Lovrenović, hodeći tragom Ivana Frane Jukića “ikavskim zemljama”, počevši od Gornjeg Vakufa – Uskoplja, pa preko Bugojna, Donjeg Vakufa, Kupresa, Šujice, Livna, Glamoča, Rame, kao da u Jukićev putopis upisuje “višak povijesti” koji se tu nataložio od Jukićeva vremena pa do danas
Dvojica pisaca koji su ponajviše obilježili književno djelo Ivana Lovrenovića su Ivo Andrić i Ivan Frano Jukić, franjevac, književnik i prosvjetitelj. Lovrenovićeva najnovija knjiga, putopis “Ikavski zemljopis“, u tome nije iznimka, već na neki način i svojevrsni remake putopisa Ivana Frane Jukića “Putovanje po Bosni 1845.”, odnosno, kako to na jednom mjestu kaže sam autor: “Zaputiti se Jukićevim stopama, predati se igri dvostrukoga gledanja: njegovim očima i našim očima, očima njegova vremena i vremena današnjeg, sve to zabilježiti kao svojevrsnu posvetu.”
Lovrenović, dakle, hodeći tragom Ivana Frane Jukića “ikavskim zemljama”, počevši od Gornjeg Vakufa – Uskoplja, pa preko Bugojna, Donjeg Vakufa, Kupresa, Šujice, Livna, Glamoča, Rame, kao da u Jukićev putopis upisuje “višak povijesti” koji se tu nataložio od Jukićeva vremena pa do danas, s naglaskom na posljednji i Drugi svjetski rat, ovisno kako se koja od ovih kataklizmi odrazila na svako pojedino mjesto.
U putopis je utkan cijeli niz briljantnih književnih minijatura koji male, skrajnute i zaboravljene toponime izdižu na rang općeg, čineći ih u pojedinim trenucima zanimljivima poput najvećih turističkih atrakcija, po sufijskom principu koji Lovrenović spominje na jednom mjestu – “kaplja u moru – more u kaplji”.
Ovo je pogotovo važno stoga jer se radi o području koje je ostalo van “Andrićeva kruga”, tako da je Jukićevo i Lovrenovićevo svjetlo koje je bačeno na ovaj prostor dragocjeno.
Knjiga je popraćena brojnim komentarima koji su sastavni dio putopisa, ali su izdvojeni, te putopis stoga teče glatko, ujednačenim i skladnim ritmom. Knjiga je bogato opremljena, poput bibliofilskih izdanja, tiskana je na luksuznom papiru i bogato ilustrirana prelijepim fotografijama Josipa Lovrenovića.
Putopis je po svojoj motivaciji uzvišena književna vrsta, bez obzira što je ovaj žanr u okvirima književnosti podcijenjen, smješten negdje na pola puta između književnosti i novinarstva, između romana i novinske reportaže.
Putopis bi mogli okarakterizirati i kao književno hodočašće. Viktor Žmegač smatra putopis književnom vrstom koja je kod malih naroda pridonijela buđenju nacionalne svijesti i utemeljenju književnog jezika.
Ivan Frano Jukić se sa svojim putopisima apsolutno uklapa u ovu Žmegačevu definiciju, čak je u mnogo čemu i nadilazi. U svom eseju “Prostori putopisa” iz 1985. koji je objavljen kao predgovor bosanskohercegovačkoj antologiji putopisa, Ivan Lovrenović “putopisni princip” smatra “metaforom bitno otkrivalačkoga smisla književnosti”. Mnogi su se veliki pisci okušali u ovoj književnoj vrsti, poput Goethea, Krleže, Andrića, Gidea, s tim da treba imati na umu da su brojna velika književna djela napisana u formi fiktivnih putopisa.
Ova književna vrsta i dalje je živa, i dalje u njenim okvirima nastaju velika književna djela od kojih ću kao ilustraciju spomenuti dva: “Dunav” Claudija Magrisa i “Skitnje do Santiaga” Ceesa Nootebooma.
Za razliku od Jukića, koji je na svoje hodočašće krenuo na konju, Lovrenović koristi automobil, te svoj put započinje nešto drugačije od Jukića, i to zbog neprohodnosti pojedinih planinskih dionica Jukićeva izvornog itinerera, prije svega planine Vranice, kuda vodi najbliži put od Fojnice do Uskoplja.
Jukićev glavni cilj bio je Kupres. “Lijepo je ovako komforno i brzo stizati u planinu, (…), ali te stalno prati jedna tiha nelagoda: pa, nije li smisao dolaženja ovamo i bio u tom hodanju, u tom jahanju, u tom zastajkivanju uz izvore dobre vode, u tom vremenu potrebnom da se ljudskim ili konjskim hodom dođe na cilj, u tom ‘dolaženju’…”
Lovrenović ovdje na jedan neponovljiv način parafrazira onu poznatu kinesku izreku o “putu” koji je počesto važniji od “cilja”, odnosno o putovanju koje je ujedno i cilj, odnosno to je u najkraćem onaj lovrenovićevski “putopisni princip”.
