Michael MARTENS: ‚U požaru svjetova: jedan europski život‘ 

 

 Fenomenalna knjiga koju Hrvati trebaju što prije prevesti i čitati jer realno prikazuje Jugoslaviju i nobelovca Ivu Andrića:

Jugoslavija je bila komunistička drobilica ljudi, a posrbica Andrić beskrupulozni, bijedni i nečasni provoditelj velikosrpskih projekata, koji se kitio i Hitlerovim odličjem

Pod 1) Ova je knjiga zapravo genijalni, minuciozni, ingeniozni prikaz vremena te okruženja u kojemu je Andrić živio, naravno s njemačkom vizurom. U knjizi s gotovo 500 stranica ima se što vidjeti: takvim popisom izvora na 16 stranica ne bi se posramila nijedna historiografska monografija. Od pomoći mu je bila i potpora Ureda Predsjednika Republike Srbije da dobije uvid u dokumente sa stupnjem vojne tajne. Zbog toga knjiga nije prosrpska

Pod 2) Martens potanko opisuje sve postaje Andrićeve diplomatske karijere: na brzinu je sklepao disertaciju na Sveučilištu u Grazu, kojom je ostvario preduvjet za ostanak u diplomatskoj službi. Bio je ogledni yudek, u dubini beskrupulozna i nečasna osoba, spremna na sve podlosti za svoj sitni probitak, u Vladi Milana Stojadinovića, duboko umočenoj u fašizam i nacizam, bio je bijedni i smjerni izvršitelj najodvratnijih velikosrpskih projekata

Pod 3) U Hrvatskoj prešućuju ovo spektakularno djelo zato što se netko usudio napisati podebelu knjigu o Jugoslaviji, u kojoj Hrvati nisu negativci! Knjigu bi trebalo što prije izdati u hrvatskome izdanju, ako ni zbog čega drugoga, onda da hrvatski čitatelji znaju kako taj velebni “srpski antifašizam”, koji se slavi 27. srpnja uz izdašniju pomoć hrvatske države, izgleda s motrišta njemačkoga istraživača

     Ono što je mercedes među automobilima, to je otprilike Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) među novinama iako je njihov utjecaj zbog novih medija posljednjih godina opao. Poznat po sloganu „Iza njih stoji mudra glava“ (Dahinter steckt ein kluger Kopf), FAZ je ugled stekao praksom da sve članke, osim agencijskih vijesti, pišu vlastiti novinari i dopisnici, probrani u rigoroznome izlučnom postupku. Svi donositelji odluka u Njemačkoj, bilo u vlasti, bilo u gospodarstvu, uglavnom čitaju FAZ. Hrvatska je imala posebnu sreću da je u vrijeme najgore Titove diktature dopisnik FAZ-a iz Beograda bio lani preminuli Johann Georg Reißmüller, koji je kao malo koji stranac proniknuo u dubinu jugokomunističkog sustava te svojim stavovima oblikovao ne samo njemačku javnost nego i politiku vlade Helmuta Kohla. Dopisnici FAZ-a objavili su zapažena djela o bivšoj Jugoslaviji, primjerice Andreas Graf Razumowski (“Bitka za Beograd”, 1980) i spomenuti J.G. Reißmüller (“Pozadina hrvatske tragedije”, 1992).

    Michael Martens, koji već dvadeset godina izvješćuje iz zemalja „istočno od Hrvatske“, objavio je 15. kolovoza biografiju Ive Andrića “Im Brand der Welten: Ein europäisches Leben” (U požaru svjetova: jedan europski život), kojom je zaokružio svoje sedmogodišnje istraživanje života i djela ovoga nobelovca. Za Andrića je prvi put čuo još u školi u svome rodnom mjestu na sjeveru Njemačke. Nakon profesionalnih postaja u SAD-u, Rusiji i Kazahstanu dolazi u Beograd, gdje je pročitao prvu Andrićevu knjigu „Na Drini ćuprija“. Od tada se intenzivno bavi ovim nobelovcem iako u svome djelokrugu ima čak osam zemalja na jugoistoku Europe. Čak je i svoje korisničko ime na Twitter-u nazvao po njemu i godini dodjele Nobelove nagrade (@andric1961).

