Ovaj tekst napisan je nakon zagrebačkog prosvjeda protiv HDZ-ove ratifikacije Istanbulske konvencije.
Hrvatsko proljeće se budi. Zime nema, barem kad je u pitanju održani prosvjed protiv ratifikacije Istanbulske konvencije. S druge strane, agitpropovska politika opet je pokušala svojim konfuznim metodama i dezinformacijama izobličiti stvarnu sliku demokratskog angažmana, i omalovažiti aktivnu ulogu svojih građana koji su javno artikulirali vlastito nezadovoljstvo mogućom ratifikacijom sporne konvencije. Vladajuća politika trebala bi biti u službi istog tog prosvjedujućeg skupa koje ujedno sačinjava i većinsko biračko tijelo aktualne vlasti.
Štoviše, dužna je osluškivati narodna zahtijevanja i prilagoditi im potencijalne političke odluke. Samo autoritarna vladavina može ignorirati drugo mišljenje, koje je u demokratskim sustavima ujedno i prvo i najvažnije, jer mišljenje naroda jest ono po čemu zakonodavna i izvršna vlast treba formirati svoju politiku. To znači da se odluke ne donose po kriteriju proizvoljnosti ili unutarstranačkom raspoloženju, nego u suglasju s ustavnim vrijednostima jedne države. Ponavljam, vrijednosti su demokratske. Demokratske, jer su kršćanske! Kršćanske su, jer su općevrijedeće – univerzalne su i u vidu imaju svakog pojedinca, ali istovremeno čuvaju i izgrađuju moralni aspekt jednog društva, čitavog svijeta.
U čemu je problem?
Svaka članica Europske unije provodi određene političke korake kroz nadnacionalni koncept koji je u zajedničkim stvarima podložan općoj, europskoj ustavnosti. Slučaj je to i s Istanbulskom konvencijom čiju provedbu nadzire GREVIO, a u svakoj zemlji članici ima svoje odabrane monitorinške izvršitelje – plaćene dobrovoljce za provođenje rodne ideologije.
Nadnacionalna uloga u skladu je s unijskim habitusom, u tome nema ničega neobičnoga, ona bi trebala biti odraz kooperativnosti i zajedničke zauzetosti za ostvarenje općeg prosperiteta u dogovorenim područjima. Međutim, što se događa kad se njezina snaga koristi u svrhu propagande parcijalnih interesa koji obezvrjeđuju općevrijedeće zakone kakve poznaje i Ustav RH?
Upravo ovo što je sporno u sadržaju Istanbulske konvencije – da uloga roda poprimi obilježje društvenog konstrukta i da se kroz njega polomi temeljna uloga obitelji, bračna zajednica muškarca i žene na kojoj počiva odgojno-obrazovna formacija članova društva. To bi značilo da obitelj, otac i majka, više neće moći odlučivati o vrijednostima koje žele prenijeti svojoj djeci i da će odgoj i obrazovanje biti prepušteno političkoj konstrukciji novog zamišljenoga svijeta, svijeta bez uloga i spolova – kastracijski kaos duša koje plutaju u nastranim izborima bivanja: sad sam „ovo“, sad sam „ono“.
U današnjoj Europi to zovemo tolerancijom. Semantička manipulacija je postala svemoguća, tolerira se njome mnoštvo nerazumnih pojava i nerazumljivih pojmova, sukob definicija nikada nije bio izraženiji, činjenice se izvrću u korist paraideoloških stremljenja i zbrka ljudskih jezika izgrađuje novi Babilon – kulturu arlekinskih eho-tonova: Što lud kaže, pametan ponavlja dok ne poludi!
I gle čuda, Hrvati se ovaj put ne daju prevariti jekom skrivenih lica, maskama Baalovih konstrukata što nam podvaljuju borbu protiv nasilja nad ženama kroz „silovanje“ zdravog razuma – kako mi nešto moramo, bez obzira što to što moramo, nije normalno. Ali, Hrvati čuju dobro, čitaju još bolje i broje pošteno! Imali su priliku kroz povijest naučiti nešto o moćnijima, o velikima, o njihovim ucjenama i politikama poništenja.
Poništavaju nas i danas, pišući kako je subotnji prosvjed organizirala ekstremisička desnica, lažući pri tome o broju prisutnih „ekstremista“. U eri kamera i dronova, satelita i bežičnih tehnologija, ipak je nemoguće do te mjere izvrnuti vizualne činjenice. Druge će se izvrtati i dalje, pa su neki objavili statističke podatke o opadanju religioznosti u europskim zemljama, uključujući i Hrvatsku.
Strašni su podatci kojima nam prijete, ali nipošto nisu obeshrabrujući za istinske kršćane. A kakvi su oni? Neovisni o statistici, neovisni o pukoj religioznosti, ali ovisni o Bogu koji nam je i svaku vlas na glavi izbrojao! Dovoljan je bio jedan svetac da poljupcem zemlje pokori strahote totalitarizma, Ivan Pavao II. koji je poljubio i našu zemlju – to je poljubac Božjih usana koje i danas govore u tisućama onih koji se protive uništenju obitelji.
Potrebno se osloboditi kompleksa indoktrinacije, svekolike, pogotovo one koja nam ponavlja kako smo mali i kako smo na Balkanu, kako smo nemoćni i kako smo zatucano religiozni. Liberalno društvo ne bi smjelo biti osuđeno na sveopći rat, jer upravo ono želi omogućiti „najveću uskladljivost dobra“ i „najveću pomirljivost vjerskih uvjerenja.“
Nihilistička neman koja nadahnjuje globalni svijet izrodila je ateističku moralnu indiferentnost i nasuprot njoj, vjersku utihu – eutanaziju Boga bez kojega je život i suživot s drugima i drugačijima nemoguć. Pluralizam bez vrijednosti je slijepa istina, tolerancija lažnih rukotvorenih bogova – štovanje sjena i mitološka zabluda. Ako prigovor na dekonstrukciju obiteljske temeljne uloge nije nadnacionalno pitanje, jer obitelj čini stup svakoga društva, onda ne znam što jest?
Vrijeme je za buđenje, nema zime za Hrvatsku, njeno europsko proljeće je na pomolu. Hrvatska danas govori velikoj Europi velike stvari! Hoće li vladajuća politika prepoznati snagu ovakvoga duha i iskoristiti priliku za preobrazbu europskog društva koje gubi moralni kompas? Hrvatska je tu – u Europi – spremna posvjedočiti za Svjetlo njezinih korijena, podsjetiti ju na temelje demokracije i biti Istina među narodima. Slobodni od svakog kompleksa manje vrijednosti, jer Hrvatska nije mala i nije na Balkanu, unatoč statistikama koje o njoj redovito lažu, Hrvatska je bila i bit će – „Antemurale Christianitatis!“