Književnik i novinar Dražen Zetić: Umiru gradovi ne samo sela, zavičaji i kolektivna memorija Hrvata Bosanske Posavine na područjima potresima razorenim područjima

Vrijeme je… već bilo prekjučer, ali možda nije niti sada još prekasno sjesti na pravoj stanici na kolajućim europskim tračnicama rapidnih kolotečina meandara sve konfuznijeg vremena. Hoćemo li se odazvati na nama je, živjeti u sivilu prošlosti il’ snažno zaveslati i okrenuti se svjetlijim labirintima budućnosti. Kako god bilo, i što god naposljetku konstatirali, sam Posavljak, nema izbora. Njegov jedini, za njega i njegovu djecu, jest ustrajna grčevita borba za neko bolje sutra, za neko sretnije danas!

Razgovarao: Anto PRANJKIĆ

U jeku najtežih potresa u Baniji gdje živi značajna brojka Posavljaka rijetki su se sjetili upravo tih ljudi, a ovih dana tamo je prilično kritično. Društveno-kulturna platforma za Bosansku Posavinu pokrenula je aktivnosti na konkretnoj pomoći, a postoje ljudi koji su već učinili velike stvari. Jedan od njih svakako je novinar i književnik Dražen Zetić iz Gradačca. Poznat je kao veliki promotor Boke kotorske, ali konkretnim potezima zalaže se i za rodnu grudu. Rado se odazvao našem pozivu za razgovor.

Što je bio motiv Vašeg odlaska u općinu Donji Kukuruzari?

– Poglavito motiv dvaju nedavnih odlazaka (uz velikodušnu suradnju i zauzetost posavskih obitelji Vlašić i Jurić – podrijetlom iz Gradačca i Ledenica ) na potresom pogođena područja su ljudi. Svi, a posebice Hrvati Bosanske Posavine. Naime, i sam sam u jednom periodu između 1997.-2003. živio na tome području. Tako, da bih mogao reći da donekle poznajem socijalne i – ine druge prilike toga kraja i tih ljudi. Otkuda početi!? Ovaj razorni zemljotres iznio je na vidjelo puno drugih problema. Naime, to područje, koje je pretežno nastanjeno Posavljacima i njihovim obiteljima, ostalo je nekako nakon gašenja Udruge prognanih i izbjeglih Hrvata Bosanski Šamac, blago rečeno zaboravljeno. Izbrisano s karte. Iznimno slabe investicije, poprilično nizak životni standard i nažalost relativno niska mogućnost zaposlenja. Posavljak je vrijedan čovjek, stvaratelj, vješt mnogim zanatima i umijećima, čvrst i otporan na mnoge nedaće i nepravde. No, odista je nemoguće shvatiti kako je moguće da prođe od vojno-redarstvene operacije Oluje punih 26 godina, i da se postavi pitanje koje su i kakve perspektive tih mladih obitelji, pri tome ne izuzimajući iz obzira i pogotovo starijih i oboljelih napuštenih osoba iz naših zavičajnih krajeva. Interesantno je da obližnja Osnovna škola Katarina Zrinska Mečenčani ima osamdesetak djece, dakle, postoji očigledna visoka natalitetna stopa prirasta mladoga i radno aktivnog stanovništva. No, u kakvim sadašnjim uvjetima te generacije odrastaju i sazrijevaju, kakve prilike se njima sada pružaju. Doista, to je ne samo diskutabilno pitanje, nego i pomalo na prvi pogled nerješivi gordijski čvor! No, i taj i takav gordijski čvor mogao bi se polako razvesti, kada bi primjerice u nekom prvotnom zahvatu ljude u tim selima priključili na gradsku vodoopskrbnu mrežu. I to je neki solidni i obećavajući startni početak u 2021. godini!

Kakva je situacija na tom području?

