Bol je osjet, čija je funkcija zaštita organizma koji ga osjeća. Dok je većina tijela protkana  živčanim završecima opremljenih senzornim neuronima zvanim nociceptori, većina unutrašnjih organa nema nociceptore, pa bol unutršnjih organa obično uzrokuje kroničnu bol, dok je najprisutnija poznata bol ona akutna.

Nezahvalno je opisivati bol, no sam opis boli itekako može pomoći kod liječenja. Kad kažemo da je tupa ili oštra, pulsirajuća, peckava, svrbežljiva..(dva potonja ne zovemo bol, ali…?)

Zatim po intenzitetu kažemo da je mala, slaba, jaka, ekstremna…

Kod ljudi bol zadobiva i druga, duboka značenja koja zadiru duboko u problematiku ljudske naravi, pa bol postaje teško filozofsko, antropološko i teološko pitanje. Pitanje smisla, svrhe i postojanja.

Teorija bola počiva na hipotezi da je bol rezultat složene interakcije bioloških, psiholoških i socioloških faktora. Svaka teorija koja bi izostavila makar jednu grupu faktora ne bi bila u stanju objasniti zašto osoba osjeća bol.

Bol kao učitelj. Bol kao neugodno iskustvo ima ulogu pouke. Pomaže u razvoju naše svijesti o mogućnostima i sposobnostima tijela. Učimo ne ponoviti odluku koja nas je dovela u stanje boli. Spoznajemo granice, načine, usavršavamo tehnike kretanja i ponašanja koja nas vode bezbolnijim stazama do cilja. Postajemo iskusniji i mudriji.

U društvenom smislu pomaže zajednici da živi u razumijevanju i empatiji. Prisutnost i utjeha jačaju međuljudske odnose, baš zahvaljujući činjenicu da svi prolazimo kroz iskustvo boli.

U poimanju transcendentne dimenzije ljudske prirode, kad govorimo o duhovnosti, ta primitivna sposobnost osjećanja tjelesne boli koju djelimo s mnogim vrlo jednostavnim organizmima, odražava se kao bitan instrument produhovljenosti, koji kad govorimo o samospoznaji i razvoju kreposti može biti snažan akcelerator, koji od pojedinaca čini svjetionik koji drugima pokazuje put, ali i zamke života.

U tom smislu bol prestaje biti ograničen samo na tjelesni osjet, već obuhvaća sve ljudske dimenzije, duh, dušu i tijelo. Tu na scenu stupa izraz patnja često kao sinonim boli, no dublje razumijevanje fenomena boli donosi dva vida razlikovanja boli od patnje.

Jedan duševnu i duhovnu bol vidi kao patnju, a tjelesnu kao bol. Drugi vidi patnju kao apercepciju i valorizaciju boli koju osjećamo. Ovaj drugi vid najbolje obuhvaća psihologiju boli, odnosno učinka koju bol može imati na psihu.

Jedna od osnovnih reakcija na bol koju ljudsko biće iskusi jest snažan plač kad je još beba. To je i poziv za upomoć roditeljima. Plač koji se kod beba javlja kao rekacija na bol jest neutješan plač, jer beba akutnu bol doživljava kao kroničnu, odnosno kao neprolazno stanje, agoniju od koje će umrijeti. Tek kada dosegnemo dob djeteta ljudski mozak uči bol doživljavati na nešto zreliji način, odnosno da bol buba. Plač je i dalje prisutan, a ovisi, jasno o intenzitetu boli, jer i kod odraslih ljudi, intenzitet boli može dovesti osobu do stanja regresije. Npr., ranjeni vojnik plače i doziva majku, regradira na stanje kad je bio malo i neutješno dijete. Budući da je intenzitet neke snažne akutne boli, primjerice kod amputacije na živo ili namještanja kosti, te kod mučenja, vidimo da je kroz ljudsku povijest prisutno razlikovanje trpljenja boli. Izraz „stisni zube“ ukazuje na vrednovanje boli od junačkog podnošenja boli „ni glasa pustio nije“ do ponižavajućega spektra „cvilio je kao curica“ i slično.

