Julio Loredo: Fatima – poruka i opomena za svijet (I.dio)

Što se, ustvari, dogodilo u Fatimi 1917. godine? Što nam ti događaji danas znače? Sagledamo li činjenice, izvanredna važnost Fatime postat će nam u potpunosti jasna. Paul Claudel nazvao je Fatimu „nečuvenom eksplozijom nadnaravnog u svijetu kojem vlada materijalizam.”[1] Brazilski katolički učenjak, Plinio Corrêa de Oliveira, smatrao je Fatimu „najvažnijim događajem 20. stoljeća”.[2] U novije vrijeme, jedan vatikanski spis opisao je Fatimu kao „nesumnjivo najproročanskiju od svih suvremenih ukazanja.”[3]

Ukazanja

Fatimskom su ciklusu ukazanja, prethodila tri ukazanja Anđela Portugala, odnosno Anđela Mira, u jesen 1916. godine te su već u njima izložene neke od središnjih točaka poruke.

Prvo ukazanje naše Gospe dogodilo se 13. svibnja 1917. godine. Oko podneva, troje se djece igralo na imanju Cova da Iria te su u jednom trenutku ugledali dva bljeska, nalik na munje, nakon kojih su ugledali Majku Božju iznad hrasta crnike. Bila je, prema Lucijinu opisu, „gospođa sva u bijelom, sjajnija od sunca, a njezino je, neopisivo lijepo lice bilo, ni tužno ni sretno, već ozbiljno te s izrazom blagog prijekora.” Počeo je razgovor, u kojem je Gospa rekla djeci da se ne trebaju bojati: „Došla sam vas zamoliti da kroz narednih šest mjeseci dolazite ovamo svakoga trinaestog u mjesecu, uvijek u ovo doba, Potom ću vam reći tko sam i što hoću. Nakon toga još ću se jednom, sedmi put, vratiti ovamo.”

Prilikom drugog ukazanja, 13. lipnja, nakon što ih je ponovno pozvala na svakodnevnu molitvu krunice, naša je Gospa rekla vidjelici Luciji: „Isus se želi poslužiti tobom da bi me ljudi upoznali i zavoljeli. On želi po cijelom svijetu ustanoviti pobožnost mom Bezgrješnom Srcu, a onome koji ju prihvati, obećavam spasenje.”

Ukazanja su popraćena neobičnim vremenskim pojavama koje je i javnost primijetila, kao što su: pad temperature, “hlađenje” Sunca, malo lišće na drvetu savijeno kao da netko stoji na njemu, itd.

Nedvojbeno, ključno je ukazanje ono treće, od 13. srpnja, kada je naša Gospa otkrila poznatu „Fatimsku tajnu”, koju ćemo kasnije raščlaniti.

U kolovozu, naša se Gospa nije ukazala trinaestog u mjesecu, budući da su vidioci bili u zatvoru. Ukazanja naše Gospe Fatimske liberalna je vlada žestoko osporavala, smatrajući ih „katoličko-monarhističkom urotom.” Ova tvrdnja nije bila u potpunosti pogrješna, budući da su obitelji vidioca uistinu bile monarhističke te je narod ukazanja uistinu shvatio kao potvrdu katoličke borbe protiv vladajućega masonskog staleža.

No, vrag je samom sebi stao na rep. Vladina kampanja protiv Fatime završila je još većom prisutnošću u javnosti. Na primjer, pojedinosti o čudu Sunca možemo naći upravo u članku liberalnog novinara Avelina de Almeide, koji se kasnije obratio.[4]

Zbog manjka vremena, ne mogu opisati svako pojedino ukazanje te ću stoga odmah prijeći na ono posljednje, tijekom kojeg se dogodilo i čuveno čudo Sunca.

Kišilo je tijekom cijelog dana. Oblaci su se razišli, pokazujući Sunce u obliku ogromnog srebrnog diska, koji je sjao nikad prije viđenom jakošću. Zatim je Sunce počelo ‘plesati’, brzo se okrećući kao divovski plameni krug. Rub mu je postao grimizan, te je, vrteći se, raspršio crveni plamen po nebu. Nakon što je tri puta ponovila ovaj krajnje neobičan uzorak, vatrena je kugla naizgled zadrhtala te se zatim zatresla i cik-cak kretnjom sunovratila u prestrašeno mnoštvo. Sve je ovo trajalo desetak minuta. Sunce se, konačno, istom kretnjom vratilo na svoje izvorno mjesto te ponovno postalo nepomično i sjajno. Mnogi su ljudi primijetili da im se odjeća, potpuno mokra od kiše, odjednom osušila.

Čudo Sunca vidjeli su brojni svjedoci, čak i do 40 kilometara udaljeni od mjesta ukazanja.

Srž poruke

Dolazimo, dakle, do središnje točke izlaganja, odnosno do pitanja: Što je naša Gospa ustvari rekla u Fatimi?

Prilikom prvog ukazanja, naša je Gospa postavila pitanje: „Jeste li voljni Bogu prikazivati sva trpljenja što će vam ih slati, kao čin zadovoljštine za grijehe kojima ga se vrijeđa i kao usrdnu molitvu za obraćenje grješnika?”