– Naime, situacija je i prve ovoga nesretnoga potresa, bila poprilično beznadna. Iznimno je teška socijalna, a samim time i egzistencijalna situacija. Naime, u očima se ljudima, u izrazima njihovih lica, itekako vidi duboka zabrinutost. Nedostaje efikasnih i pragmatičnih rješenja. Pomalo se pokušavaju održati lokalni OPG – ovi, al’ to nije niti približno zadovoljavajuće da bi se otvorila mogućnost konstantnog plasiranja njihovih iznimno kvalitetnih domaćih proizvoda (poput meda i drugih sorti povrća i sl.). Pojedinci imaju elana, potencijala i vedra duha, pa čak i vizije te konceptualne razvojne strategije. No, za to im ipak treba što angažiranija pripomoć kako od lokalne razine tako do županijske i državne potpore. Naprosto, trebaju im početni ozbiljni stimulansi u vidu dodjeljivanja konkretnih velikih površina čestica zemlje, povoljnih kreditnih zaduženja u vidu nabavke poljoprivredne mehanizacije i strojeva, konzistentnog uređivanja imovinsko-pravnih odnosa (posebice objekata za stanovanja), te značajno povezivanje i poboljšanja prometne infrastrukture. Posebice treba istaknuti znatno jačanje državnih i javnih, a samim time i poduzetničkih zona na području od Siska prema Kostajnici, te od Kostajnice prema Dubici i obrnuto drugom relacijom prema Petrinji. Enormni potencijali kvalitetnih zemljišnih posjeda propadaju, bivaju prepušteni nekom nekontroliranom ‘divljem’ neuporabljivom poligonu za plodne proizvodne procese. Da bi se stanje sustavno poboljšalo, treba urgentno izraditi kvalitetni izvedbeni plan tih područja, i snažno ih poticati u mogućnost tržišnog natjecanja i distribuciji ekoloških zasađenih kultura. Te racionalno s održivom strategijom iskoristivosti značajnih izdašnosti izvorišta vode, pokrenuti male manufakture koje bi mogle znatno razvijati taj tip vodne privrede za izvoz pitke vode. Što bi nesumnjivo u svima segmentima poboljšalo, uz nepregledne drvne mase, i nekim kudikamo boljim životnim uvjetima i standardu cjelokupnu mikro zajednice. Svakako u tome kontekstu, svojim značajnim aktivnim djelom, uključila i novosnovana Duštveno-kulturna platforma za Bosansku Posavinu, koja bi svojim poduzetničkim i intelektualnim kapacitetima u svim smjerovima mogla doprinijeti daleko snažnijoj duštvenoj prisutnosti, medijskoj vidljivosti i što učestalim obilježavanjima eminentnijih etnografskih zasada (folklora, narodnoga plesa, običaja, tradicionalnih posavskih nošnji) na ovim prostorima Banije. U tome pogledu spominjana platforma, također već značajno daje svoj obol u animiranju za izgradnju popratne dvorane u školi, gdje osamdesetak djece nemaju ama-baš nikakve mogućnosti za bavljenjem sportom ni na kojoj razini, a što je presudno u ovoj psiho-fiziološkoj dobi i tjelesnom stadiju razvitka osobnosti, ličnosti i karaktera osnovnoškolske djece.

Je li organizirana pomoć ili se ljudi snalaze sami?

-Što se tiče pomoći, s obzirom na djelomične uvide na terenu, nedvojbeno je da konkretna pomoć postoji. Postoje mnoge organizacije, koje pokreću mnoge samoinicijativne odlaske, doprema svakojakih sadržaja humanitarne pomoći. Mnogi su se odazvali ovim vapajima za pomoć, no, postoji problem u ozbiljnoj koordinaciji na terenu. Što posvema ukazuje na korjenitu potrebu propitivanja, ali u tome pogledu i napokon praktičnih zakonskih rješenja u vidu operativnih službi. Preustroj je preduvjetni nezaobilazni imperativ, koji bi prije svega trebao biti vođen stručnim nadzorom, a ni u kojem slučaju kojekakvim političkim makinacijama, malverzacijama i skupljanjima jeftinih političkih poena za nadolazeće lokalne izbore. Primjerice Posavski Hrvati su previše patnje podnijeli u prethodnom Domovinskom ratu i u Bosni i Hercegovini, ali i u Hrvatskoj, pa sada nanovo proživljavaju svoju agoniju i na prostorima Gline, Petrinje, Siska, Hrvatske Kostajnice, i nepravedno zaboravljene Hrvatske Dubice. Stoga mi se čini opravdanim pitanje do kada će i te napaćene duše biti prepuštene na tim ionako osiromašenim prostorima na milost i nemilost nebeskih il’ pak zemljinih raspoloženja (poplava, potresa, podvodnih voda – posebice u selu Mečenčani, općina Donji Kukuruzari)!?

Koji su im osnovni problemi?

