Ljudska prava: ograničavanje, revidiranje ili vraćanje izvorima

Današnji diskurs o ljudskim pravima, često sveden na navijački pro ili contra, iznjedrio je mnogo djela o ljudskim pravima zvučna naslova i prijeporna sadržaja te je uglavnom izostalo ozbiljno sučeljavanje s pravnim, filozofskim, pa i povijesnim argumentima. Moderna ljudska prava i njihov nastanak povezuju se s različitim misliocima i različitim pravcima uz neprikrivenu, uglavnom neutemeljenu sklonost odavanja zasluga predstavnicima liberalnih i lijevih svjetonazora i ideologija.

Ljudska prava kreirana su Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima iz 1948. na idejama personalizma, prirodno-pravne koncepcije, univerzalizma i solidarizma, a preuzeta su i razvoj (ili degeneraciju, ovisno o pristupu) doživljavaju u svojoj suprotnosti: individualizmu, pravnom pozitivizmu, kozmopolitizmu i egoizmu.

Takav pristup doveo je do problema poimanja utemeljenja, sadržaja, opsega i svrhe ljudskih prava, na što ukazuju mislioci različitih uvjerenja i pogleda na svijet, ističući upitnost današnjega poimanja ljudskog prava. U stvarnosti, već je zadnje desetljeće 20. stoljeća iznjedrilo ograničenje rasta i propagiranja ljudskih prava. „Objavljeni“ rat „protiv terorizma“ obilježio je fin de siècle, a to je značilo i mogućnost suspenzije prava. Liberalni političari i autori zbunjeno su shvatili da sigurnost nadilazi ljudska prava te da se optimističko doba nade u globalizaciju vrlo lako može preokrenuti u mračnu eru straha. Sadašnja COVID-epidemija dodatno to potvrđuje.

Eleanor Roosevelt drži Opću deklaraciju o ljudskim pravima iz 1948.  / Izvor Wikipedija

Prije godinu dana u Sjedinjenim Državama započeo je i službeno postupak preispitivanja ljudskih prava, što se različito shvatilo. Neki su to protumačili kao nagovještaj ograničavanja prava, neki kao revidiranje ljudskih prava, a neki kao vraćanje ljudskih prava izvorima.

Imaginarna zbilja – moderno umnožavanje prava

Londonski sveučilišni profesor prava grčkog podrijetla Costas Douzinas rezignirano je konstatirao: „Dah samozadovoljne beznačajnosti stalna je karakteristika konferencije o ljudskim pravima. Jedino narušavanje ljudskih prava koje je većina pravnih eksperata, odvjetnika i diplomata ikada iskusila sastoji se u tome da su bili posluženi lošom bocom vina na radnim ručkovima.“

Douzinas tvrdi da ljudska prava gube svoju svrhu kada postanu oblici političke ideologije ili idolatrije neoliberalnog kapitalizma. Smatra da ljudska prava doživljavaju kraj kada „izgube cilj“. Prema njegovu mišljenju, ljudska su prava prešla s uličnih prosvjeda u priručnike za osobnu uporabu, a od političkih kampanja na solipsističke zahtjeve za samorealizacijom i samoispunjenjem: „Otpor protiv represije i dominacije (primarni cilj ljudskih prava) praćen je postmodernim sloganom budi ti, izrazi sebe samog, radi ono što želiš, nikad ne odustaj od svoje želje.“ Odatle su za njega ljudska prava puka „ideologija s moralnim nabojem“.

Na sličan se način o zapadnom razumijevanju ljudskih prava osvrnuo i češki književnik svjetske reputacije Milan Kundera: „Ljudima na Zapadu ne prijete koncentracijski logori i mogu govoriti i pisati što hoće, tako je borba za ljudska prava, što je više dobivala na popularnosti, to više gubila bilo kakvo konkretno značenje te postala nekakvo sveopće stajalište svih prema svemu, nekakva energija koja sva ljudska htijenja pretvara u pravo. Svijet je postao pravom čovjeka i sve je postalo pravom…“. Proglašavan često najvažnijim suvremenim francuskim filozofom prava, Michel Villey zgražao se nad modernim umnožavanjem i zahtjevima prava.

Tvrdio je da u kulturi prava pravda postaje samo oznaka koju stavljamo na naše vlastite subjektivne sklonosti. Raspravljajući o rađanju i bujanju čovjekovih, ljudskih prava, on iznosi stajalište da ta prava svjedoče o raspadanju pojma prava, smatrajući da je njihovo nadiranje posljedica „nestajanja ili izopačavanja ideje pravednosti i njezina oruđa, jurisprudencije, u modernoj individualističkoj filozofiji“.

