Hrvatsko-francuski odnosi: “Hrvati – to su najbolji vojnici svijeta. Kad bih imao samo 100 000 Hrvata, osvojio bih čitav svijet.”

Hrvatsko-europske veze u doba Karolinga još imaju obilježje veza sa zapadnom kulturnom ekumenom uopće; s karolinškom renesansom ta kultura ima opće europsko značenje i u Hrvatskoj. Materijalni oblik takvih veza vidljiv je i u očuvanim primjerima predromaničkih crkvenih zdanja, koja u Hrvatskoj, posebno u ornamentici, imaju i domaća obilježja pleterne plastike. Posebno se izdvaja crkva sv. Donata u Zadru, koja se i po monumentalnosti i po drugim graditeljskim rješenjima povezuje s uzorom, izvornom Karlovom kapelom u Aachenu. Poznato je da je i zadarski biskup Donat (po kom je crkva poslije prozvana) bio u posjetu Karlu Velikomu (805/806)

Francuske kulturne dodire zapravo najprije prenose francuski benediktinski redovnici, čijom se djelatnošću u Hrvatskoj grade mnogi samostani. I kad se osniva Zagrebačka biskupija (1094), obredne knjige i relikvijari dolaze iz francuskih krajeva. Učeni redovnik Hugo de la Scura de Franza opat je benediktinskoga samostana na Mljetu, a rasprave francuskoga dominikanca Laurenta d’Orleansa (La Somme le roi) iz 13. st. nalaze se i u glagoljaškim prijepisima. Ako littera francigena još znači franačko pismo, tj. karolinu, lingva francigena počinje značiti francuski jezik. Tim (starofrancuskim) jezikom piše i Geoffroi de Villehardouin, kroničar 4. križarskog rata, nažalost u povodu križarskog osvajanja Zadra 1202. za račun Venecije, a radi plaćanja puta križarima do Konstantinopola. U svojem opisu toga događaja (La conquete de Constantinople) on navodi da je Zadar »jedan od najutvrđenijih gradova na svijetu (…) da se ne može naći ljepših, ni jačih ni bogatijih«. Francuskim jezikom u 14. st. već živo govori i dio stanovnika stare Vlaške ulice u Zagrebu, gdje se u povodu gradnje katedrale nastanjuju i francuski (i talijanski) obrtnici; za govornike romanskih jezika tada se općenito kod zapadnih Slavena rabio naziv Vlasi, pa odatle naziv te i danas žive zagrebačke ulice.

Uz šire poznatoga hrvatskog teologa i prevoditelja s arapskoga na latinski Hermana Dalmatinca u 12. st. te još nekolicinu plemića, i siromašni hrvatski glagoljaš Juraj iz Slavonije u 14. st. na Sorbonnei stječe titulu magistra, a 1401. postaje izaslanikom Sveučilišta kod kraljice Elizabete Bavarske. Krajem 1404. odlazi iz Pariza u Tours, gdje služi kao kanonik pokornik katedrale Saint-Gatien. Ondje je po sjećanju na praznim stranicama latinskog rukopisa koji se trenutno čuva u općinskoj knjižnici u Toursu zapisao glagoljsku početnicu (abecedarij), nazivajući to pismo alphabetum chrawaticum (hrvatska abeceda), glagoljicom. Glagoljica je u Francuskoj poznata prije svega zahvaljujući Reimsovom evanđelistaru iz 1395. godine, čiji je najveći dio napisan lijepom uglatom hrvatskom glagoljicom na staroslavenskom iz benediktinske opatije Emaus u Pragu. Nakon čuvanja u Carigradu, svečano ga je kardinal Karlo od Lorene poklonio knjižnici Reimske katedrale. Reimsov evanđelistar naziva se i Tekstom krunidbe s obzirom na nekoliko povijesnih izvora u kojima se spominje da su francuski kraljevi na njemu polagali prisegu prilikom krunidbe.