Govorimo također o pragu boli ili nekoj vrsti tolerancije na bol koja se razlikuje od osobe do osobe. Biblijski izraz „vičan patnji“ odlično opisuje osobe koje su na neki način navikle, otupile na bol. No, ponekad nije riječ o otupjelosti, već o produbljenoj senzibilnosti, čak o još jačem intenzitetu boli. Što time želim reći? Biti „vičan patnji“, može značiti razumijevanje same patnje i značaja koji iz boli proizlazi, a ne smanjena osjetljivost. Stoga onaj koji je „vičan patnji“ zna patiti, trpjeti bol, jer zna biti u boli i sa boli, bez pružanja otpora, prihvaćajući činjenicu boli, a ne postižući tehniku ovladavanja boli, neosjetljivosti na bol i slično.

U osobnom izabranju stava spram boli veliku ulogu igraju naša uvjerenja i vjerovanja. Za stare vikinge bilo je pitanje kako će provesti vječnost. Hrabrost u boli, snaga trpljenja jesu kvalitete koje su toliko naglašavane kroz generacije spartanskog priviknuća na nedaće života, da se čitavo društvo podlagalo takvom mentalom sklopu u kojem samo junačko prihvaćanje boli donosi priznanje. I svakim junačkim trpljenjem samo utvrđuje, a nerijetko i povisuje kriterij.

Vjerujem da bi većina ljudi rado prihvatila trodnevnu jaku zubobolju, ako bi znali da bi im nakon isteka boli bio isplaćen iznos godišnje plaće. Znanje da će bol biti nagrađena oblikuje stav prema boli, a koji kako smo rekli, nazivamo patnja. Ta osoba bi osjećala jaku zubobolju, ali bi u sebi već slavila zbog dobitka koji slijedi.

Promotrimo sada slijedeću situaciju. Ista osoba koja bi rado trpjela jaku zubobolju tri dana za iznos godišnje plaće, procjenjujući da je vrijedno toga, npr. pati od ekstremnog oblika tripanofobije (strah od igle). Tri dana je u stanju trpjeti jaku zubobolju, no trenutak uboda igle nije u stanju podnijeti niti za iznos od dvije godišnje plaće. Objašnjenje je dano kod beba. Na razini svijesti kada je ta fobija nastala, nije bilo svijesti o akutnoj boli, već o agoniji od koje se umire. Iako osoba zna da je njen strah iracionalan, dakle svjesna svoje fobije i kako ona izgleda durgima, pa i njoj samoj na jednoj razini svijesti odrasle osobe, u svom unutrašnjem djetetu to je jedna sasvim drugačija stvarnost koja izaziva takvu silinu užasa, da somatska rekacija (npr. znojenje, osjećaj nelagode, bljedilo ili crvenilo, hladni ekstremiteti, tresavica, mučnina,..) biva prisutna samim razmišljanjem o tome. No, svjesna da je odrasla, posebice ako je riječ o muškarcu kojem je bitno da o sebi sačuva sliku macho tipa, nosi sa sobom cijeli varijetet emotivne patnje. Uz strah od igle, prisutan je i strah od javnog poniženja (srama), ali i unutarnjeg (samoprijezira). Ako vjeruje da slabići ne zaslužuju živjeti, prisutna je i samomržnja. Vjerojatno izviru dodatna neugodna sjećanja vezana za strah od igle, pa sve to zajedno čini jedan dubok i snažan vrtlog neugodnih osjećanja. Možda je bio ranjen metkom, možda ima ožiljke od noža i tučnjava. Možda sve to i ima baš zato, jer je nesvjesno donosio izbore i odluke kako bi od samog sebe, a onda i od drugih, sakrio onog slabića u sebi koji se boji obične igle.