Kao rezultat prve prepreke na putu, Lovrenovićev putopis započinje mimo Jukićeva, na groblju Gradac u blizini Nove Bile i obližnjem memorijalu Smrike koji je smješten između Travnika i Novog Travnika, na lokalitetu Ćamića brdo, što je Lovrenović iskoristio da “nadoknadi” propušteno iz jednog svog prethodnog putopisa, “Bosanski križ, kršćanski nadgrobni spomenici iz razdoblja turske vlasti” iz 2010., kojom prilikom je ova dva lokaliteta zaobišao.
Smrike su autorsko djelo beogradskog arhitekta Bogdana Bogdanovića, a memorijal je izgrađen polovicom 70-ih godina prošlog stoljeća kao spomenik žrtvama fašističkog terora u Drugom svjetskom ratu, jer je na tom mjestu režim NDH strijeljao oko 700 civila iz središnjeg dijela Bosne.
Prema zamisli Bogdana Bogdanovića na tom je mjestu postavljeno 12 kamenih kenotafa. Ova dva lokaliteta, staro groblje Gradac i memorijal Smrike, “na razdaljini ne većoj od pet-šest kilometara zračne linije, gledaju se i nijemo dozivaju kroz vrijeme“.
Bogdanovićev memorijal Lovrenović na jednom mjestu uspoređuje s Picasovom “Guernicom”, i to stoga što “nadilazi i dokida svaku ideologiju, upisujući se u vječnost duha i umjetnosti“.
Spomenik je danas zapušten, prepušten nebrizi i propadanju. Lovrenović navodi i razlog koji je, na žalost, zajednički svim zemljama u okruženju: “Kulturne i umjetničke činjenice i dometi tipa Smrika, kao i uopće činjenice kulturnoga nasljedstva, duhovnoga i materijalnog, koje se ne uklapaju u novu nacionalnu / religijsku shemu poželjnoga, na toj ljestvici nemaju što da traže, najbolje bi bilo da ih nema.”
Lovrenović se prisjeća svoga susreta s Bogdanovićem u Beogradu uoči rata, koji se dogodio isti dan kada je održavana famozna sjednica srbijanskoga Centralnog komiteta, što Bogdanović na jednom mjestu jetko komentira: “Sve vam je to, prijatelju, jedna opaka liturgija mržnje!”
Pišući o pojedinim lokacijama ili njihovoj arhitekturi, Lovrenović često citira stihove iz pojedinih narodnih pjesama, što ovom štivu daje neku neobičnu živost i kolorit. Tako, primjerice, pišući o kulama i odžacima, Lovrenović citira prelijepe stihove koje navodi historiograf Hamdija Kreševljaković u jednoj svojoj studiji o starim bosanskim kulama: “Zeman kule po kotarim gradi, / zeman gradi, zeman razgrađuje”, što njega odmah asocira na jednu “neobičnu tugovanku”: “Kulu gradim a kamena nemam, / kulo moja, pjesmom sagrađena…” (Zeman – vrijeme, doba, op.a.)
Ivan Lovrenović se s velikim uspjehom okušao dosada u brojnim književnim vrstama, ali je, čini mi se, upravo putopisima dosegnuo svoj vrhunac, gdje na najbolji način dolazi do izražaja njegova erudicija i književno majstorstvo. I, naravno, poznavanje i osjećaj za jezik, koji pogotovo dolaze do izražaja pri gonetanju naziva pojedinih toponima.
Čak sam iz njegova putopisa prvi puta saznao odakle potječe naziv mjesta Grnica u kojem sam odrastao, a koje je po legendama koje sam slušao u djetinjstvu povezivano s Grcima, pa otuda taj naziv. Istina je puno prozaičnija: naziv potječe od riječi grnac, odnosno lonac, a grnicama su nazivana mjesta gdje se kopala lončarska zemlja. Ova čudesna knjiga dobiva dodatno na značaju ako vas se to Lovrenovićevo “hodočašće” izravno tiče, kao mene. Moram se pohvaliti da sam i sam jedan od “likova” iz Lovrenovićeve jedinstvene knjige, jer sam jednim malim dijelom bio dio te priče, na što sam beskrajno ponosan.
Pišući predgovor za putopis Zuke Džumhura “Nekrolog jednoj čaršiji”, jedini predgovor nekoj knjizi koji je pristao napisati, Ivo Andrić je zapisao jednu rečenicu koja ponajbolje definira vrsne putopisce, koja podjednako vrijedi i za Zuku Džumhura i za Ivana Lovrenovića: “On je od pravih putnika-putopisaca, i to od onih što putujući, promatrajući i beležeći, ne zaboravljaju ko su i šta su, odakle su i kuda im se valja vratiti.”
Andrić, dakle, u istinske putopisce ubraja one koje u njihovoj “književnoj misiji” vodi jak unutarnji poriv, što je za ovu vrstu literature od presudnog značaja. A taj poriv je kod Lovrenovića gotovo identičan onome kod Jukića, te i jedan i drugi putopis završavaju na isti način, rečenicama kojima Jukić završava svoj putopis, gdje se kao na nekom metafizičkom ušću Lovrenović i Jukić napokon susreću u istom simboličkom vremenu i prostoru:
“Dojsta nimalo ne žalim ni truda ni troška, što sam po ovom putu učinio. Među narodom živiti, njegove običaje, narav, ćud, predrasude, i.t.d. ne znati, uprav znači: u vlastitoj otačbini tuđinom biti.”
Express (BestBook), 10. 1. 2020.