Leonard Valenta: Zatomljena ljepota naših drevnih utvrđenja

I dok lunjamo ostrašćeni ljepotom perivoja i starih gradova po europskim gradovima, potrebno je probuditi samo malo ljubavi prema svojoj prošlosti i baštini, onoga unutarnjeg sluha kojim bismo poćutjeli ljepotu naših drevnih utvrda, i otpuhnuti prašinu s njihove patine

Kao mladi student, slušah nekoć jednoga učenog čovjeka koji nam je pričao o Kraljevoj Sutjesci i Bobovcu, tim prijestolnicama srednjovjekovne bosanske države. Htijući ispasti duhovit, simpatičan ili štoveć, predstavio je prijestolna mjesta u toj, kako je rekao, bosanskoj zabiti, s pretpostavkom kakva li je tek bila država ako su joj u vrletima bile prijestolnice. I tada me zapanjio taj jaram omalovažavanja svoga, svoje baštine i svoje prošlosti. Imamo mi u Bosni taj usud „’Taaa će on” jer sve što je naše automatski je podložno kritici i omalovažavanju. Unatoč takvom predstavljanju, dobro se sjećam da se baš tada, za moga prvog posjeta Sutjesci, zametnula u ovom bosanskom srcu još i danas snažna ljubav prema tom sutješkom tjesnacu.

Istina, trebalo je mnogo Trstionice proteći podno banskoga dvora, mnogo knjiga, listina i povelja prevaliti preko ruku i pojačati svoju dioptriju kako bi se neke stvari shvatile, posložile, došle na svoje mjesto, pa napose ispravno razumjela i ta „zabačenost” starih gradova od današnje civilizacije. Gotovo biblijski rečeno, neki putovi nisu isti, ondašnji i sadašnji, srednjovjekovni i suvremeni putovi ponekad čak ne dodirnu ni paralelni niz, a kamoli da se poklapaju. Stoga i ne čude stare rimske ceste, dubrovački karavanski putovi i ini drugi, koji su nerijetko udaljeni od današnjih prometnica i komunikacijskih spona. E zato su oni u zabitima, pa s njima i stari gradovi, ti stoljetni čuvari navedenih putova. I zaista, poput bisera rasutih po bosanskohercegovačkoj zemlji, stari srednjovjekovni gradovi danas svjedoče o prohujalim burnim stoljećima njezine prošlosti. Poglavito oni koji su smješteni na teško pristupačnim uzvisinama, oštrim kosama, konusnim brežuljcima, po svom položaju otkrivali su svoju glavnu namjenu: obrambeni karakter, ne samo svoga stanovništva nego i kotline ili putova iznad kojih su bdjeli.

Nimalo patetično rečeno, oni danas zorno prikazuju onu prošlost, ono kulturno i neimarsko nasljeđe koje je daleko od malicioznoga minoriziranja prošlosti ove zemlje. Čak i danas, u svojim reliquiae reliquiarum obrisima, ti srednjovjekovni gradovi gordo i neupitno svjedoče o slavnoj prošlosti medijevalne Bosne. Površna i stidna arheološka istraživanja, koja su izvršena na nekolicini njih, otkrila su bogati kulturni i umjetnički segment enterijera tih gradova. Ukrasna plastika, izražena ponajprije u portalima, nadvratnicima, prozorima, biforama i drugim elementima, pokazala je profinjen ukus nekadašnjih gospodara tih gradova. Rijetki su oni gradovi koji su zadobili privilegij opsežnijega arheološkoga istraživanja koje je opet otvorilo cijelu jednu riznicu, ne samo prošlosti ove zemlje nego i načina gradnje, arhitektonskih tipova, a posebice kulture stanovanja. Znali su srednjovjekovni stanovnici, koji su hodili ovim krajevima, ugoditi sebi bogato urešenom unutrašnjosti odaja tih gradova, perivoje, ljetnikovce i sve ono što u svojim turističkim putovanjima obilazimo po europskim gradovima, diveći se ljepoti, a ne znajući da u oronulim, zapuštenim i, ponajprije od nas zaboravljenim, starim gradovima ove zemlje to isto postoji. Nije potrebno preduboko uroniti u prošlost i zapitati se zašto neki lokaliteti nose nazive Kraljevi vrtovi, Kraljičino vrilo, Crkvina i slično. Potrebno je samo malo više ljubavi probuditi za svoje te otpuhnuti prašinu s patine naših srednjovjekovnih gradova!

