Mario VUK: Tuga prije i nakon tuge
Ako se sportaš kao osoba vrednovao samo utoliko koliko je dobar u sportu i izgubi fizičku sposobnost, može povjerovati da je bez te fizičke sposobnosti nula od čovjeka. Ili uvjerenje da naša sreća ili smisao ili vrijednost ili život ovise o osobi/osobama koje volimo, ugledu koji smo stekli, uloga s kojom smo se poistovjetili
Tuga je emocionalna reakcija koja nastaje kada ocjenjujemo da smo izgubili nešto ili nekoga što nam je bilo vrijedno. To može biti predmet, imovina, zdravlje, fizička sposobnost, biljka, životinja, osoba, mjesto, običaj,… Bili smo emocionalno vezani, a sada prolazimo kroz proces razvezivanja. Proces razvezivanja od neke vrijednosti zovemo tugovanje
Možemo ga podijeliti u nekoliko faza: poricanje, bijes, pregovaranje, depresivnost, prihvaćanje. Ne prolazimo svi sve faze, a posebno ne na isti način. Ovisno o načinu i dinamici vezivanja, prolazimo i kroz razvezivanje.
Samo trajanje tugovanja zapravo ne ovisi o stupnju vezanosti, već o slici koju imamo o sebi. Stoga, u procesu tugovanja, tuga nije jedina emocionalna reakcija.
Javlja se ljutnja koja često ide u bijes, jer nepovratni gubitak nečega izaziva u nama osjećaj nemoći. Nemoćni smo pred činjenicom da smo nešto/nekoga izgubili, pa je frustracija često velika, a ako je jako velik osjećaj gubitka onda i neoptimalna. Ljutnja može biti usmjerena na objektivne ili iracionalno iskonstruirane krivce radi koji trpimo gubitak.
Javlja se i strah (Kako dalje bez te vrijednosti/imovine/osobe? Kako ću ja sada? Što će biti sa mnom?). Ovdje se javlja anksioznost, jer gledamo budućnost koja nam se može činiti zastrašujućom ili nemogućom bez te osobe ili neke druge vrijednosti.
Može se javiti i gađenje, prijezir, posebice ako je riječ o gubitku osobe u koju smo se razočarali. Potrebno je razvezivanje od vlastite predodžbe o toj osobi.
Vrlo često javlja se i krivnja, u kojoj sebe krivimo za novonastalu situaciju gubitka. Ona može biti objektivna, iracionalna ili kombinirana krivnja.
Isto tako, može se javiti i samoprijezir u kojem jedan dio nas dehumanizira, oduzima sebi vlastitu vrijednost, pa i pravo na postojanje, ili samomržnja, koju aktivira osjećaj stida.
Sve ove emocionalne reakcije nisu tuga. One su bavljenje sobom, počivaju na samooptužujućim mislima koje nas proganjaju i mogu voditi u depresiju. U smislu gubitka neke velike vrijednosti, javlja se uvjerenje da bez te vrijednosti koju smo izgubili mi ne vrijedimo. Ako se sportaš kao osoba vrednovao samo utoliko koliko je dobar u sportu i izgubi fizičku sposobnost, može povjerovati da je bez te fizičke sposobnosti nula od čovjeka. Ili uvjerenje da naša sreća ili smisao ili vrijednost ili život ovise o osobi/osobama koje volimo, ugledu koji smo stekli, uloga s kojom smo se poistovjetili.
Sve to još nije tuga. Tuga je usmjerenost na vrijednost koju smo izgubili. Ona je žalovanje koje počinje prihvaćanjem. Zapravo zadnja faza tugovanja kako ih klasično zovemo, jest prava tuga. I dalje plačemo ali radi gubitka, ne radi sebe. Tugom mi ne gubimo sebe, ne umanjujemo sebe, ne krivimo sebe.
Kada proces završi, tuga još nije rekla svoje. Obično kažemo da se treba razvezati da bi se mogli ponovno vezati, no tuga sada ima i jedno drugo lice, koje vidi prošlost u jednom novom sjaju. Može biti itekako afirmirajuća i kreativna, dati snagu za budućnost. Otkrivati nam blaga koja dolaze nakon gubitka, plodove gubitka. Netko će to nazvati sjetom, nostalgijom, melankoličnošću.
Možda je najbolja riječ sjećanje. I radosni trenuci mogu biti sjetni, a osobito teški trenuci bolni. U kršćanstvu se prisjećamo Isusove muke (razmatramo), ulazimo u stanja ražalošćenosti kako bismo se pročistili, nešto spoznali, duhovno narasli, itd. I tako svake godine iznova. Nepresušan izvor milosti.
No i bez ulaska u religiozni smisao, imamo žrtve rata, nesreća, raznih pogibija, tragedija. Imamo i osobne obljetnice, kada nakon mnogo godina prisjećanje izaziva bol i osjećaj tuge, a realno tuga je obavila svoj proces.
Kada izgovorimo šalu koju smo imali sa starim prijateljem koga više nema, ali nitko u blizini ne reagira na tu šalu kao ta osoba, pa osjetimo neku vrst tuge. Sve su to ukaznice na staro da nas još bolje usmjere ka onom novom što tek dolazi.
Vrijeme za nova vezivanja, mudrija vezivanja, ali i dalje ljudska vezivanja. Nastaju zdrave vezanosti, a ne navezanosti, pa je svaka nova tuga realnoj tuzi nalik i stoga još spremnije i slobodna duha idemo naprijed ususret novim dobicima/gubicima.
Postoji i tuga prije tuge. Anticipatorna tuga. Može biti zdrava i manje zdrava. U jednoj se branimo od mogućeg razočaranja. Učenik koji se namjerno priprema da će dobiti negativnu ocjenu nakon testa, kako bi lakše prihvatio ocjenu koja možda nije negativna, ali je manja od one kojoj se potajno nada. Grublji smo prema kućnom ljubimcu kako se ne bi previše navezali i onda patili ako ga izgubimo. Isto i spram svake druge vrijednosti. Lažemo si da bismo manje patili u budućnosti. No, koliko god to može imati neki učinak, vrijeme nam prije ili kasnije pokaže da smo se prevarili. Istina je istina, i ima težinu istine, ne veću, ne manju.
Ako nas je tuga „raznijela“ u prošlosti, nismo dobro tugovali, skvrčila nas je i zauzeli smo obrambeni stav, tvrdo srce koje puše na hladno i svaka anticipacija da smo sreli vrijednost koja bi nas mogla koštati gubitka i tugovanja, pali u nama alarm i bježimo, odnosno tjeramo takvu vrijednost iz blizine na sigurnu distancu iz koje nas ne može ugroziti.
No ljudi koji su mnogo izgubili, tugovali i znaju gubiti i tugovati, na kraju sazrili kao osobe, imaju onaj dalekovidni stav, pogled u budućnost koji anticipira mogućnost gubitka pri svakom novom vezivanju, no upravo to im daje život, blagost, lakoću praštanja, ne zamjeranje, ne osuđivanje. Na kraju krajeva, čovjek zaista može sve izgubiti, a naći sebe u tom gubitku, jer kako nam kaže evanđelje: “Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi!” (Lk 9,25)
Mario Vuk, magistar teologije i transakcijski analitičar – savjetnik