Imao sam u rukama knjigu koja govori o slobodi, onoj slobodi koja je gotovo blizu idealne kakva možda i ne postoji osim kao cjeloživotni nedostižan cilj. Njeno ostvarenje bi možda bilo i više nego što bismo bili spremni prihvatiti. Ta krajnja oslobođenost, ne navezanost, u nekim svojim pojavnostima mogla bi se činiti gotovo kao drskost. Jer kada su u pitanju ljudi koje držimo svojima doima se pomalo i nepravedno postavljati se posve odmaknut, ne ovisan i ne navezan. Ljudi se vežu, za ljude i za materijalna dobra, ali kada se vežu prečvrsto postaju ovisni, nisu slobodni, a u nekim krajnjim slučajevima postaju robovi. A ne robuje se samo drugima, može se robovati i sebi. Lako se postane rob ljudskog obzira, rob svojim pothvatima, umišljenostima, nastojanju da se ljudima svidimo, jer biti netko i nešto u tom krugu vrijedi truda pa i ponekog gaženja principa pa onda činimo sve i svašta ne bi li dosegnuli to biti netko i nešto. Olako se padne pod opijenost onim: Baš si divan. Ti si jako dobar. O ti si stvarno nešto posebno. I onda ne bi li se opravdala takva etiketa postaje se neslobodan. Pa ne možemo razočarati nekoga tko o nama tako lijepo misli. Tada prestajemo biti svoji, postajemo poltroni, postajemo ono što nismo jer eto uspjeli smo da ljudi misle o nama onako kako smo oduvijek željeli da o nama misle. I kako ih sada razočarati? Logično je da smo i mi na strani tih ljudi pa čak i kad oni nisu u pravu, čak i kad ono što čine nije dobro i nije u suglasju s našom savjesti. I možda je baš tu negdje ključ onoga što nam Isus želi reći kada kaže:“Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan.“ (Mt 10,37). Očito je da Isus nije baš krenuo taktično, onako pažljivo, izdaleka s nekim udaljenim rodbinskim vezama i nekim poznaničkim, susjedskim ili prijateljskim odnosima nego odmah bez kalkulacije baš majka, baš otac, sin, kćer. Opet neki tvrdi Isusov govor.
Zvuči prezahtjevno, ali nije baš ni normalno očekivati naklonjenost nečemu što je nasuprot moga tate ili moje mame, ili moje žene ili mojega sina ili kćeri. Nema se tu što pitati je li to što se suprotstavlja mojoj mami, mome ocu ili mojoj ženi ili mojoj djeci na onoj istinitoj, ispravnoj strani, na strani ljubavi i pravde na strani mira i poštenja, nego jedini kriterij da se svrstamo na strani naših najbližih jest isključivo ta naša ljubav prema ocu, majci, ženi, djeci i vlastitom životu. Logično nam je da se supruga upetlja u raspravu tako da podrži svoga muža, bez obzira gdje je istina, logično je da muž nema što razmišljati o tome gdje je istina i gdje je ono Božje, jer njegova supruga je na toj i toj strani. Logično je da smo na strani svoje djece u odnosu na onu drugu djecu i ne razmišljamo je li pravda na strani naše djece ili na strani one druge djece. Logično nam je da se borimo za svoj život i da se brinemo da nama bude dobro čak i kad se to protivi savjesti… Sve dok je tako, sve dok mi savjest govori jedno, a savjest je nepotkupljiva, a ja se usprkos tom glasu svrstavam uz svoju ženu, ili uz svoju majku, uz svoga oca ili uz svoju djecu ili grabim što mi ne pripada da bi meni bilo dobro, da pod svaku cijenu mojima bude dobro… sve dotle dok savjest govori jedno, a ja to ne poštujem jer više volim svoju ženu, svoju majku, svoga oca svoju djecu ili svoj život nego istinu i pravdu, riječi Isusove „nije mene dostojan“, upućeni su baš meni.