Ivan Slamnig: Izabrana djela

Autor Biram DOBRO Ažurirano 10 pro, 2019

Izabrana djela

^{Priredio TONKO MAROEVIĆ}

»Nipošto opsežan, ali žanrovski vrlo razveden i problemski iznimno zaoštren, književni opus Ivana Slamniga spada među najkarakterističnija i najuspjelija ostvarenja hrvatske kulture druge polovice dvadesetoga stoljeća.

Uz jak i prepoznatljiv individualni pečat, njegov rukopis upravo amblematski pokriva raspone od afirmacije modernističkih nastojanja pa do otvaranja postmodernoj osjetljivosti, ne gubeći pritom ništa na logičnosti, organičnosti razvoja i na ostvarenoj koherenciji cjeline.

Da paradoks bude veći – ali ishod još uvjerljiviji – malo je tko poput Slamniga prihvatio izazov plodnoga odmjeravanja s dugom tradicijom nacionalne pismenosti i istodobnog sustavnog ulančavanja u vrhunske međunarodne, kozmopolitske tokove.

Ivan Slamnig okušao se i dokazao u stihu i u prozi, u dramskom pismu i u romanesknom mjerilu, u esejističkom diskursu i u znanstvenoj akribičnosti. Pisao je pjesme i pripovijetke, dijaloge i feljtone, komentare i kritike, interpretacije i studije, književne portrete i povijesne preglede, prevodio i prepjevavao, selektirao i antologizirao, predavao i tumačio, zalagao se za vrijednosti stvaralaca i iz drugih kultura, a u inim sredinama zastupao domete domaćih nam spjevalaca.(…)

Smijemo zaključiti kako je Ivan Slamnig jedan od najuniverzalnijih i najvažnijih hrvatskih književnika u drugoj polovini dvadesetoga stoljeća, kako je njegovo djelo upravo egzemplarno i kao pars pro toto pokriva glavna nastojanja i najveće prodore moderne osjetljivosti i autentične izražajnosti.

U njegov opus urasli su najplodniji poticaji domaće tradicije i kozmopolitskih aktualnih tendencija, da bi kreativno asimilirani i dubinski preobraženi progovorili iznimnom svježinom i nezamjenjivim individualnim karakteristikama.

U sažetom, ujezgrenom mjerilu Slamnigova opusa hrvatska je druga moderna ostvarila svoj estetski vrhunac i organski se pretopila i prešla u razdoblje što ga nazivamo postmodernim, a koje svojim trajanjem i dalje potvrđuje da bi bez recepcije i razumijevanja Slamnigova primjera bilo defektno i neadekvatno« (Tonko Maroević).

Edicija Stoljeća hrvatske književnosti, voditelj uredništva Tonko Maroević, knj. 139, urednik izdanja Božidar Petrač, izvršna urednica Nataša Debogović. — Uvodna studija, ljetopis i izabrana bibliografija autora T. Maroević, redaktura i prilozi (Tekstološka napomena, Rječnik, Tumač imena i izraza) N. Debogović, likovni urednik Željko Podoreški, grafički urednik Neven Osojnik, tisak Denona (Zagreb). — Knjiga je opremljena s 11 c/b ilustracija. — Naklada: 600 primjeraka

Autori

»Hrvatski pjesnik, prozaist i dramatičar (Metković, 1930 – Zagreb, 2001). Diplomirao je i doktorirao u Zagrebu, gdje je bio sveučilišni profesor komparativne književnosti, predajući kao gost i na više svjetskih sveučilišta.

Ključno mjesto u njegovu opusu zauzima lirika (zbirke Aleja poslije svečanosti, Odron, Naronska siesta, Limb, Dronta, Sed Scholae, Relativno naopako, Tajna), no objavio je i više novela (zbirka Sabrana kratka proza), radiodrama (zbirka Firentinski capriccio), jedan roman (Bolja polovica hrabrosti), brojne prijevode i antologije, te više zapaženih znanstvenih radova (Disciplina mašte, Hrvatska versifikacija, Svjetska književnost zapadnog kruga).

Poezija mu se razvijala u više faza, od rane u kojoj je kritika prepoznala samosvojni modernizam, zaokupljen igrom jezičnim mogućnostima, odsustvom patetike te ironijskim obratima, razrađenim detaljima i prikrivenom simbolikom društvenoga konteksta, do kasnije sklonosti prema nadrealističkim slikama, apsurdu, eruditskoj igri citatima, frazama, povijesnim stilovima, s naglašenim humorom koji često prelazi u dosjetku i karikiranje ustaljenih stereotipa književnih i kulturnih vrijednosti. I u novelama i dramama prevladava humor i ironija, fabule gradi na detaljima svagdašnjice u kojima najčešće dolazi do rascjepa između svijeta djece i odraslih, pojedinca i zajednice, pa i zbilje i umjetnine. Romanom se, pak, uvelike približava postmodernizmu, jer izlaganjem ljubavne priče zapravo obuhvaća dvostruki odnos pisca i čitatelja te književnosti i života.

Izuzetnom erudicijom, vještinom u obradi svakoga književnog žanra u kojem je pisao te autentičnim humorom uvelike je obogatio izražajne mogućnosti hrvatske književnosti«. ^{Izvor: Milivoj Solar, Književni leksikon, str. 437-438.}