Učestalije se u Francuskoj javljaju najprije Dubrovčani. Prvi od njih koji studira na Sorbonnei je Ivan Stojković (15. st.), a tada u Parizu djeluje i latinist Ilija Crijević (Cervinus). Saro Gučetić u ime francuskoga kralja Franje I. pregovara sa Sulejmanom Veličanstvenim te ima ovlasti sklapati tajne ugovore. Prvi poznati prijevod nekoga hrvatskog pisca na francuski soneti su petrarkista Dinka Ranjine, koje prevodi Philippe Desportes (1546–1606). Djelo O trgovini Benedikta Kotruljevića nakon venecijanskog izdanja prevodi se na francuski i tiska u Lyonu 1613. Najprevođeniji je pak Hrvat Splićanin Marko Marulić, sa 7 izdanja francuskih prijevoda njegovih latinskih Institucija (De Institutione).

Zanimljivo je da kravata, bitan modni atribut muške mode, potječe od fino izrađene tkanine koju su nekada nosili hrvatski konjanici koji su stupili u službu francuskih kraljeva. Ti su se vojnici istaknuli tijekom Tridesetogodišnjeg rata (1618.-1648.), što je dovelo do toga da ih je 1635. regrutirao Luj XIII. Nakon bitke kod Rocroija 1643. godine, oni su integrirani u novu »Kraljevsku hrvatsku« konjičku pukovniju (Royal-Croates), koja će postati »Kraljevska Kravat pukovnija« pod Lujem XIV (Royal-Cravates). Ovaj intrigantni predmet ukrasa vezan s prednje strane »à la croate« (na hrvatski način) prihvatio je versajski dvor zbog njegove elegancije i originalnosti. Kravata je vrlo brzo osvojila Parižane 17. stoljeća prije nego što je izazvala entuzijazam muškaraca diljem svijeta. Sama riječ cravate nije ništa drugo doli francizirani oblik riječi »hrvatski«. Ploča pod arkadama središnjeg dvorišta u Domu Invalida u Parizu podsjeća na ratne podvige Kraljevskih Hrvata i drugih Napoleonovih hrvatskih pukovnija regrutiranih iz Ilirskih provincija, koje su tada obuhvaćale veći dio današnje Hrvatske.

Dubrovčani djeluju i na dvoru te u kulturnom i znanstvenom životu Francuske. Najistaknutiji je Ruđer Bošković, koji dolazi u Francusku 1773, kad je imenovan i direktorom optike francuske mornarice, a dopisni je član Akademije znanosti još od 1748.

Istodobno s diplomatskom djelatnošću Dubrovčana u Francuskoj, Francuska u Dubrovniku otvara konzulat. Jedan se od konzula u Dubrovniku i oženio, a njegov sin poznati je hrvatski pjesnik Marko Bruerović (Marc Bruère Desrivaux). Prava opsjednutost francuskom književnošću, pa i svojevrsnim stilom života, u Dubrovniku dobiva izraz u frančezarijama. Od početka 18. st. sam Molière preveden je s 24 naslova njegovih kazališnih djela, koje Dubrovčani ponekad prerađuju ubacujući vlastite spletke. Međutim, prvi koji je započeo s prijevodom Molièrea dolazi sa sjevera; to je hrvatski knez Fran Krsto Frankapan, koji prevodi Georgea Dandina na kajkavsko narječje, očekujući izvršenje smrtne kazne zbog urote protiv cara (1670).

Mnoge nove ideje, pa tako i prve masonske lože u Hrvatskoj šire se iz Francuske. Grof Ivan VIII. Drašković osniva ložu L’amitié de guerre (Vojno prijateljstvo) u Glini 1769. Ideje prosvjetiteljstva i Francuske revolucije sve su prisutnije, te se nakon Deklaracije o pravima čovjeka i građanina (1789) kao i proglasa Konventa da će podržati sve europske potlačene narode, u Zagrebu i Dubrovniku osnivaju klubovi jakobinaca.