  Uz najavu mogućega iznenađenja u sadržaju, pred Uskrs sam dobio nekoliko poglavlja knjige koja se tiču Hrvatske, na slobodnu ocjenu. Tako me ta moja žestoka kritika jednoga ranijeg članka o Hrvatskoj te pohvala za pregršt drugih o Kosovu i Makedoniji, za što je Martens doista znalac (“Što je Reißmüller bio za Hrvatsku i Sloveniju, to je Martens danas za Kosovo i Makedoniju”), dovela u mali krug pokusnih čitatelja, od kojih su svi drugi bili iz Srbije. Autor je htio znati ima li nešto u knjizi što bi se bezuvjetno moralo korigirati prije nego što ona ode u tisak.

   Moja osobna iskustva s Ivom Andrićem vrlo su skromna te u međuvremenu gotovo potpuno izblijedjela, tako da o spisateljskoj strani njegova života ne želim trošiti niti jedne riječi. Andrića sam čitao kao učenik onoliko koliko sam morao i ni retka više. Čak mi je i Manifest komunističke partije bio manje odvratan. U pamćenje mi se urezao kao autor grozomornih djela punih nasilja, što je u meni samo pojačavalo odbojnost prema tome janjičaru, pogotovo kad je tekst bio na srpskome i ćirilici. Ogledni primjer pogana i posrbice, gori od đenerala D.! Čudio sam se da je zadržao ime Ivo, kad se lijepo i dosljedno mogao sam prekrstiti u Jovicu.

 Najbolji opis Jugodebilije koji sam ikad imao u rukama

     Stoga sam se ove knjige pomalo pribojavao, očekujući da će Andrić, istina, biti potpuno raskrinkan kao patološki prevrtljivac – ali nikakva korist od toga – te strahujući da bi njemački autor mogao početi glasno razmišljati kakav su to Hrvati narod kad im najtalentiraniji spisatelj iz franjevačkoga obiteljskog okruženja postigne svjetsku slavu tek pošto se proda kao najpodliji legionar. Doista, a to ne otkriva niti ova knjiga, nije poznato je li itko pokušao odvratiti Andrića od njegove nakane da se u zrelim godinama posrbi, odnosno kasnije nagovoriti da se vrati matičnom jatu, kad je postalo jasno da je Jugoslavija za Hrvate tamnica, najgora do tada.

Dogodilo se nešto posve drugo.

Isječak me impresionirao te oduševio. Živo, uzbudljivo, precizno štivo. Najbolji opis Jugodebilije koji sam ikada dosad imao u rukama! Kao da ga je pisao kakav osviješteni hrvatski domoljub! Martensu sam odmah uputio čestitku uz popratni komentar: „Ako je ostatak knjige ovako dobar kao ovi isječci, onda će to biti knjiga o kojoj će se mnogo govoriti. Ja ću poglavlje 9 (Glavno da je Jugoslavija) sigurno često citirati. To je klasa J.G. Reißmüller (ili pak malo iznad toga?). Ako Vas on vidi s neba, onda Vam sigurno plješće.“

  Kad je četiri mjeseca kasnije ova impozantna knjiga s gotovo 500 stranica ugledala svjetlo dana, imalo se što vidjeti: takvim popisom izvora na 16 stranica ne bi se posramila nijedna historiografska monografija. Martens je dometnuo da je za istraživanje arhiva dobio posebnu stipendiju, kojom je plaćao asistente, koji su tragali za izvorima po njegovu naputku, a od pomoći mu je bila i potpora Ureda Predsjednika Republike Srbije da dobije uvid u dokumente sa stupnjem vojne tajne. Zbog toga knjiga nije prosrpska, dapače! 

   Knjiga je podijeljena u četiri dijela, koja opisuju otprilike jednaka razdoblja u životu Ive Andrića: mladost, mlade zrele dane kao diplomata, zenit te starost, pri čemu je drugi dio, koji opisuje razdoblje između dvaju ratova s hrvatskog motrišta najzanimljiviji. U završnim Napomenama autor skromno ističe kako je njegova knjiga bila rezultat pokušaja da se približi jednome čovjeku i njegovu vremenu. O prvome cilju teško mi je govoriti, dok je drugi cilj ispunio kao malo koji drugi autor: to je minuciozni, ingeniozni prikaz vremena te okruženja u kojem je Andrić živio, naravno s njemačkom vizurom.

