Krajem 19. stoljeća Agram je izrastao u pravi moderni srednjoeuropski grad. Uzdigao se već i Donji grad, a na Trnju i Trešnjevci nastajali su neplanski građeni kućerci siromašnijih građana
Oko centra, živjela je ondašnja gospoda iz poštovanih obitelji. Tako je na uglu Mesničke i Streljačke, u obitelji liječnika, političara i književnika Ivana Dežmana, rođen mali Milivoj. Odmalena je na njemu bio velik teret jer mu je poštovani otac preminuo kada mu je prvi sin imao samo dva mjeseca. Stoga, računalo se da on, čim stupi u odgovarajuće godine, postane glava obitelji. A Milivoj je i kao dječak bio baš takav – ozbiljan i marljiv, spreman preuzeti sve nedaće koje je život pred njega postavio.
Nedaleko od Milivoja, u vili u Mesničkoj ulici, rođena je Ljerka Šram. Kao kćeri odvjetnika i potpredsjednika Hrvatskog sabora, ništa joj nije bilo na putu da se odmalena posve posveti umjetnosti. Daske koje život znače bile su joj odmalena suđene jer karizmi plavokose ljepotice nitko nije mogao odoljeti.
I Milivoj i Ljerka pripadali su krugu najuglednijih obitelji u gradu. Kao polaznik “pučke škole” u Popovu tornju, Milivoj je prijateljevao sa Ljerkinim bratom Vladimirom, a jedino draže od druženja s njim, bilo mu je vidjeti njegovu prekrasnu sestricu.
I tako je Milivoj već kao „dečec“ postao obožavatelj malene Ljerke. A nije bio jedini. Kada je Ljerka, sa samo trinaest godina, 1887. prvi puta stupila na pozornicu starog gradskog kazališta, ukrala je simpatije svih Zagrepčana. Od prvog njezina nastupa, gradom se proširio glas o njezinoj neviđenoj ljepoti.
S druge strane, Milivoj se nije mogao dičiti takovom ljepotom i karizmom. “Od slovenskih je predaka baštinio snažan uglasti trup alpskog čovjeka s ponešto predugačkim rukama i oblu tvrdu lubanju grubo otesanih ličnih crta. Neobične su mu bile jedino oči sa zjenicama modrim kao potočnica. Patio je od neugodnog, neizlječivog defekta: polipa u nosu. Bolest nije mogla povećati privlačnost…” pisao je Josip Horvat.
Mladić je vjerno hodočastio na prve Ljerkine glumačke nastupe, hvalio ju i uzdizao. Iako nije bio blagoslovljen tjelesno, krasila ga je iznimna književna nadarenost i intelekt. Stoga je Milivoj, zahvaljujući skrbi prijatelja svog pokojnog oca Franje Račkog te stipendiji biskupa Strossmayera, uskoro bio poslan studirati u plemićki konvikt u Grazu.
Prije polaska, nije ga brinulo to kako će se snaći u dalekom svijetu, već to hoće li ga njegova velika ljubav čekati. Na rastanku mu je Ljerka obećala da će mu pisati, a on je, smiren, otišao na studij.
Isprva su si pisali svakoga dana, ali nakon nekog vremena, odgovori iz Zagreba postali su sve kraći i sve rjeđi. Milivoj nije mogao dočekati ferije da vidi što radi njegova draga. A u međuvremenu, milostiva Šram postala je jedno od najpopularnijih lica staroga grada.
O njezinoj ljepoti i baršunastom glasu pisale su i novine i gospoda, a kazališni kritičari hvalili su njezinu glumu. Pravilni stas, blage oči i plavi uvojci osvajali su joj uloge naivnih žena u dramama, a publika je bila oduševljena njezinom vedrinom i glumačkom uvjerljivošću.
Mladi zagrebački student, sada u Beču, bavio se svojim stvarima. Studirao je i pisao, ali unatoč svom poslu na umu mu je neprekidno bila ona – Šramica. Njezini su odgovori potpuno iščezli, a drugovi u bečkom Arcaden Cafeu, svi redom hrvatski studenti, zaljubljenog Milivoja mučili su najopskurnijim glasinama. Govorili su mu kako za mladom glumicom pati cijeli grad, kako je prosaca bezbroj, a ona sa svakime koketira. Milivoj nije vjerovao u ružne riječi. Ipak, ispostavilo se kako su neke mučne vijesti bile točne.