Škotski filozof Alasdair MacIntyre izjavljivao je da je vjerovanje u ljudska prava isto što i „vjerovanje u vještice i jednoroge“. Smatrao je da su prirodna i ljudska prava rezultat povijesnog procesa koji je doveo do razbijanja predmodernih zajednica zasnovanih na vrlini i religioznoj etici, što je po njemu završilo u moralnoj katastrofi. Britanski znanstvenici za međunarodnu politiku Tim Dunne i Nicholas J. Wheeler ukazuju na politički uspjeh i filozofski neuspjeh ljudskih prava. Uviđaju da, s jedne strane, globalna raznolikost potkopava moralni konsenzus potreban za legitimiranje snažnih mjera za zaštitu ljudskih prava, a s druge strane, da ljudska prava „djeluju sve više“ i da se tijela koja se time bave i dalje „gomilaju“.

Izraelski povjesničar i filozof Yuval Noah Harari smatra da su ljudska prava imaginarna zbilja – nešto u što svi vjeruju. Sve dok to zajedničko vjerovanje postoji, ta imaginarna zbilja ima moć u stvarnom svijetu. „Većina aktivista koji se bore za ljudska prava u njihovo postojanje i iskreno vjeruje. Nitko nije lagao kad je 2011. UN zatražio od libijskih vlasti da poštuju ljudska prava svojih sugrađana, iako su i UN, i Libija, pa i sama ljudska prava samo fantazmi naše bujne mašte.“

Čovjek, po Harariju, tako sve od kognitivne revolucije živi u dvostrukoj zbilji u kojoj ona imaginarna postaje sve moćnija: „S jedne strane imamo objektivnu stvarnost rijeka, stabala i lavova; s druge pak imaginarnu realnost bogova, nacija i korporacija. S prolaskom vremena, ta je imaginarna zbilja postajala sve moćnija, tako da danas i sam opstanak rijeka, stabala i lavova ovisi o milosti imaginarnih entiteta, recimo bogova, nacija i korporacija.“ Indijski filozof i ekonomist, dobitnik Nobelove nagrade Amartya Sen smatra da je pozivanje na ljudska prava vrlo privlačno kao opća uvjerenost te da je politički djelotvorno kao retorika.

No sumnja i nemir „odnose se na ono za što se smatra da je ‘mekoća’ ili ‘maglovitost’ konceptualnog utemeljenja ljudskih prava“. (Ne)osnovanost opsjednutosti svih ljudskim pravima na kanadskog filozofa Davida N. Stamosa ostavila je dojam kao da su „ljudska prava zapisana u samu našu DNK, kao prava koja su dio ljudske prirode“.

Sve navedeno upućuje na to da ne postoji „dominantno“ razumijevanje ljudskih prava. Mislioci različitih svjetonazora, političkih i drugih uvjerenja kritiziraju postojeće poimanje ljudskih prava, iz čega posredno može proizlaziti opravdanost i potrebna preispitivanja ljudskih prava.

Američki pristup

U lipnju 2018. Sjedinjene Države povukle su se iz Vijeća za ljudska prava Ujedinjenih naroda. Objavivši tu vijest, američka veleposlanica u UN-u Nimrata Nikki Randhawa Haley istaknula je da je riječ o „licemjernom tijelu koje služi samo sebi“ obrazloživši da je povlačenje iz Vijeća uslijedilo jer druge države nisu imale hrabrosti pristupiti američkoj težnji da se to tijelo reformira.

Svjetske novinske agencije prenijele su da je do najavljene odluke o povlačenju SAD-a iz tog UN-ova tijela došlo samo dan nakon što je visoki povjerenik Ujedinjenih naroda za ljudska prava, jordanski princ Zeid bin Ra’ad Zeid al-Hussein, osudio administraciju američkoga predsjednika Donalda Trumpa zbog razdvajanja migrantske djece od roditelja na granici SAD-a.

Iako je taj američki potez sagledan uglavnom negativno, na američku stranu svrstao se kabinet izraelskog premijera Benjamina Netanyahua pozdravljajući tu hrabru odluku američke administracije i ističući da je Vijeće UN-a za ljudska prava „pristrana, neprijateljska i antiizraelska organizacija koja je iznevjerila svoju misiju zaštite ljudskih prava“.