U doba Napoleonovih Ilirskih provincija kulturne veze jačaju, pa i u hrvatski jezik ulaze brojni francuski nazivi, posebno iz uprave. Francuski pisac Charles Nodier zanima se za hrvatsku literaturu, a i njegov roman Jean Sbogar (1818), koji postiže velik uspjeh u Francuskoj, nadahnut je likom istarskoga buntovnika. Uz tiskanje prvih novina na hrvatskom (Kraglski Dalmatin, 1806) te pretežno talijanske rječnike »ilirskoga« jezika, lički župnik Šime Starčević piše prvi hrvatski priručnik za francuski: Nova ričoslovica iliričko-franceska (1812).

Kako u europsku modu ulaze putovanja na egzotični Istok, pa i na »divlji Balkan«, više francuskih pisaca objavljuje svoje zapise i dojmove iz hrvatskih krajeva. Najpopularniji su luksuzno opremljen Voyage Louis-Françoisa Cassasa (1802) te s 257 izvanrednih gravira ilustriran Les bords de l’Adriatique et le Monténégro Charlesa Yriartea, francuskoga plemića baskijskoga podrijetla. Najveću je popularnost »ilirskim« temama stekao Prosper Mérimée djelom La Guzla (1827), nazvanomu po hrvatskom (i balkanskom) žičanom instrumentu (gusle) kojim narodni pjevač prati svoje epske ili lirske pjesme. Mérimée je u djelo unio Fortisov autentičan prepjev Tužne balade plemenite supruge Hasan-age. Ali on, koji inače nikad nije bio u Hrvatskoj, i neke je vlastite pjesme predstavio kao »iliričke«, sakupljene u »Dalmaciji, Bosni, Hrvatskoj i Hercegovini«. Od prijevoda hrvatskih književnih djela na francuski najznačajniji je prijevod Gundulićeva Osmana (1838).

Za ilirskoga pokreta Francuzi su za Hrvate »prvi narod Europe« (Adolfo Veber Tkalčević). Na College de France Poljak Adam Mickiewicz popularizira i južnoslavenske teme, a njegov nasljednik Cyprien Robert dolazi u Zagreb, gdje se sastaje s hrvatskim političarom i kulturnim djelatnikom Ljudevitom Gajem. U Francuskoj ilirski, zapravo hrvatski nacionalni kulturni i politički pokret posebno zagovara Hippolyte Desprez (u Hrvatskoj boravi 1845) javnom djelatnošću i knjigom Narodi Austrije i Turske, s uvodnom studijom o Hrvatskoj i ilirskom pokretu.

Hrvatski sabor nastoji od 1861. uvesti francuski jezik u hrvatske škole, a to i uspijeva 1876. Također, na Sveučilištu se osniva lektorat za francuski jezik, pa se tiskaju već solidni francusko-hrvatski rječnici i gramatike. Postaje tradicijom da se istaknuti francuski slavisti biraju za dopisne ili počasne članove Akademije (JAZU/HAZU), kao i obratno. Hrvatski teatrolog Slavko Batušić navodi da su od 1840. do 1940. u Hrvatskoj prevedena te izvedena 553 francuska kazališna djela. Među ostalima, uz nezaobilaznoga Molièrea, izvode se Pierre Corneille, Jean Racine. Širokomu prihvaćanju francuske literature najprije utire put hrvatski književni klasik August Šenoa, koji u listu Vijenac objavljuje više francuskih autora. S druge strane, od 1879. i Šenoini se romani prevode na francuski. Daljnje književne prijevode teško je nabrojiti; na hrvatski su prevedeni svi znameniti francuski pisci; najveću popularnost stekao je Victor Hugo, koga se shvaća i kao branitelja ljudskih prava, ali tu su i drugi Francuzi koji utječu na domaće pisce, napose Gustave Flaubert i Émile Zola (čiji je otac potomak venecijansko-zadarske obitelji). U Rječniku stranih riječi Vinka Šeringera (1889) bilježi se 780 hrvatskih riječi francuskoga podrijetla.

