Kotor je nezgodno smješten, ispod krševite stijene. Za vrijeme vruće sezone grad je savršena peć, sve do rujna, kad se vrijeme ohladi uvečer sasvim ugodno.
Običaji Bokelja posebni su. Iako imaju samo uski pojas zemlje između planina i mora, njihova radinost ih je učinila najbogatijim ljudima u Dalmaciji. Najveći cilj svakoga od njih predstavlja osiguranje udobnog života pomoću trgovinske špekulacije…. Ali Bokelj voli mirovinu, te vodi isti samotni život na koji se navikao na brodu.
J. G. Wikinson, 1848.
Gradić Kotor, čiju vjernu sliku dajemo ovdje, ima izvanredno slikovit položaj na kraju dubokog zaljeva… Gradić s oko 2600 stanovnika značajan je jedino zbog jedinstveno zaštićene luke, koja pruža sigurno utočište za najveće brodove. Na uskoj obali razvlači se gradić s nekoliko ulica i trgova, s malim, neuglednim kamenim kućama s malim vratima i prozorima. Prema moru su jaka utvrđenja, a prema kopnu jaka je utvrda sv. Ivan, na brdu od 800 stopa odmah iza grada, s bedemima. Stanovništvo gradića sastoji se do dva otprilike dijela, dalmatinskih ribara i mornare te njemačkih obrtnika i trgovaca raznih nacionalnosti, jer u Kotoru su skladišta za trgovinu s Crnom Gorom. Na sajmene dane poprima osobitu živost zbog Crnogoraca u slikovitim nošnjama, koji se spuštaju vijugavim i lošim putevima u grad, da bi ponijeli na sajam drva, rujevinu, suhu janjetinu i druge stvari iz svoje surove planinske zemlje, te da kupe što im treba, kao što su sol i razni drugi proizvodi. Sve ovo daje malom, uskom gradiću izgled živahnog godišnjem sajmišta.
Allgemeine Familie-Zeitung, 1870.
Thedore Valerio
U Kotoru nema hotela: odsjeda se kod pojedinih stanovnika koju kuće namještaju s primisli o zaradi od iznajmljivanju sobe strancima u prolazu.
Charles Yriarte, 1875.
Bokelj se rađa kao pomorac, to je njegova vokacija. Smion je, sklon pustolovini, vrlo snažne građe; to narod izuzetne ljepote. Pomorska trgvina predstavlja glavni izvor prihoda; uglavnom sklapaju ugovore s Venecijom, Trstom i lukama na Crnom moru. Kad se neki brod sprema na put, Bokelj sa sobom nosi narodnu nošnju i uvijek sniva o povratku na rodnu grudu. Bokelji plove na račun bez sredstava; ako imaju mogućnosti, nabavljaju vlastitu barku. I s malom brodicom, usprkos opasnostima, srčani Bokelj ukrcava teret i pošteno prevozi u dogovorenu luku; malo-pomalo razvija posao i bavi se obalnom trgovinom. No oluja, koja je stalna prijetnja, ostavlja dosta udovica i siročadi.
Charles Yriarte, 1875.
Boka kotorska je svakako jedno od najljepših mjesta na svijet.
Charles Yriarte, 1875.
Tržnica u Kotoru
Vlasti brižno motre tržnicu jer između došljaka i domaćina često izbijaju svađe. Žene mogu slobodno ulaziti u Kotor, ali iz brojnih razloga broj Crnogoraca kojima je dopušteno kretanje gradom ograničen je. Na ulazu u grad moraju pohraniti oružje i o tom vodi brigu straža na Južnim vratima… To je posebna tržnica za Crnogorce i gradska vrata izlaze na put koji vodi u Crnu Goru; u dijelu koji se proteže uz morsku obalu postoji druga tržnica, bogatija i raznovrsnija. Upada u oči kontrast između bokeljskih seljanki i njihovih skromnih kupovina; prekrivene su nakitom, a iz džepa sa strepnjom vade novčiće kojima kupuju najneobičnije namirnice, kuhane goveđe nogice, crni kruh koji izgleda kao da je napravljen od slabo samljevene slame.
Charles Yriarte, 1875.