Istina je stigla u kuverti. Odjednom, Milivoj je primio majčino pismo. U njoj je, bez ikakve popratne riječi, bio upakiran samo plakat tiskan u čast svečanog otvorenja narodnog kazališta. Na njemu je, među imenima glumaca, stajalo i Ljerkino ime. Ali ovoga puta s titulom „gospođa“. Mladi je „študent“ problijedio i gotovo posijedio od nemoći te je odmah priredio da žurno putuje kući.
Vožnja „cugom“ trajala je vječno. Milivoj nije ni razmišljao o posjeti austrijskog cara Franje Josipa, događaju koji je zaokupljao umove njegovih zagrebačkih kolega. Cijeli je grad tada pričao o skorašnjoj posjeti mrskoga im cara. Kada je Franjo Josip, izašavši iz vlaka stupio na mađarsko tlo (tepih na koji je na zagrebačkom kolodvoru Franjo Josip stupio bio je posut “mađarskom zemljom i pijeskom”) narodu je prekipjelo. Studenti, vođeni Radićem, odlučili su spaliti mađarsku zastavu na svečanom otvorenju u čast kojeg je car stigao u Zagreb.
No Milivoj nije dijelio njihove brige. Na putu do nove zgrade Hrvatskog narodnog kazališta razmišljao je samo o onom nesretnom „gđa.“. Ni ban ni car nisu ga zanimali, već samo onaj podlac koji mu je ukrao Ljerku.
Nakon demonstracija mladih zagrebačkih studenata car je bio vidno potresen. Jedino što mu je popravilo raspoloženje bio je pogled na mladu glumicu Ljerku koja je na otvorenju igrala u Miletićevoj „Slavi umjetnosti“. Iako je njezina ženstvenost bila skrivena odijelom dječaka čiju je ulogu nosila, pričaju stari Zagrepčani, Franjo Josip nije mogao odmaknuti pogled od njezine ljepote.
A nekoliko redova dalje, Milivoj je tugovao od boli. U roditeljskoj je kući saznao kako „Lady Šram“, sada u dokumentima stoji gđa. Vidaković. Naime, zagrebačku je damu osvojio zgođušni i karizmatični Aleksandar Isaković, bankovni činovnik zaposlen u Prvoj hrvatskoj štedionici.
Dežmana nije zanimalo ni to što su njegovi drugovi Radić i Vidrić odvedeni u zatvor. Samo je želio nestati, vratiti se u Beč i zaboraviti na nesretnu Ljerku. Ipak, srce mu nije dalo mira. Skovao je plan. Iako nikada neće postati ljepotan, postat će poput svoga oca – obrazovan i ugledan, najugledniji u cijelom Zagrebu. Tada će pokazati Ljerki i ona će zaboraviti na nekog tamo činovnika.
Tako se Milivoj, s novom nadom u sebe, vratio u Beč i uskoro svršio studije. U Zagreb je stigao onakav kakav je planirao – kao izvrstan student i ugledan liječnik. Odmah po povratku angažirao se u društvenom i kulturnom životu grada. Najprije se zaposlio u staroj bolnici Milosrdne braće gdje je neumorno liječio svoje sugrađane. Posebno se bavio tada smrtonosnom bolešću – tuberkulozom.
Kada bi skinuo svoju liječničku odoru, pisao je i dokazivao se u književno-umjetničkim listovima. Svojim programskim tekstovima u modernističkim časopisima zauzimao se za slobodu stvaranja. Bio je urednik i suradnik najvažnijih ondašnjih časopisa „Hrvatski salon“, „Život“, a djelovao je i u “Jutarnjem listu“, „Večeri“ te u ilustriranom tjedniku „Svijet“. Sudjelovao je i u osnivanju Društva hrvatskih književnika kojemu je bio i predsjednikom.
Tako je Milivoj postao jednim od najuglednijih zagrebačkih građana. Prijateljevao je i surađivao i sa Ksaverom Šandorom Gjalskim, jednim od najistaknutijih književnika tog doba. U svom tom poslu i uspjesima, Milivoj je postao poželjan ženik. No u njegovu je srcu prebivala samo jedna žena – Ljerka.
Dramatizirajući Šenoino „Zlatarovo zlato“ glavnu ulogu Dore Krupić ugodio je posebno za nju. Sve što je pisao i što je stvarao, bilo je za njegovu nedostižnu ljubav. U svojemu je dnevniku zapisao: “Fakat je da sam zaljubljen, a ona nije. I da po svoj prilici nikad neće ni biti. Radio sam sve za nju, a sad mi je sve veselje otišlo… Pa, ipak čekam, osobito kad mi logika veli da ona mora doći opet k meni…” Iako su ga iznimno poštovali, Milivoju se zbog njegove nesretne opčinjenosti Ljerkom rugao cijeli Zagreb.
