Ivo KRIŠTIĆ: Svi paraolimpijci su naši heroji, a osvajači medalja su super heroji!

Gledali smo zatvaranje Olimpijskih igara u „Gradu svjetlosti“ u Parizu i slavodobitno preuzimanje olimpijskog stijega američkog glumca Tom Cruisea i najava novih igara 2028. godine u Los Angelesu

Međutim, zaboravilo se reći da olimpijski plamen u Parizu još uvijek gori, preostalo je još 10 dana do 28. kolovoza i otvaranja 17. Paraolimpijskih igra, koje će trajati do 8. rujna.

Hrvatsku će predstaviti 22 natjecateljice i natjecatelja.  Ovo je prvi puta nakon pandemije Corona virusa da će natjecanja moći pratiti i publika, prema pretpostavkama organizatora očekuje se oko 2.5 milijuna gledatelja. Osim velikog broja gledatelja, na natjecatelje uzbudljivo djeluju atraktivna borilišta na kojima će se natjecanja odigravati.

Tako će otvorenje igara biti na Elizejskim poljanama – Champs-Élysées, nogomet slijepih i slabovidnih igrat će se kod Eiffelovog tornja, paratenisko natjecanje bit će na Roland Garossu. Sva će igrališta i borilišta biti prilagođena invalidnim sportašima, garantiraju se maksimalna sigurnost i dostupnost.

U Parizu će nastupiti 4400 paraspotaša iz 160 zemalja, a natjecat će se u 22 discipline. Najboljima će biti dodijeljeno 569 medalja. Hrvatska reprezentacija brojat će 22 sportaša koji će se natjecati u šest sportova. Najviše natjecatelja imat ćemo u atletici, njih deset. To su: Deni Černi, Ivan Katanušić, Matija Sloup, Erik Fabian Kaurin, Luka Baković, Velimir Šandor, Miljenko Vučić, Marijan Presečan, Mikela Ristoski i Ivana Purkić. U parastolnom tenisu natječe se četvero reprezentativaca, a to su: Anđela Mužinić Vincetić, Helena Dretar Karić, Mirjana Lučić i Borna Zohil. U plivanju nastupa troje natjecatelja: Dino Sinovčić, Emma Mečić i Paula Novina, a u boćanju: Anamarija Arambašić, Dora Bašić i Davor Komar. Po jednog predstavnika imamo u paratriatlonu, a on je Antonio Franko, te Ivan Mikulić u parataekwondu.

Prema riječima Ratka Kovačića, predsjednika HPO-a: “Svi su oni u prvih osam sportaša na svijetu, a time što su se kvalificirali na POI oni su heroji. Svaki koji osvoji medalju je naš super heroj!“

Upravo ove riječi opisuju svu žrtvu i odricanje koju daju parasportaši kako bi dotaknuli Olimpijske visine. Put do uspjeha je trnovit. Sportaši prvenstveno moraju pobijediti sebe, svoje strahove, svoje nedostatke da bi mogili pobijediti druge. Osvojiti pobjednički tron moguće je samo ako u to vjeruju i tome se neizmjerno nadaju.

U povijesti svih Paraolimpijada, Hrvatska je do sada osvojila 26 medalja od čega pet zlatnih, osam srebrnih i trinaest brončanih. Najbrojniju reprezentaciju Hrvatska je imala u Pekingu 2008. i u Londonu 2012. godine sa 25 sportaša, dok su se u Tokiju natjecala 22 sportaša. Svi se nadaju da će ove godine u Parizu Paraolimpijske igre imati posebno ozračje jer su igre u Tokiju bile bez publike.

„U paraolimpijskoj zajednici uzbuđenje u susret Parizu raste iz dana u dan jer je naš sport bolji nego ikada prije, a konkurencija je svakim danom sve jača i ambicioznija. Sportaše na POI bodrit će preko 2.5 milijuna gledatelja i svakako očekujemo fantastičnu atmosferu“ – kaže Kovačić i naglašava kako nikada nije bilo teže izboriti nastup na Paraolimpijskim igrama, što govori u prilog potrebe društvene svijesti o potrebi invalidnih osoba za sportom.

