Liječenje osoba sa psihičkim poremećajima odvija se po principima psihijatrijske struke i u skladu s pravnim okvirom, odnosno zakonom – koji je sličan u većini europskih država, i etičkim normama koje naglašavaju pravo i te populacije na autonomiju. Neka od najvećih postignuća u skrbi za osobe sa psihičkim poremećajima su stavljanje naglaska na njihovu autonomiju i deinstitucionalizacija uz razvoj izvanbolničkih modela skrbi, što je omogućilo povratak tih osoba u zajednicu i njihovu rehabilitaciju.
Suvremeno zakonodavstvo zapadnih zemalja promovira autonomiju oboljelih u donošenju odluka o liječenju, što u osnovi nije loše, ali bi beziznimno trebalo biti povezano uz spremnost društva da osigura sve modalitete izvanbolničkih liječenja i skrbi općenito, a posebice da preuzme rizik takvih odluka.
Iznimno je bitno naglasiti da agresivnost nije psihijatrijska dijagnoza te kako je i u općoj populaciji i u populaciji psihički bolesnih osoba ona pod utjecajem brojnih čimbenika koji su neovisni o psihijatrijskoj dijagnozi (npr. specifične okolnosti, crte ličnosti, intoksikacija…). Najveći broj osoba sa psihičkim poremećajima ne predstavlja opasnost za svoju okolinu, štoviše, načelno, češće su žrtve nego počinitelji. Ovdje je važno istaknuti razliku u procjeni tzv. „forenzičke“ i „civilne“ opasnosti. U procjeni tzv. „civilne opasnosti“ (ljudi koji nisu počinitelji kaznenih djela), u slučaju postojanja agresivnosti prema sebi ili drugima koja proistječe iz psihičkog poremećaja, pod uvjetom da je ugroza aktualna a ne potencijalna u nekom momentu budućnosti, da je izravna i ozbiljna, moguće je zadržavanje osobe na liječenju protiv njene volje, o čemu u konačnici odlučuje nadležni sud, a što može trajati samo dok ta izravna i ozbiljna ugroza traje. U procjeni tzv. „forenzičke opasnosti“, odnosno u liječenju forenzičkih pacijenata, dozvoljeno je anticipirati moguću opasnost u budućnosti, odnosno postoji li opasnost da osoba u budućnosti počini isto ili teže kazneno djelo.
Duljina hospitalizacije u slučaju „civilne opasnosti“ ovisi o procjeni psihijatra koji u nju uključuje ne samo kliničku sliku pacijenta, već i čitav niz čimbenika do kojih dolazi tijekom liječenja. Ono što otežava kliničku praksu, i što će predstavljati problem neovisno o svim mogućim zakonskim promjenama koje bismo poduzeli, jeste inherentna nepredvidivost tijeka poremećaja pa tako i mogućih pogoršanja stanja ili moguće suicidalnosti ili agresivnosti. Dakle, niti uz drugačije zakonske okvire neće biti moguće u potpunosti u duljim vremenskim periodima s apsolutnom sigurnošću predvidjeti svaku promjenu stanja ili negativan ishod, kao što je to zapravo slučaj i u većem dijelu drugih grana medicine.
Jedino što možemo učiniti je jačati sustav pružanja skrbi s dovoljnim brojem liječnika, ali i medicinskih sestra i tehničara i drugih suradnika, s adekvatnim vrednovanjem odnosno plaćanjem psihijatrijskih usluga, razvijanjem razrađenijih protokola postupanja tamo gdje isti možda nedostaju i jačanje uvezanosti službi koje pružaju skrb, kako bi se -koliko je to moguće -umanjio rizik i osiguralo pravovremeno prepoznavanje situacija koje zahtijevaju specifične intervencije. (Hrvatsko psihijatrijsko društvo)