-Problema je toliko, da ih je na ovakvom skučenom komadu papira nemoguće navesti, a kamoli konstruktivno obrazložiti. Prvo, ne treba se smetnuti s uma da ljudi imaju sve izraženije psihičke probleme. Neprekidna neizvjesnost, ovisnost o kojekakvim nadobudnim političkim jeftinim rješenjima, dovodi ove ljude neprestano u poziciju glinenih golubova. Nekih prema potrebi voštanih figura, preveć se i predugo igra s njihovim ionako mučnim sudbinama. Što sve neminovno utječe na svakodnevni moral, pa usudio bih se reći i na duhovnu komponentu koja je također isto tako odvajkada iznimno važna karakterna crta izgnanoga hrvatskoga naroda iz Bosanske Posavine. No, sve što se već odavno trebalo učiniti u vidu stabiliziranja tih područja, sada je već u zadnjoj minuti sudačke nadoknade. Vjerojatno se sada već čuje echo i same mukle sudačke zviždaljke. Demografski ove mlade posavske obitelji, revitaliziraju ne samo Baniju, nego i u širim sferama i cijelu Hrvatsku. Ovaj trend sveopće nezainteresiranosti središnje državne i županijske vlasti, koruptibilnih procesa, ne samo da otežavaju razvoj Banije, nego onemogućavaju u cijelosti progres cijele države. Stoga, treba iskoristiti mogućnost digitalizacije, fondove EU – a, rijeku Unu, dati bezuvjetni impuls etno (seoskom) turizmu, osnažiti posebice gradove kao što su Hrv. Kostajnica, Dubica koje su faktički pred totalnim izumiranjem. Bez tih gradića i njihova velebnoga povijesnog nasljeđa, budućnost svih okolnih sela bit će osuđena na propast. Sve snažnije dolazi do izražaja i problemi zdravstvene njege, zbog izrazito zahtjevnog toposa raštrkanih sela na izrazitom brdskom području. Njihova slaba cestovna povezanost, slabi komunikacijski signali, nedostatak primjerice ergela konja i sličnih farmi, plantaža, i rančeva. Bez sumnje bi doprinijeli jednoj novoj epizodi u tim krajevima. Slaba općenito medijska zastupljenost, premalo nekih poznatijih kulturnih događanja, pa usudio bih se reći i znanstvenih skupova, izmještanje nekih institucija u ta uvjetno rečeno ruralna područja, sportska natjecanja, nedostatak kvalitetno opremljenih prostora i nažalost opasnost u narednom periodu gašenja osnovnih ustanova poput ambulanti, i nedovoljno izdvajanja za sve slojeve užurbanog društvenog života. Ovaj puta ne samo da će početi umirati sela, proces koji je nedvojbeno u tijeku je umiranje i cijelih gradova… Zašto se nitko ne brine, pa zvona nam odavno zvone i to na našim vlastitim pragovima!

Imate li prijedlog kako riješiti njihove probleme?

-Zaista, konciznih prijedloga ima puno, dakako postavlja se opetovano pitanje njihove operacionalizacije, realizacije i dugoročne samo održivosti. No, ipak vjerujem s obzirom da je život na tim prostorima iznimno dinamičan još od pradavnih vremena, i da su otuda mnoge imperije, carevine i režimi harali, ipak ima svoju i gospodarsku, ali i iznimno nacionalnu važnost, kako europsku, tako i nesumnjivo dalekosežnu civilizacijsku bitnost. Koliko god se sva ova dramatična situacija, koja je itekako bolna i poražavajuća, beznadna i besperspektivna. Banija je unatoč svim ovim navedenim kalvarijama i apokalipsama, ipak u svojoj suštini sačuvala svoju ljepotu. Njezina dragocjenost jest možda nekome apsurdna, al’ upravo izostanak snažne industrijske prisutnosti, itekako otvara sasvim nova poglavlja za nadolazeće tehnologije i potrebe čovjeka ovoga 21. stoljeća. Nekontaminiranost i ne toksičnost toga predivnog prostora (snažno se usprotiviti tzv. zbrinjavanju radioaktivnog otpada na Trgovskoj gori na Čerkezovcu), s tako živopisnim pejzažima i kvotama, omogućava zelenu eru Sisačko-moslavačke županije. Koliko god se netko bude čudio optimističnosti ovih nanizanih redaka, osobno, kao izgnanik koji je punih pet godina obitavao na tome prostoru, u mnogo čemu vjerujem da je ovakvo ozračje određena komparativna prednost sutrašnjice, koja neminovno otvara i puno velikih prilika, šansi i izazova. No, bez preustroja, reorganizacije, i stavljanja svojevremenih akcenata na najbitnije stvari, te s stavom ekološkoga održivoga osviještenoga razvitka, ne samo abnormalnih apsorbiranjima postojećih resursa (npr. čuvene ljepotice Zrinske gore s njenim nedovoljnim istraženim fortifikacijskim i sakralnim bogatstvom), uz postojeće kvalitetne obnove svega razrušenog sada je odista ključni, usudio bih se reći i prijelomni trenutak da se stvari u trenucima sabranosti počnu strateški svrsishodno planirati ali i dosljedno realizirati, i poslije toga na jednoj ozbiljnoj kulturološkoj razini njegovati, čuvati i kontinuirano obnavljati (ovaj puta u obnovi s betonom i dostatnom vezivnom armaturom graditi). Samo nam tako neće umrijeti sela, gradovi… makar neki običaji i izumru, kudikamo ćemo bezbolno iz zamagljenih ropotarnica povijesti oživjeti u novom ruhu novih praskozorja banijskih svitanja i svanuća za čovjeka Posavljaka, ali i za sve druge ljude koji žele svojom istančanom dobrohotnošću da ova zemlja bude zemlja prosperiteta nadolazećih zora neke sunčanije svagdašnjice. Vrijeme je… već bilo prekjučer, ali možda nije niti sada još prekasno sjesti na pravoj stanici na kolajućim europskim tračnicama rapidnih kolotečina meandara sve konfuznijeg vremena. Hoćemo li se odazvati na nama je, živjeti u sivilu prošlosti il’ snažno zaveslati i okrenuti se svjetlijim labirintima budućnosti. Kako god bilo, i što god naposljetku konstatirali, sam Posavljak, nema izbora. Njegov jedini, za njega i njegovu djecu, jest ustrajna grčevita borba za neko bolje sutra, za neko sretnije danas!