Prisustvovali smo razgovoru sa sportašima paraolimpicima i donosimo njihove dojmove i razmišljanja o pripremama za put u Pariz: paraatletičar Velimir Šandor pun je optimizma te poručuje kako će dati sve od sebe da se okiti olimpijskim odličjem.

Parastolnotenisačica Anđela Mužinić Vincetić nastupa u paru s Helenom Dretar Karić. Ovaj dvojac do sada je osvojio dvije medalje: ekipno srebro u Rio de Janeiru i broncu u Tokiju. O nastupu u Parizu Anđela kaže: „Moje prve igre su bile u Londonu, ovo će mi biti četvrti nastup na POI, ali bez obzira na iskustvo, svaki nastup nosi novo uzbuđenje. U Tokiju na POI s praznim tribinama imala sam osjećaj kao da sam na najobičnijem turniru bez gledatelja, nije mi ostalo neko lijepo sjećanje, što se tiče Pariza koliko god jesam starija, nadam se i iskusnija sam. Te Paraolimpijske igre dogodit će se jednom i nikada se neće ponoviti, koliko god imali očekivanja ne znamo što će se u konačnici dogoditi. Igre su kruna karijere za svakoga sportaša i svaki nastup je novi izazov“.

O svojim planovima i taktikama Anđela kaže:„ U Tokiju sam izgubila od Korejanke koja je prva na ljestvici, nismo se srele par godina, nedavno smo igrale Crnoj Gori, ja sam ju taktički pobjedila 3:1, tjedan dana poslije u Laškom ona mi je zatvorila moju taktiku i pobjedila 3:0. To je toliko škicanje i snimanje svih mečeva, ni jedan meč nije isti ni jedna taktika nije ista, ako taktika danas prođe, za sutra već morate imati novu, onaj tko se brže prilagodi taj dan je pobjednik.“

Na pitanje veseli li se Parizu Anđela kaže: „Prvi put da se veselim ovakvom događaju, mislim da će ovo stvarno biti jedan događaj, jedan doživljaj kojeg želim osjetiti, otvaranje će biti dva dana prije našeg prvog meča i neće poremetiti našu pripremu.“

Na kraju na pitanje bodri li ih obitelj u Parizu, Anđela kroz smjeh odgovara: „Potrošila sam hrpu novaca na ulaznice za svoje! Sve sam svoje novce potrošila na njih!“

Helena Dretar Karić dodaje da su svake Igre druga priča: „London pamtim po tome što su tribine bile pune, što je nama bio šok, totalno sam bila impresionirana publikom. U Riju smo osvojile medalju kada nitko od nas to nije očekivao, dok je Tokio obilježila Corona. Naravno, svjesne smo i Anđela i ja kako se od nas i u Parizu očekuje medalja, moramo dobro raditi i trenirati. Moram dodati da su se pravila promijenila, više nema grupe, nego se odmah ide na ispadanje…“

Na pitanje o tome što očekuje od na otvaranja Paraolimpiskih igara Helena kaže: „Taj defile smo osjetile u Londonu i u Riju, znači srce puca od ponosa prolaskom kroz taj stadion, ovog puta to će biti kroz grad. Ne znam što očekivati, baš se veselim tome.“

Paraatletičar Matija Sloup se prisjeća svojih prvih Igara: „Meni su ovo treće Paraolimpiske igre. Moje prve igre bile su u Riju 2016. godine, tad sam imao 18 godina i mogu reći da sam bio zelen, završio sam u finalu i zauzeo 8. mjesto, svake godine sam sve zreliji i posvećeniji sportu, a rezultati su se samo penjali, danas imam iskustvo iza sebe, na zadnjim Igrama u Tokiju bio sam četvrti. Iako se vrijedno i kvalitetno pripremam i nadam se dobrom plasmanu, teško je išta prognozirati.“