Počeci urbanistike

Većina je tih gradova nastala u XIV. i XV. stoljeću, u doba snažnoga gospodarskoga i teritorijalnoga širenja srednjovjekovne Bosne. Puls toga napretka u Bosni bio je determiniran rudarstvom i trgovinom. Bosansko gorje, koje je obilato u svojim njedrima grlilo prijeko potrebne rude za oružje, oruđe i predmete za svakodnevnu uporabu, bilo je pravi magnet bogatim jadranskim komunama, u prvom redu Dubrovniku. Stoga, Republika svetoga Vlaha, odmah po dobivanju trgovačkih povlastica od prvih bosanskih vladara, razvija bogatu trgovačku mrežu putova, povezanih s rudarskim oknima i trgovima. Uz njih se razvija i prva urbanistika, predstavljena fortifikacijama koje su u početku imale vojnu svrhu, u cilju čuvanja sigurnoga protoka ljudi i robe kroz Bosnu.

Podno njih, trgovci i gospodarstvenici osnivaju svoja naselja, tzv. podgrađa kakav je nemali broj u srednjovjekovnoj Bosni, a srednjovjekovna diplomatika ih jednostavno naziva „sub castro” (podgrađe). Ta mjesta bila su prave košnice ljudi s različitih strana. U njima su se križali putovi prema moru ili prema Panoniji, susretali se dubrovački trgovci i poklisari, saski rudari, talijanski i domaći fratri, strani izaslanici. O njihove zidine su se lomila ugarska, srpska i osmanska koplja, a nerijetko zvečali i mačevi rušaške gospode sve Bosne. Osim tih i takvih utvrda, s vremenom se razvijaju i drugi tipovi naselja, ovisno o prirodi njihova postanka ili funkcije: gradovi, utvrđena mjesta, tvrđave feudalaca, ali i vladarski dvorovi, ljetnikovci, kraljevski gradovi u kojima povremeno obitavaju bosanski vladari. Svi su oni osim donžon ili branič kule i snažnih bedema, čija je širina znala iznositi i po nekoliko stopa, imali i stambene objekte čija je unutrašnjost i profinjenost uređenoga prostora pružala ugodno stanovanje. Ta ugoda bila je upotpunjena unutarnjim oborima, perivojima za šetnju, vrtovima, administrativnim prostorijama za dijake i dvorjane. Takve utvrde nisu posjedovali samo vladari nego i moćne velikaške obitelji, tepčije, vojvode i drugi velikodostojnici srednjovjekovne Bosne.

Rušenje okamenjenih svjedoka

Danas, nažalost, riječ je tek o ruinama, gradovima nekada slavne prošlosti koji su po zalasku srednjovjekovne bosanske države u velikom broju napušteni i ostavljeni zubu vremena. Ono što nije uništilo vrijeme, nemilosrdna bosanska vegetacija je razorila i urušila. A onda na kraju dovršio i bosanski čovjek odvlačeći kamen za građevinski materijal. Nije rijedak slučaj i prekopavanja, pa čak i miniranja gradova tragača za blagom koji su pratili lokalne legende. Odlazili su praznih ruku ostavljajući za sobom nenadoknadivu štetu. Zabilježen je i jedan slučaj sravnjivanja grada za potrebe pravljenja paraglajding poletišta! Ako se tomu pridoda i institucionalna nebriga prema ovom materijalnom blagu naše zemlje, onda se upotpunjuje otužna slika stanja srednjovjekovnih bosanskih gradova. Dok prelistavate stare spise i članke o istraživanju i konzervaciji pojedinih gradova, shvaćate da je glavna pokretačka snaga u tim slučajevima bio ogromni entuzijazam znanstvenih djelatnika i lokalnih ljubitelja svoga kraja.