Bol i strah od boli nešto je s čime rastemo. Ponekad neka bol, a s njome i značaj koji smo joj dali ostane skvrčena duboko u nama i ne želi odrasti. Štoviše ni nama ne dopušta da sazrijemo u potpunosti. Zato ako ne prije, a ono u odrasloj dobi možemo sebi pomoći da potisnute boli, traume, duševne i tjelesne, koje nam ne daju da napredujemo i razvijamo se kao slobodne osobe, razriješimo.

U duhovnosti učimo kako čovjek može patiti na blagoslov ili na prokletstvo. Bol sama po sebi nije intrument duhovnog napretka, nego najobičnija sirovina, od koje mi dajući joj značaj, pravimo plug, mač, odnosno konstruktivnu ili destruktivnu silu. U tom smislu bol može preobraziti čovjeka u čudovište ili u sveca.

Postoje boli koje nipošto nisu tjelesne, a oblikuju čak i naše tijelo napose držanje i crte lica. Kronična tuga, kronična krivnja i slično. Jedna koju ću kao bitnu navesti jest usamljenost. Činjenica da osjećamo usamljenost je odlična. Ona nam govori da se pokrenemo u smjeru drugoga kako ne bi bili usamljeni. usamljenost nas izvlači iz nas samih, vodi nas u susret drugome. usamljenost nas aktivira kako bi ostvarili odnos. Zato je neugodna, ne želimo je osjećati. Bolna je.

Usamljenost ima i još jednu ulogu. Biti sam sa sobom znači biti bez distrakcija. Sa svojim mislima, stanjima, bolima, u sebi, sam. Sve podražaje kad nismo sami, ovdje donosimo na prosudbu, često bez da smo toga i svjesni. Želja za povlačenjem u svoj kutak odlika je te čovjekove težnje. No, to nikako ne smije stati na osamljenosti, već na preobrazbi koju nazivamo samoća. U samoći prestajemo biti usamljeni, jer otkrivamo bogatstvo unutarnjeg života. Otkrivamo ljepotu tišine, dubine. No, prije toga valja proći kroz bol usamljenosti.

Latini su govorili homo solitarius aut bestia aut deus (čovjek samotnjak ili je zvijer ili je bog), a gusari bukaneri na pustom bi otoku ostavili kažnjenog kolegu ostavivši mu dva predmeta, kuburu sa jednim zrnom i bibliju. Usamljenost je bol bića koji povezuje život i smrt, stvarno i nestvarno, suprotnosti i paradokse postojanja. Ona drobi uvjerenja i pripušta najjače oluje duha. Smisao, svrha, prioriteti, vjerovanja, stavovi, mišljenja, sve se rastavlja na najsitinije djelove, ponovno sastavlja i oblikuje, katkad u harmoniju i ljepotu koja čovjeka oblači u svjetlost, katkad deformira stvarnost i dovodi do ludila, besmisla, pomračenja. Katkad oboje, ali samo jedno izlazi kao pobjednik, naravno, kroz veliku bol.

Reći ću onako klišeizirano, postoje samo dvije vrste boli, trpljiva i netrpljiva. Netrpljiva bol je ona koja je za nas destruktivna. To je bol koja zahtijeva našu veliku pozornost, jer ignorirati požar u kući nije realno dobar odgovor. Na kraju izgori cijela kuća. Možemo upotrijebiti i sliku poplave. Ako je ne zaustavimo i ne saniramo, posljedica je vlaga u kući i sve nedaće koje sa sobom nosi. A trpljiva bol je ona koju trpimo onim djelom sebe koji već razumije i zna kako iz nje izvući blago života i sabirati dobro.

To je otajstvo boli. Nema moralnu kvalitetu, ali ima potencijal kao i svaka sirovina. Biti oblikovana i upotrijebljena na dobro ili na zlo.

Mario Vuk, magistar teologije i transakcijski analitičar-savjetnik