O svojim pripremama i spremnosti Matija kaže: „Što se tiče mene konkretno, pripremamo se intezivno još od prošle godine, od svjetskog prvenstva iz Pariza, treniramo dva puta svaki dan osim nedjelje. Baza svakodnevno bacanje, teretana, jaka snaga gdje uvijek premašujemo svoje granice, neke svoje kilaže, znam ponekad čak i četiri puta veću kilažu dizati, bilo to u bench, bilo u čučnju, trzaju ili nabačaju. Biti jak izuzetno je bitno u bacanju, također vrlo je bitno biti eksplozivan. Prelazim svoje granice i to me ispunjava, kad vidim što sve činim i bacam da prelazim preko svojih mogućnosti. To mi je velika motivacija. Trenutno sam 4 ili 5 na rang listi, uvijek postoji šansa za medalju, ali uvijek treba malo sreće. Ne volim očekivati ništa unaprijed, može bit loš dan, kiša, poskliznuti se, da se loše naspavaš ili loša hrana, postoji sto stvari koje mogu biti ključne za ishod kvalitetnog bacanja, ali uvijek daješ sve od sebe. Nadam se da će mi u Parizu biti ljepše nego u Riju, naježim se kad vidim koliko ljudi prati Parolimpijski sport, to je nešto prekrasno i znaš da si na pravom mjestu, da si tu zato što si trenirao i dao sve od sebe, da si se odricao i da je to tvoja velika nagrada, biti na Paraolimpijadi.“

Na pitanje prati li ga obitelj na natjecanju Matija odgovara: „Ne znam još hoće li će ići supruga i dijete, maleni ima godinu dana, relativno je mali da bi išao na veliko putovanje, pogotovo gdje će biti jako puno ljudi. Ja se želim fokusirat samo na bacanje. Volio bih kad odraste da ima priliku gledat svog tatu na stadionu.“

Parataekwondaš Ivan Mikulić: „Svoju sam olimpijsku premijeru imao na Igrama u Tokiju kada je parateakwondo po prvo puta uvršten u program Paraolimpijskih igara. Tada sam osvojio srebrnu medalju, a mislim da sam sada zreliji, pa i nešto pametniji, a i iskustvo je na mojoj strani. Ne bismo bili ovdje da nismo dali sve od sebe, mogu obećati da ćemo maksimalno dati od sebe da opravdamo očekivanja, osobno bih poželio sreću ekipi koja dosada nije osvojila medalju, mislim da taj osjećaj pobjede i osvajanja olimpijske, paraolimpijske medalje ne može se usporediti definitivno sa ničim.“

Što se tiče priprema, rekao je: „Mi radimo redovito standardne treninge, ali uvijek morate doći s par trikova iz rukava, kao što mi pratimo druge i oni prate nas, dolazimo s par novih sitnica i ovih starih izoštrenih, tako da definitivno očekujemo uspjeh. Računam ugrist medalju, dat ću sve od sebe. Ogromna mi je čast i ponos predstavljati svoju državu.“

Na pitanje primjećuju li da ih se dijeli i da postoji razlika između Olimpijaca i Paraolimpijaca te jesu li za sve jednaki, Ivan odgovara: „Mislim da definitivno ima tu još dosta prostora, tu nam naravno pomažu mediji i medijska eksponiranost posebno sad pred Paraolimpijadu. Da se ljudima malo dočara, da nema razlike, mi samo prilagođavamo svoj trening na drugi način, pripremamo se i dajemo sto posto od sebe. Smatram da je jednako zabavno gledat, čak i neki dijelovi interesantniji jer ljudi se iznenade što sve ljudi snagom voljom mogu napraviti.“

I za kraj ostaje nam da bodrimo i vjerujemo u naše paraolimpijce, nadamo se da ćemo zajedno na našim trgovima proslaviti njihov dolazak s medaljama osvojenim u Parizu.

Sretno, dragi naši paraolimpijci!

Ivo Krištić

Tekst je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz programa poticanja novinarske izvrsnosti