Nema čovjeka na zemaljskoj kugli koji nije ostao istodobno i začuđen i zadivljen i zapitan pri pogledu na vedro zimsko nebo prepuno zvijezda. Taj je sklad kroz mnoge godine remećen samo u rijetkim trenucima, nekim može se reći kratkotrajnim pojavama kao što su pojave sjajnih meteora, kometa ili eksplozije zvijezda, pojavama koje su bile nedokučive ljudskom razumu i istodobno inspirativne da budu zabilježene u zapisima i ljetopisima nadobudnih pojedinaca.
Listajući tako naše stare kronike i ljetopise, nailazimo i na rijetke, ali zato vrlo dragocjene, bilješke o kometima, meteorima, pomračenjima Mjeseca i Sunca, planetima i sl. i što je za nas u ovom slučaju posebno interesantno bilješke o pojavama polarne svjetlosti.
Ali, prije svega, otkud polarna svjetlost?
Pojava polarne svjetlosti je usko vezana za aktivnost Sunca, odnosno povećanju aktivnosti sunčevih pjega. Njihov broj, koji se izražava u obliku tzv. relativnog Wolfovog broja, dostiže maksimum približno svakih jedanaest godina. U periodu maksimuma pojave pjega, mogu se očekivati i pojave polarne svjetlosti.
Vrijeme pojavljivanja polarne svjetlosti tijekom noći je od trenutka kada se nebo zatamni i na mjestu zalaska Sunca ostane samo slabo sumračno svjetlo. Tada se može primijetiti dosta velika površina svjetla koja se prostire od horizonta naviše, i malo po malo iščezava na fonu neba. Neposredno iznad horizonta polarno se svjetlo ne može vidjeti jer je ondje atmosfera nedovoljno prozračna za promatranje. Polarno svjetlo dostiže maksimalnu visinu nekoliko sati nakon zalaska Sunca, poslije čega počinje nestajati (zalaziti) zbog kretanja nebeskog svoda.
Na sličan način se javlja polarna svjetlost i na istoku, prije izlaska Sunca. Početak pojave je obično nekoliko sati poslije ponoći, a nerijetko čak i u ponoć. Kako se bliži čas izlaska Sunca, tako se i polarna svjetlost spušta prema Suncu i konačno nestaje u trenutku kada se prve sunčeve zrake rasprostru po nebeskom svodu.
Ova interesantna pojava na noćnom nebu zasigurno je dosta davno privukla pažnju ljudi. Ona je poznata Egipćanima koji je predstavljaju u obliku trokuta. Svjedočenja starih Grka da su opažali polarnu svjetlost poznata su sve do pojave kršćanstva, a Diodor Sicilijanski smatrao je da je to jedan oblik pojavljivanja Sunca i da takav način pojavljivanja predskazuje kraj vladavine spartanaca.
Aristotel je također promatrao ovu pojavu, ali je on pogrešno objašnjava kao rep kometa čija je glava skrivena ispod horizonta. Povjesničar Nikifor je oko 410. godine, u 13. knjizi svog djela Historia ecclesiastica zabilježio promatranje potpunog pomračenja Sunca kada je vidio i polarnu svjetlost u obliku konusa. Zanimljivo je da on naziva neznalicama one koji su smatrali da je to rep kometa. I istočni narodi poznavali su polarnu svjetlost i nazivali je lažna zora, a pod tim imenom se spominje i u Kur’anu.
Prvi kraći opis polarne svjetlosti dan je tek u XVII. stoljeću. Za to imamo zahvaliti Englezu Cildryju koji o tome piše u djelu Natural History of England (1659.), a nešto kasnije i u djelu Britannica Baconica (1661.). U ovom posljednjem on kaže: „U veljači, a također i nešto prije i nešto poslije toga mjeseca, nedugo nakon završetka sumraka, vidjet ćete dosta jasno vidljiv sumračni pojas koji počinje oko Sedam zvijezda i čini se kao da ih dodiruje. I ja mislim da je taj pojas bio i da će biti stalno vidljiv u to doba godine. Ali koji je uzrok toj pojavi, ja još sebi ne mogu predstaviti, ali to ostavljam budućim istraživanjima.