Kako Pariz i inače postaje vodeće kulturno središte Europe, i hrvatski se umjetnici sve više otklanjaju od njemačkih i drugih središta prema Francuskoj. Najznačajnija je takva pojava književnik Antun Gustav Matoš, koji boraveći u Parizu (1898–1904) uvelike prenosi duh ne samo francuske književnosti nego i načela književne kritike (Jules Lemaitre, Anatole France). Njegovim putem krenuli su i drugi bitniji hrvatski pisci (Tin Ujević, Josip Kosor, Janko Polić Kamov), koji se sastaju i dijele atmosferu Café du Dômea i La Rotonde. Neki se i posve uklapaju u svoje francuske umjetničke sljedbe, kao Radovan Ivšić u Bretonov nadrealizam. U likovnoj umjetnosti Vlaho Bukovac višekratno izlaže na Pariškom salonu, gdje dobiva i nagrade, Vladimir Becić, Miroslav Kraljević i Josip Račić slikaju pod utjecajem Édouarda Maneta, a kipar svjetskoga glasa Ivan Meštrović ugledao se na Augustea Rodina, s kojim se i osobno susretao.

Djelatnošću Francuskog instituta u Zagrebu (osnovan 1924) započinje i ozbiljan rad upoznavanja francuske javnosti s hrvatskom kulturom. Već 1928. piše se o Krležinu književnom radu i izvedbama njegovih drama. U svojoj bibliografiji djela koja su s hrvatskoga prevedena na francuski (1813–1968) Stanko Lasić registrira 312 prevedenih autora. Za jačanje jezičnih veza od osobitoga je značenja osnivanje društva Francuska alijansa – l’Alliance Française u Zagrebu 1952, u čem bitnu ulogu ima Petar Guberina, inače tvorac priznatoga sustava razvijanja sposobnosti govora, kojega je poznata kratica SUVAG izvedena prema francuskomu Système universel verbotonal d’audition – Guberina.

Potkraj 1950-ih Zagreb postaje europski zanimljivo kulturno središte, dijelom i po posebnom političkom položaju ondašnje (nesvrstane) Jugoslavije. Tako u Zagreb 1960. dolazi i Jean-Paul Sartre, koji se susreće s Krležom i drugim hrvatskim piscima, a nastupa i pred širom publikom. Uz Muzički biennale, koji prvi put otvara prostor avangardnoj glazbi, u Zagrebu se iste godine (1961) kao osebujan pokret u likovnim umjetnostima pod nazivom nove tendencije (1961) okupljaju umjetničke skupine iz Zapadne i Istočne Europe, iz Francuske skupina Grav. Jedna od takvih zajedničkih izložbi novih tendencija održana je i u pariškom Muzeju dekorativnih umjetnosti (1964). U glazbi Hrvatsku s Francuskom povezuje i skladatelj Ivo Malec koji je 1972–90. predavao na Pariškom konzervatoriju.

U doba borbe za međunarodno priznanje Hrvatske i pokušaja istinitoga prikazivanja događaja vezanih uz raspad Jugoslavije, značajnu su ulogu odigrali francuski intelektualci, a napose iznimna kulturno-znanstvena pojava Mirko Dražen Grmek, rođeni Hrvat i naturalizirani Francuz, nasljednik ostavštine fiziologa Claudea Bernarda, na Katedri za povijest biologije na École Pratique des Hautes Études (u Hrvatskoj, među ostalim, jedan od pokretača, poslije i glavni urednik velike Medicinske enciklopedije). Njegov svjetski znanstveni ugled u povijesti biomedicinskih znanosti te ozbiljna publicistička i javna angažiranost (s Marcom Gjidarom, Nevenom Šimcem i dr.) privukli su i takve ličnosti francuske kulture kao što su povjesničar Jacques Le Goff, filozofi Alain Finkielkraut i Pascal Bruckner ili pak spisateljica Louise Lambrichs. U takvu i širem okruženju u Parizu je u ožujku 2000. predstavljeno francusko izdanje velikoga enciklopedijskog djela Hrvatske akademije Hrvatska i Europa, a kao kruna odnosa održan je festival Croatie, la voici, kojim je od rujna do prosinca 2012. u Parizu i obližnjim gradovima s preko 60 različitih kulturnih i turističkih manifestacija predstavljena hrvatska kulturna baština.