Teško se onda oteti dojmu da su ti dragulji naše srednjovjekovne prošlosti, njezini okamenjeni svjedoci, kažnjeni od nas samih, osuđeni na zaborav i nemar, samo zato što su tkali nekada slavnu nam povijest. Romantičarski promatrano, čini se samo su rijeke ostale vjerne svojim kamenim prijateljima koji ih već stoljećima čuvaju. I doista, kojom se god riječnom dolinom zaputili, naići ćete na kule, bedeme i gradove koji prkosno odolijevaju svim nabrojanim nedaćama, strpljivo, ali ponosno noseći jaram kazne zaborava. Krenete li neretvanskim kanjonom, već prvi grad će svojim nazivom potvrditi sve – Zaborani! Nekada gnijezdo slavne obitelji plemenitoga roda Sankovića, danas još uvijek nije ubiciran u vrletima iznad istoimenoga sela. Rasut će svojim tokom smaragdna ljepotica biserne gradove po svojim obalama, gledati na hitru Bunu koja joj hrli u zagrljaj, iznad koje se diže ponositi hercegov grad Blagaj. Počitelj će joj pripovijedati o dubrovačkim galijama koje su uplovljavale nekada čak do njegovih bedema. A tajnovitost ljubavnoga gnijezda hercega Stjepana osluškivat će od udaljenoga Ljubuškog. Vidoški grad ponad današnjega Stoca dozivat će Neretvu preko Dabarskoga polja, gdje se ugnijezdio kameniti Koštun.

Trgovačkim karavanama pratit ćemo Mičevac na Trebišnjici, Klobuk na strmoglavim masivima današnje granice s Crnom Gorom pa sve do mora, gdje bosanski kralj Tvrtko na ulazu u Bokokotorski zaljev podiže grad Novi (Herceg Novi), prkoseći bar nakratko trgovinom solju moćnom Dubrovniku. I tako sve hercegovačkim kamenom, čiju vrelinu rashlađuju vode Neretve, Bune, Trebišnjice, Bregave i mnogih drugih, pa sve do drevnoga Završja, kako se nazivahu tri velika polja u zapadnoj Bosni, Hlivna i Glamoča, ispredaju se priče, legende i ljudi koji nekad hodahu utvrdama srednjovjekovne Bosne.

Koliko će se tek gradova u svojoj, čak i današnjoj ljepoti, otkriti u dolinama Bosne, Drine, Vrbasa i Une! Vranduk, nad Bosnom, koji je još prije mnogo ljeta usnio svoj srednjovjekovni san, svojim izgledom još uvijek u oku promatrača budi bajkovite prizore dvoraca, kraljeva i vitezova. Visočko polje sa svojim gradom, ali i franjevačkim samostanom, krunidbenom i pokopnom crkvom bosanskih srednjovjekovnih vladara, sjedištem dida Crkve bosanske, prava je arheološka oaza srednjega vijeka. I dalje prema tvrdim gradovima Maglaju i Doboju, ljepotanima u dolini Bosne, zastajat će dah pred tvrdom, ali opet gracioznom arhitekturom njihovih zidina. Surova priča o stradanju cvijeta bosanskoga plemstva pred vojnom ugarskoga kralja Sigismunda koji je na pragu 15. stoljeća posjekao i strmoglavio bosanske velikaše u rijeku Bosnu, umuknula je u i danas čvrstim zidinama grada Dobora.

Drevnim krajevima

Dolina Vrbasa doslovno je iskićena srednjovjekovnim gradovima. Od grada s najneobičnijim nazivom – Vesele Straže, preko Vinca – predstražara kraljevskoga grada, sve do samoga dragulja u kruni srednjovjekovnih bosanskih gradova – Jajca. Eto tu, gdje se Pliva u veličanstvenom vodopadu predaje hitrom Vrbasu, ponosno se uzdiže Hrvojev Grad, izgrađen po uzoru na napuljski dell’Ovo. Bijaše to grad u kojem stolovaše moćni bosanski vojvoda i herceg splitski Hrvoje, ali i bosanske okrunjene glave. Stoga i ne čude sve važne građevine koje uokviruju jajački srednjovjekovni grad. Ostavljajući zametnuti Komotin, dalje niz Vrbas se poput đerdana nižu Bočac, Greben, Zvečaj sve do Kastela u srcu današnje Banje Luke. Svaki sa svojom pričom, tajnom i legendom, a opet svi čuvari drevnih putova kroz vrbašku dolinu i klisuru.