A Ljerka je uživala simpatije cijelog grada. O njezinim je modrim očima i pravilnom stasu pisao čak i stari cinik Matoš. – Druge glumice su umjetnost, Šramica je poezija – kazao je. Ljerkina sreća nije mogla biti veća kada je s Isakovićem dobila prekrasnog sinčića. Ali naizgled savršeni život obožavane zagrebačke glumice, odjednom se počeo raspadati.
Isaković je u banci bio optužen za pronevjeru te je uskoro dao petama vjetra, u Zagrebu ostavivši same ženu i sina. A u predivne glumice uskoro su se počeli otkrivati simptomi tada jedne od najgorih bolesti, koja nije birala svoje žrtve – tuberkuloze.
Njezina je ljepota bljedila, a uloge u komedijama postajale su sve rjeđe. Onemoćala i izmoždena bolešću, Ljerka je gubila šarm kojim je stekla divljenje cijeloga grada. Kašalj nije mogla zaustaviti ni kada je glumila, a rupci su joj od zloćudne bolesti već bili krvavi kada je i sasvim napustila pozornicu.
Na iznenađenje sviju, Milivoj koji je godinama trpio zlostavljanje zbog svoje nedostižne ljubavi, prigrlio je nesretnu i ostavljenu ženu zajedno s njezinim sinom. Cijeli je Zagreb brujao o njihovu divljem braku, ali Dežman, koji je u to vrijeme postao urednikom utjecajnog zagrebačkog „Obzora“, nije se osvrtao na zle jezike.
Svoje je široko znanje i iskustvo uložio u to da umanji Ljerkine tegobe te da ju što duže održi živom. Svu je svoju ušteđevinu, društvene veze i uredničko namještenje iskoristio samo za jednu stvar – za nadu da će Ljerka poživjeti. Vjerovao je da će ozdraviti ako se bude liječila u ustanovi posebno građenoj za skrb o oboljelima od sušice. U objekt smješten daleko od gradskog smoga, u čistoj i netaknutoj prirodi. Budući da tako nečeg nije bilo u jugoistočnoj Europi, Milivoj je to odlučio promijeniti. Odlučio je Ljerki izgraditi bolnicu.
Zahvaljujući njegovim društvenim vezama i ugledu, u gradnji je sudjelovao cijeli grad. Udaljeno zemljište na Medvednici darovao je šestinski vlastelin Miroslav Kulmer, a novac je Milivoj neumorno prikupljao organizirajući priredbe, lutrije i dražbe slika koje su darovali najznačajniji hrvatski umjetnici – Bukovac, Iveković, Crnčić i Medović.
Bolnica je izgrađena u tada rekordnom roku – za samo šest godina. A među prvih četrdeset pacijenata koji su uselili u sanatorij bila je, dakako, Milivojeva Ljerka. Lječilište se pokazalo djelotvornim, stoga je broj kreveta stalno rastao, a sanatorij se širio.
No Ljerka nije bila jedna od izliječenih sretnika… Usprkos Milivojevoj neprekidnoj skrbi i borbi, ljubimica cijeloga grada preminula je, kako kažu, na njegovim rukama. On ju je položio u lijes. Oprostivši se od svoje jedine ljubavi, Milivoj je svoj život posvetio liječničkom pozivu i umjetnosti. Zahvaljujući njegovu trudu, u Zagrebu se znatno smanjila smrtnost od tuberkuloze.
I nakon Dežmanove smrti bolnica je rasla i primala sve više pacijenata. Uskoro je postala i naselje, samo za sebe. Tako su pacijenti i djelatnici na raspolaganju imali pekaru, mesarnicu, postolara, krojačku radnju pa i čitaonicu i kino. U njoj je živjelo, ali i izliječeno nebrojeno mnogo Zagrepčana. A posljednji pacijenti bolnicu su napustili krajem šezdesetih godina. Od tada, bolnica stoji na obroncima Medvednica, sablasna, urušena i prazna. Sve što je vrijedilo, iz nje je odavno otuđeno.
Ruševine skrivaju sjećanje na zajedništvo jednog starog, ali složnog grada. I na čistu ljubav jednoga mladića. Ljubav koja je pokazala svoje svojstvo da bude sila koja stvara, oživljava i održava. I jer mu je temelj ljubav, Brestovac još uvijek prkosno stoji.
Izvor: spiritus.app