Od samog početka, Majka Božja suočava nas s velikom stvarnošću našeg doba – grijehom, kao i s našim osobnim poslanjem – molitvom i pokorom za obraćenje grješnika. Velik je to poziv na obraćenje.

Misli li Gospa općenito na sve grijehe ili na neki određeni grijeh? Ovo postaje razvidno u trećem ukazanju, kad je Gospa otkrila „Fatimsku tajnu”, sastavljenu od tri dijela, od kojih je prvi – viđenje pakla:

„Gospa nam je pokazala veliko ognjeno more, u koje su uronjeni bili demoni i duše u ljudskom obličju, kao prozirna plamteća žeravica, na mjestima pougljenjena, odnosno brončanog sjaja, plutajući tako u velikom požaru, uz krikove te bolne i očajne jauke, koji su nas užasnuli te ispunili strahom.”

Ovo nam, samo po sebi, govori o nekim nepobitnim istinama, odnosno da pakao postoji, nije prazan te da bi ga trebalo pokazati maloj djeci za dobrobit njihovih duša, a sve tri navedene tvrdnje danas se smatraju politički nekorektnima.

Majka Božja govori:

„Vidjeli ste pakao, kamo idu duše jadnih grješnika. Kako bi ih spasio, Bog želi da se u svijetu pokrene pobožnost mom Bezgrješnom Srcu. Budete li činili što vam kažem, spasit će se mnoge duše i zavladat će mir.”

Prva se tajna, stoga, odnosi na grješne pojedince, kojima će, ako se ne obrate, pakao biti kazna. Za njihovo obraćenje, Majka Božja predlaže pobožnost njezinu Bezgrješnom Srcu. Poziv na pokoru i molitvu za obraćenje duša ponavlja se u svim ukazanjima.

Zatim, u drugom dijelu tajne, naša Gospa posvećuje pažnju skupnom stanju grijeha.

Potrebno je, prije nego što nastavimo, naglasiti da samo osobe mogu sagriješiti, odnosno samo osoba može preuzeti moralnu odgovornost za svoja djela. Kao što nas poučava Ivan Pavao II., „iako možemo i trebamo govoriti o društvenom, pa čak i grijehu struktura, ipak je grijeh, prije svega, osoban čin.”[5]

U skladu s tradicionalnim učenjem Crkve, kao što su ga vrhunski objasnili sv. Augustin i sv. Toma Akvinski, ovaj oblik društvenog, odnosno grijeha struktura zahtijeva ovozemaljsku kaznu, budući da društva nemaju besmrtnu dušu. Ratovi, dakle, mogu predstavljati kaznu za skupne grijehe čovječanstva.

Imajući ovo na umu, možemo s lakoćom shvatiti značenje Gospinih riječi u drugom dijelu Fatimske tajne:

„Rat će završiti, no ne prestanete li vrijeđati Boga, za vrijeme Pia XI. započet će drugi, još gori. Kada budete vidjeli noć osvijetljenu neobičnim svjetlom, znajte da je to veliki znak rata, znak kojim se nagoviješta glad, progoni Crkve i Svetog Otca. Kako bih spriječila izbijanje novog rata, zatražit ću da se Rusija posveti mom Bezgrješnom Srcu i da ljudi, kao naknadu za grijehe, obavljaju pobožnost prvih subota u mjesecu. Udovolji li se mojim molbama, Rusija će se obratiti i zavladat će mir. U protivnom, Rusija će svoje zablude proširiti širom svijeti, pokrečući ratove i progoneći Crkvu. Dobri će biti mučeni, Sveti Otac će mnogo trpjeti, razni će narodi biti uništeni, no moje će Bezgrješno Srce naposljetku ipak pobijediti. Sveti Otac posvetit će mi Rusiju, koja će se obratiti i svijetom će neko vrijeme zavladati mir.”

Prema našoj Gospi, stanje u svijetu toliko je kritično da iziskuje kaznu u obliku dva svjetska rata te sovjetskog komunizma, a da ne spominjemo krajnju kaznu, koja tek treba doći, a na koju je Jacinta upozorila riječima: „Ako se ljudi ne obrate, spustit će se na njih dosad neviđena kazna.”

Kojim je društvenim grijehom čovječanstvo zaslužilo toliko strašne kazne?

Gospa je, svojim riječima, dala naslutiti da se radi o „zabludama Rusije”, odnosno – komunizmu. 

(tekst je prvi dio autorova izlaganja na međunarodnoj konferenciji u Zagrebu koju je Vigilare organizirao 2017., povodom 100. godišnjice ukazanja Blažene djevice Marije u Fatimi.

[1] Paul Claudel, Uvod u P. Olmi, Méditations sur les révélations de Fatima, Éditions Xavier Mappus, 1945.

[2] Plinio Corrêa de Oliveira, FÁTIMA: o acontecimento capital do século XX, Catolicismo, Nº 28, travanj 1953.

[3] Kongregacija za nauk vjere, Fatimska poruka, srpanj 2000., uvod

[4] Avelino de Almeida, “O milagre de Fátima”, O Seculo, 15. listopada 1917.

[5] Ivan Pavao II., Osservatore Romano, Španjolsko izdanje, 6. studenog 1984., str. 12., navedeno u Victorino Rodríguez, O.P., “Pecado Individual y Pecado Colectivo,” Iglesia Mundo(Madrid), 1. prosinca 1984., 10.