Pounje također krije u svojoj prirodnoj ljepoti stare gradine, utvrđenja i kule. Zelenilo rijeke, njezinih sprudova i bukova upotpunjuje bjelina njezinih okamenjenih suputnika tijekom vremena. Sokolac, Bihać, Bila Stina, Jezerski i napose šarmantni Ostrožac ispisuju u svom kamenu burnu povijest svoga kraja. A onda i dalje, Bužim i Cazin dozivaju s one strane današnjih međa Cetingrad i Slunj, s kojima ispisivahu nekada iste dane. I koliko je još rijeka koje bi se hvalile svojim srednjovjekovnim čuvarima klanaca i dolina: Sana bi pričala o kraljevskom Ključu i predaji posljednjega bosanskog kralja, Jakotina o dvoru u Kotoru u kojem svoje ovozemaljske dane predade slavni Hrvoje Vukčić Hrvatinić. Usora bi pripovijedala o drevnom Tessenu (Tešnju) i slavnim Zlatonosovićima, Drina o fascinantnom Samoboru i tvrdom Zvorniku. Krivaja bi šaputala o Olovu, Stogu i Gradiću, a Miljacka bi sa svoga izvora hučala o ljetnikovcu moćnih Pavlovića povrh Pala. Njihovom rezidencijom na strmoj uzvisini hvalila bi se Prača. Dozivala bi i Tinja majevički srebrenjak Srebrenik, a Lašva Toričanin tepčije Batala i slavni Travnik.

Simfoniji hvale pridružile bi se i Piva sa svojim Sokolom i Trstionica sa slavnim dvorima bosanskih banova i kraljeva. Što bi tek Bukovica podno kraljevskoga Bobovca kazivala ili Sokočnica o strmom Sokolu? Sve bi one dozivale i svakom kapljicom svoje vode hvalile minulu slavu tvrdih gradova. Kada bismo samo osluhnuli onim unutarnjim uhom tu rapsodiju, tu hvalu, čuli bismo najljepše hvalospjeve i himne ovoj zemlji koji bi nas naučili ako ništa, a ono malo više ljubiti njezinu prošlost za bolju budućnost!

Otpuhnuti patinu…

Znate li da podno Graca, kod današnjih Hadžića, postoji lokalitet Kraljevi vrtovi? Jeste li ikada prohodali još uvijek očuvanim stubama Borča uklesanim u živoj stijeni, promišljajući kako su istim stubama koračali plemeniti Pavlovići? Jeste li ikada vidjeli doborske bedeme s prsobranima, i danas još ravne pod viskom? A jeste li gledali zalazak sunca u ravni s gradom Srebrenikom, smještenim na oštroj stijeni kojoj se moglo prići samo pokretnim mostom? Je li vam zastao dah od strahopoštovanja pred pogledom sa zvorničke tvrđave koja stoljećima motri na vijugavu Drinu? Jeste li zagrabili bukovičke vode u dlan i utažili žeđ pod zidinama kraljevskoga Bobovca? Je li vas šarm banjolučkoga Kastela u potpunosti uspio osvojiti? Jeste li znali da je Teočak, jedna mala utvrda u majevičkim vrletima, čuvala neprocjenjivo duhovno blago na njegovu putu iz Carigrada? Niste? Niste stigli ili planirate za nikada?

Ne mislite li da je baš sad vrijeme da poslušate unutarnji zov, osluhnete unutarnji glas, otpuhnete tu patinu s naših srednjovjekovnih gradova i krenete rijekama ka gradovima?! Otkrit ćete, sasvim sigurno, jedno ogromno, zanimljivo i uzbudljivo blago, koje je, gle čuda, naše!