Glagoljaštvo
Zahvaljujući glagoljašima i njihovu brižnom čuvanju svoga jezika, pisma i pjevanja hrvatska monaška književnost bila je trojezična (latinski, staroslavenski i hrvatski) i tropismena (latinica, glagoljica i ćirilica)
U dalmatinskom priobalju i na otocima bilo je monaha još od prvih stoljeća. Neki su živjeli zajedno, neki pojedinačno. Nisu slijedili neko određeno monaško pravilo, niti samo jednoga monaškog oca. Zvali su se jednostavno monasi. Tek nakon opsluživanja drugih monaških pravila počeli su usvajati Monaško pravilo sv. Benedikta.
Osim sv. Benedikta, zaštitnika Europe, hrvatskim su monasima veliko nasljeđe ostavili i slavenski apostoli sv. Ćiril i Metod. Ova dva brata i monaha, koji su suzaštitnici Europe, naviještali su Evanđelje i slavili bogoslužje na narodnom jeziku, a knjige pisali slavenskim pismom, glagoljicom. Njihovi učenici su u hrvatske krajeve dolazili i sa sjevera, preko Moravske i Panonije, ali i s juga, preko Makedonije i Zahumlja. Tako je Hrvatska postala susretište raznih liturgijskih obreda, jezika i pisama.
Zahvaljujući glagoljašima i njihovu brižnom čuvanju svoga jezika, pisma i pjevanja hrvatska monaška književnost bila je trojezična (latinski, staroslavenski i hrvatski) i tropismena (latinica, glagoljica i ćirilica).
U hrvatskim krajevima bilo je više samostana s narodnim jezikom u bogoslužju. Sigurno su to bili: Sv. Lucija u Drazi Baščanskoj, Sv. Nikola kod Omišlja, Sv. Nikola u Otočcu, Sv. Ivan Krstitelj u Povljima na Braču i Sv. Kuzma i Damjan na Ćokovcu. Od svih tih glagoljaških zajednica najistaknutija i najdugotrajnija je bila zajednica na Ćokovcu.
Ćokovski samostan Sv. Kuzme i Damjana čuvao je brojne glagoljske spise i natpise. Natpise u kamenu je uglavnom i sačuvao, a najviše sačuvanih spisa sada se čuva u Državnom arhivu u Zadru i Arhivu Hrvatske akademije u Zagrebu. Među sačuvanim spisima svojom se važnošću ističe Rogovska regula, kako se obično naziva glagoljicom pisani hrvatski prijevod Benediktova Monaškog pravila. Ta je Regula pisana u 14. st., ali je prijepis originala iz 11. ili najkasnije 12. st. Prvi prijevod Regule sv. Benedikta na hrvatski jezik vjerojatno je nastao u nekom našem primorskom samostanu. Taj hrvatski prijevod Benediktova pravila jedan je od najstarijih prijevoda u svijetu. Sigurno je stariji smo grčki prijevod iz 8. st.
Poslušaj, ljub’veni s(i)nu, zap(o)v(i)di meštra tvoga, i prikloni uho sr(d)ca tvoga, i svit’ ljub’venago o(t)ca radostno primi, i velično svrši. Da k ńemu se vrati poslušanijemъ i trudom’, ot(’) ńegože biše otbigalъ lěnim’ neposluhomъ…
Poslušaj, o sinko, pouke učitelja i prikloni uho svoga srca; rado primi savjet dobrohotnog oca i uspješno ga provodi u djelo. Tako ćeš se naporom posluha vratiti onome od kog si se udaljio nehajnim neposluhom…
Benediktinci glagoljaši su poznavali i latinski jezik pa su se bavili i prevođenjem, osobito liturgijskih knjiga. Na Ćokovcu je vjerojatno djelovao i glagoljski skriptorij. Ćokovska glagoljaška zajednica živjela je na otoku Pašmanu i bila je upućena na kopno, ali ne smije se zaboraviti da je ova zajednica – ali i druge zajednice na drugim otocima – svojim duhovnim vrednotama obogaćivala kopno. Dokle je sezao utjecaj monaha glagoljaša? U 14. st. češki kralj Karlo IV. osniva u Pragu samostan Emaus i poziva hrvatske benediktince da u njemu njeguju slavensko bogoslužje. Ne zna se sa sigurnošću iz koga su to hrvatskog samostana išli u Češku, ali mnogi drže da su to bili ćokovski monasi.
Jedan će primjer dobro oslikati život ćokovskih glagoljaša. U izvješću iz godine 1636., što se čuva u Državnom arhivu u Zadru a odnosi se na samostan Ćokovac, spominju se latinski i „ilirski“ misal. Dva misala na dva jezika u istoj samostanskoj crkvi dobra je slika dvojezičnosti i dvopismenosti ćokovskih koludara. Istu znakovitost imaju i brojni kameni natpisi u samostanu Sv. Kuzme i Damjana; glagoljički i latinički natpisi stoje jedan pored drugoga.
Život ćokovskih glagoljaša je bio – uza sve slabosti što su ih kroz stoljeća pratile – u skladu s benediktinskim geslom Moli i radi. Kao što geslo ističe sklad molitve i rada, tako su i koludri glagoljaši nastojali oko sklada latinske i glagoljske predaje.
Više u članku: Jozo MILANOVIĆ, Benediktinci glagoljaši na biogradskom području u: „Glagoljica i glagoljaštvo u biogradskom kraju“, Zbornik radova sa znanstvenog skupa 2012. u Biogradu, Biograd – Zadar 2014., str. 123.-130. Članak možete preuzeit i u PDF formatu ovdje.