Dvadesetak godina kasnije, 1683. godine, astronom Cassini objavljuje prva znanstvena promatranja polarne svjetlosti, čime počinje period intenzivnog proučavanja ove pojave.
I u našim krajevima polarna svjetlost odavno je privukla pažnju promatrača. Prvi koji su ostavili zabilješke o ovoj pojavi bili su bosanski franjevci. Tako je fra Nikola Lašvanin u svom Ljetopisu u godini 1739. zabilježio između ostaloga i sljedeće: „Na 28. marča uvečer, uoči Uskrsa. Ima u Fojnici golemo vrilo (zove se Šćona), i ovu vodu tko pije, govore da od nje gušavi, koje proteče kakono krvavo i po njemu se ufati kakono krvav skorup. I ne mogaše ga ljudi pit za niko vrime. I premda biše tada vrime kiševito, sa svim tim rika što teče iz planine bijaše bistra, a što vrilo teče iz litice, teče veoma mutno. Istoga miseca i godišta, sutradan uvečer, u niko doba noći, od sivera ukaza se nebo veoma krvavo na ti način da tko god vidi, začudi se.“
Ovo je prvi do sada poznati spomen polarne svjetlosti kod naših naroda. Iako tek samo „goli“ podatak, ova bilješka je svakako veoma značajna za našu astronomsku baštinu jer pokazuje da je i u to vrijeme u našim krajevima bilo pojedinaca koji su promatrali nebo, poznavali ga i mogli uočiti promjene na njemu, te ostaviti podatke o svojim makar i skromnim promatranjima.
Mnogo živopisniji opis polarne svjetlosti donosi fra Marijan Lanosović, ljetopisac franjevačkog samostana u Osijeku: Godine 1770. Siječanj. 18. Nebeska pojava. Poslije šest i po sati navečer pokazalo se sa sjevera vrlo crveno nebo čija se crven protezala jednako prema istoku i zapadu te je bila znak brze pojave polarne svjetlosti, oko sedam sati ova se crven izražavala u vidu luka koji se protezao u dužinu od repa Velikog medvjeda zahvaćajući čitavu glavu i tijelo Zmaja sve do krila Labuda, Crveni luk je nastajao ponekad iznad kraja repa Medvjedice Benethnaseh a svršavao se na njegovu početku. Ovo je bila širina čitavog luka osim što bi s gornje strane vrlo često izbijale neke zrake i s bjelkastim brazdama se pokazivale kako se rađaju s horizonta s kojega je izgledalo da se otkida čitav luk. Jedna od ovih bjelkastih brazda koja je proizlazila od mjesta nasuprot kojemu se nalazila Lira razlikovala se od najživljeg crvenila i protezala se do lakta Cefa, nasuprot kojemu se nije dizala nijedna zraka nego neko vretenasto crvenilo, to crvenije kako je pokrivalo čitava Labuda. Tada se luk raskinuo pa se podiglo novo vreteno i pokrilo Berenikinu kosu te se proširilo prema Lavu dok je u međuvremenu vreteno s istoka pokrivalo Pegaza. U ovom je razmaku dvaput izgledalo da se javlja zora i dvaput se spaja u obliku dvaju velikih vretena na istom mjestu dok je jedno vreteno napredovalo prema zapadu, a drugo prema istoku. Odatle se pojava vraćala pretvarajući se u duži, širi i viši luk i protežući se ništa manje prema zapadu nego kao i prema istoku; tada je od Berenikine kose umetnuta jedna greda između bjeline i crvenila sve do Oriona. Oko 11 sati još je trajala polarna svjetlost u kojoj je bio prekinut lanac i zato nije moglo biti nikakva električnog promatranja.“
Na kraju treba spomenuti da i suvremenik fra Marijana Lanosovića, poznati sarajevski ljetopisac Mula Mustafa Bašeskija bilježi na više mjesta pojavu polarne svjetlosti te da je ponekad i tumači.
Piše: Jasminko Mulaomerović