U srpnju 2019. američki državni tajnik Michael Richard Pompeo predstavio je novoosnovano američko Povjerenstvo za neotuđiva ljudska prava koje će provesti „jedno od najdubljih preispitivanja neotuđivih prava u svijetu od Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima iz 1948.“ Ustvrdio je da je određenje ljudskih prava postalo nejasno, da se taj koncept koristi i za obranu „grubih kršenja“ te da SAD moraju biti „oprezne da diskurs o ljudskim pravima ne bude korumpiran ili korišten u sumnjive i zloćudne svrhe“. „Kako su se zahtjevi za ljudskim pravima širili, neke su se tvrdnje počele sukobljavati s drugima, izazivajući pitanja i rasprave o tome koja se prava trebaju poštivati“, izjavio je.

Kritizirao je države i međunarodne institucije za zaštitu ljudskih prava da su odstupile od svoje misije te ustvrdio da je došlo vrijeme da se izvrši pregled i preispita uloga ljudskih prava, osobito u američkoj vanjskoj politici. Na čelo Povjerenstva imenovana je Mary Ann Glendon, ugledna umirovljena profesorica Pravnog fakulteta Sveučilišta Harvard i bivša američka veleposlanica u Vatikanu. M. A. Glendon sagledava ljudska prava u kontekstu kršćanske personalističke koncepcije, a poznata je i po nastojanju vraćanja izvornog tumačenja i shvaćanja ljudskih prava, o čemu je pisala u više svojih djela, osobito u knjizi iz 2001. pod nazivom A World Made New: Eleanor Roosevelt and the Universal Declaration of Human Rights.

Pristalice su ustvrdile da je Pompeov potez logičan, da je potrebno povesti raspravu o tome kako rangirati, uređivati prava kao i raspravljati o tome kako rangirati i odrediti interese koji predstavljaju vitalne interese američke nacionalne sigurnosti. U povodu imenovanja povjerenstva Brian S. Brown, predsjednik Svjetskog kongresa obitelji, napisao je: „Ovo je dugo očekivana i veoma dobrodošla prilika da se ‘zaustavi’ neprekidno nastojanje ljevice da progura svoju ekstremističku agendu kroz kontekst zahtijevanih ljudskih prava. Abortus, transrodnost, homoseksualni brak, surogat, asistirano samoubojstvo i mnoga druga pitanja umotana su u odijelo ‘ljudskih prava’, tako da je svako tko se protivi agresiji ljevice napadnut kao netko tko navodno krši ljudski prava (…). Rad komisije koju je imenovao sekretar Pompeo daje nam veliku priliku da ostvarimo istinska ljudska prava, kao što je pravo prirodne obitelji na očuvanje i zaštitu, te da ograničimo nametanje izmišljenih ‘prava’ koja nisu ništa više od elemenata lijeve političke ideologije.“ Protivnici takva američkog pristupa duboko su razočarani. Kod njih je izazvana bojazan da će Trumpova administracija pokušati povući postojeću zaštitu žena, LGBTQ-skupina i manjina.

Smatraju da američkom povjerenstvu nedostaje ideološka raznolikost i da njegov sastav jasno odražava interes za ograničenje ljudskih prava. Iskazana je zabrinutost da će povjerenstvo „oslabiti ljudska prava“, kako je izjavio senator iz New Jerseyja Robert Menendez, vodeći demokrat u Odboru za vanjske odnose. Neki su u tom potezu vidjeli povlačenje višedesetljetne američke vizije ljudskih prava i stvaranje nove vizije na ekstremnom poimanju krajnje desnice, a neki su to protumačili i zamagljivanjem granice između crkve i države.

Britanski Guardian popratio je tu vijest naslovom Donald Trump na orvelovskoj misiji da redefinira ljudska prava navodeći u članku da američki predsjednik „ne poštuje ljudska prava“ te da želi izgraditi novi intelektualni okvir odustajanja od zaštite ljudskih prava sužavanjem definicije i primjene prava. Više nevladnih organizacija kritiziralo je Trumpovu administraciju ističući da ljudska prava nisu više prioritet u američkoj vanjskoj politici, što se pokazuje zatvaranjem očiju nad kršenjem ljudskih prava u savezničkim zemljama, poput Saudijske Arabije, Brazila i Egipta.

Ako se prihvati teza kanadskog povjesničara i političara Michaela Ignatieffa da su ljudska prava „postala glavna stavka u vjerovanju svjetovne kulture koja vjerojatno ne vjeruje ni u što drugo“, a očita je prijepornost shvaćanja same „glavne stavke“, očekuju se dalje polemike ne samo u okviru političkih, znanstvenih i filozofskih diskusija nego i u svakodnevnom životu.