Hrvoje Gračanin: Život i običaji Slavena

“Plemena Slavena i Anta žive na isti način, imaju iste običaje i slobodna su, nikako ne dopuštajući da budu porobljena ili da se njima vlada, naročito u njihovoj zemlji. Mnogobrojna su i izdržljiva, lako podnoseći i žegu i studen i kišu i golotinju tijela i oskudicu hrane. Ljubazni su prema onima koji im dolaze kao stranci, i prijateljski ih sprovode od mjesta do mjesta, kud god zatraže, tako da, ako se nebrižljivošću dogodi da stranac nastrada, protiv njega (domaćina) pokreće rat onaj koji mu ga je povjerio, jer osvetu stranca smatra svetom. Svoje zarobljenike ne zadržavaju u ropstvu neograničeno vrijeme kao ostali narodi, nego im, poslije točno određenog roka, ostavljaju na volju da se, uz izvjesni otkupninu, vrate u svoju zemlju, ili ostaju tamo kao slobodni ljudi i prijatelji. Ima u njih obilje svakojakih životinja i u spremišta pohranjenih poljskih proizvoda, naročito prosa i heljde. I žene njihove čestite su iznad svake ljudske prirode, tako da većina njih smrt svojih muževa smatra vlastitom smrću i svojevoljno se zadavljuju, ne smatrajući životom življenje u udovištvu. Stanuju u šumama i oko rijeka, po močvarama i kod jezera kojima se teško prilazi, i rade više izlaza iz mjesta prebivanja zbog opkoljavanja koja ih često snalaze. Svoje potrebne stvari zakopavaju na skrovitim mjestima, i ništa suvišno ne drže vani, i živeći razbojničkim životom svoje neprijatelje rado napadaju na šumovitim, uskim i strmim mjestima. Vješto se služe zasjedama i iznenađenjima i krađama, noću i danju, izvodeći ih na mnogo načina. U prelaženju rijeka vještiji su od svih ljudi, i odlično izdrže u vodi, te neki od njih, ako su u svojim kućama iznenađeni kakvom opasnošću, često zaranjaju u duboku vodu držeći u ustima dugačke, za to izrađene i skroz probušene trstike koje dopiru do površine vode i, ležeći nauznak u dubini, kroz njih dišu, i po više sati izdrže tako da nema ni najmanje sumnje o njima. A ako se i dogodi da se trstike izvana vide, nevješti misle da su izrasle iz vode. Zbog toga oni koji su tome vični, raspoznajući trstiku po rezu i položaju, ili im ih  zabadaju u usta ili, istrgnuvši ih, njih izvlače iz vode, pošto više ne mogu u vodi ostati. Naoružani su malim kopljima, svaki čovjek s po dva, a neki od njih i dobrim, ali teško nosivim štitovima. Služe se i drvenim lukovima i malim strelicama koje su premazane otrovnom tekućinom. Ona vrlo jako djeluje ako onaj koji je njome ranjen nije zaštićen ljekovitim napitkom, ili drugim sredstvima koja znaju vješti liječnici, ili ako se rana odmah ne obreže da se otrov ne raširi po ostalom tijelu. Živeći bez vlasti i u međusobnoj mržnji, oni ne znaju ni bojni red niti nastoje dobro poredani biti boj, niti se pojavljuju na golim i ravnim mjestima. A kad se dogodi da se usude upustiti u pravu bitku, vičući kreću zajedno malo naprijed pa, ako se protivnici poplaše od njihove vike, napadaju svom žestinom, a ako ne, odmah izmiču istim smjerom, ne žureći da svojim rukama okušaju snagu svojih neprijatelja. Bježe u šume od kojih imaju veliku pomoć, pošto se umiju vješto boriti u tjesnacima. Oni čak i plijen koji vuku sa sobom, uslijed neznatne uzbune, ostave i pobjegnu u šume, pa kad se prolaznici počnu motati oko plijena, oni ih napadaju i lako pobiju. Ovo oni izvode rado i na razne načine u svrhu namamljivanja svojih protivnika. Nevjerni su potpuno i nesložni glede ugovora, popuštajući više strahu nego podmićivanju. Pošto kod njih, naime, vladaju različita mišljenja, oni se ili ne slože ili, ako se i slože, njihovu odluku uskoro drugi pogaze, budući da svi suprotno misle i nijedan nije voljan popustiti drugome. (…)”