vidjet ćemo Boga u svemu i sve u Bogu. Vidjet ću Boga u svemu, zato što će mi se ovaj svijet kojeg već toliko volim (široka prostranstva, mora, zvijezde, planine – na to sam pomislio neki dan gledajući prelijepi planinski lanac Pireneja – naročito prekrasnu zajednicu ljudi koja je još ljepša i zanimljivija od svih prirodnih ljepota), prikazati onakav kakav jest, dok na neki način izlazi iz božanskih ruku, taj svijet kojeg Bog vječno stvara, vidjet ću ga u njegovoj biti, taj svijet koji je pozvan da sudjeluje u Biću samoga Boga. Čitav svijet bit će mi providan, kroz njega ću vidjeti Boga. Pokušajte si zamisliti kakav bi to svijet bio ako bismo Boga mogli vidjeti kroz ljudsku ljubav, ljudsko prijateljstvo, već kroz samo druženje. Bog u svemu.

I istovremeno, u istoj svijesti, u mojoj svijesti pobožanstvenjenog čovjeka, vidjet ću sve u Bogu: čitav svemir bit će moj. Doista, svemir je neodvojiv od Boga budući da ga on vječno stvara. Dakle, sve u Bogu. I obadvije slike – Bog u svemu i sve u Bogu – u potpunosti će se poklapati.

Isto tako možemo misliti da će u našem uskrslom životu opstati sve ono dobro, lijepo i istinito iz zemaljskog života. Svi napori uloženi za mir, pravednost, ljepotu, kulturu, svako postignuće na polju ljudskog rada, sve je to besmrtno. Jer sve je to u konačnici moje tijelo [soma]. Moglo bi se reći da je moje tijelo [soma] moja prošlost koja polazi od moje prirode: ja sam muškarac, nisam žena; ja sam Francuz, nisam Eskim, itd. Sve je to dio ukorijenjenosti mojega bića i odatle proizlazi moja osobna povijest: odgoj, obrazovanje, ulazak u novicijat, moji odnosi s poznanicima i prijateljima, moj posao, pojedini događaji na društvenom i političkom planu, ovo vrijeme koje provodim s vama, sve to u konačnici sačinjava moje tijelo [soma] i to je ono što uskrsava.

Moja vlastita povijest izgrađuje moje lice vječnosti. Kako zamisliti golemu rozetu u kojoj bi bile milijarde boja, a da ni jedna nije ista! Postoje milijarde ljudskih lica, ali ne postoje dva u potpunosti ista lica, tako je bilo od početka i bit će vjerojatno do kraja vremena. Ta izvanredna raznolikost lica ukazuje na još čudesniju raznolikost duša. Zauvijek sam različit od svih vas i svatko od vas je zauvijek različit od svih ostalih. Ono što vas razlikuje, ona boja, plava, zelena ili crvena, vaša jedinstvena boja u rozeti vječnosti, to su sve odluke koje donosite dan za danom, pod uvjetom da su te odluke proizašle iz dobrohotnosti, pravednosti, ljubavi ili barem iz elementarnog poštenja. Isto tako i sve ono što su učinili oni koji vjeru odbacuju, kao i oni koji je ne poznaju, ali je ne odbacuju, na primjer devetsto milijuna Kineza koji nikada nisu čuli za Isusa Krista, sve ono dobro i lijepo što su učinili, sve ću to pronaći u Kraljevstvu nebeskom, u nebeskom Jeruzalemu o kojem govori Otkrivenje.

Mi zapravo kroz stoljeća gradimo naš vječni život, i to preko naših uspona, našeg napretka i naših promašaja. To znači da blaženstvo jednog Francuza neće biti isto kao i blaženstvo jednog Kineza, niti će blaženstvo oženjenog muškarca biti isto kao i blaženstvo neoženjenog, ali Francuz će imati udjela u blaženstvu Kineza i neoženjeni čovjek u blaženstvu onoga koji je oženjen i obratno. Jer osobna povijest jednog oženjenog Francuza iz 20. stoljeća nije ista kao povijest jednog celibatara Kineza iz 15. stoljeća. U svakom čovjeku uskrsava čitav čovjek, a ljubav ili dragovoljna smrt kojom se doseže uskrsnuće, crpljena iz tjelesne energije koja ima svoje posebnosti i koja je življena kroz rodbinske odnose, odnose ljubavi, kolegijalnosti i prijateljstva, različita je za svakoga od nas. Sve uskrsava, osim onoga što je ostalo izvan ljubavi, sve osim egoizma i grijeha. Stoga bih mogao zaključiti ovim riječima koje sažimaju sve: vječni život je vječno, oduhovljeno, pobožanstvenjeno postojanje čitavog čovjeka i čitavog svemira.

François Varillon, SI

Iz knjige: François Varillon, Joie de croire, joie de vivre [Radost vjerovanja, radost življenja], Édition du Centurion, 1981.

S francuskoga prevela: Vesna Zovkić, Isusova mala sestra

Izvor: fratellanzaumana.wordpress.com