   Tri puta je autor zaradio atribut “genijalno”. Prvo, za odlomak “Glavno da je Jugoslavija” (str. 105.-115.), u kojemu na jedinstveno sažet način prikazuje arhitektonske i genetske nedostatke svake južnoslavenske države. To će zasigurno biti najviše citirani odlomak ove knjige. Drugo, autor odbacuje zlouporabu Andrića radi opravdanja velikosrpskih ratnih zločina u Bosni i Hercegovini 1992.-‘95. (str. 446). Treće, potiče filmsku industriju, iako Andrićeva djela nisu prikladan materijal za film, da njegov život uzme kao temu za filmski uradak (str. 459.).

Precizna dijagnoza Jugoslavije

  Autorova sažeta, precizna dijagnoza zvuči ovako: „… Dana 1. prosinca 1918. srpski prijestolonasljednik Aleksandar Karađorđević proglasio je u Beogradu osnivanje “Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca”. Točno u tome je problem. Jer tko je zapravo rekao da bi novo kraljevstvo južnih Slavena trebalo biti kraljevstvo sa srpskom dinastijom na vrhu, a Beograd glavni grad? Referendum o tome nije održan… Osim toga, Srbi u novoj državi, na čijem je teritoriju tada živjelo oko dvanaest milijuna ljudi, s gotovo četrdeset posto stanovništva činili bi najveću skupinu, znatno ispred Hrvata (23 posto) i Slovenaca (osam posto). Međutim, mnogi beogradski političari nisu zaključili da šezdeset posto građana nove države nisu Srbi, već samo da je (relativna) većina imala pravo na vodeću ulogu u zajedničkoj državi…

  Ako je postojanje nacije “svakodnevni plebiscit”, kako je Ernest Renan rekao u svom čuvenom predavanju iz 1882., tada za prvu Jugoslaviju vrijedi: plebiscit nije nikad održan. A kad se konačno održao godine 1941. u obliku rata, naglo završava postojanje „nacije“, koja je ionako postojala samo na papiru i čija je država postojala samo zbog potpore pobjednica Prvog svjetskog rata…“

Zar nije genijalno od jednog Nijemca, koji nikad nije živio u Jugoslaviji?

   Martens potanko opisuje sve postaje Andrićeve diplomatske karijere. Tako prikazuje kako je na brzinu sklepao disertaciju na Sveučilištu u Grazu, kojom je ostvario preduvjet za ostanak u diplomatskoj službi. Koliko je Andrić bio ogledni yudek, u dubini beskrupulozna i nečasna osoba, spremna na sve podlosti za svoj sitni probitak, pokazuje poglavlje o Vladi Milana Stojadinovića, duboko umočenoj u fašizam i nacizam, u kojoj je Andrić bio bijedni i smjerni izvršitelj najodvratnijih velikosrpskih projekata, uključujući planiranje agresije na Albaniju,  genocida nad kosovskim Albancima, te progon Židova (vidi okvir). Povrh svega, bila je to vlada iz koje su hrvatski predstavnici bili svjesno isključeni.

 Predaja vjerodajnica Adolfu Hitleru

   Posve logično, autor se najdulje zadržava na Andrićevu berlinskom razdoblju te podrobno opisuje mnoge susrete i događaje, od pompozne predaje vjerodajnica Adolfu Hitleru do odlaska nakon početka rata. U to mučno vrijeme, kad je ne samo veći dio Europe bio pod nacističkom čizmom, nego progon Židova bio u punom tijeku, Andrić je za Kraljevinu Jugoslaviju predano radio ne samo na pristupu Trojnom paktu, nego i dobivanju „savezničke premije“ u obliku izlaza na Egejsko more kod Soluna u Grčkoj te polovice Albanije. Posebnu pozornost zaslužuje odlomak o Hitlerovoj neuspješnoj kampanji za pridobivanje Jugoslavije kao saveznice, što je na kraju rezultiralo “blitzkriegom”.  Potanko opisuje tijek posjeta princa Pavla i princeze Olge Berlinu lipnja 1939. godine, kada je Goebbels zapovjedio zatvaranje svih trgovina, ureda i škola, ne bi li se puk brojnije okupio na ulicama da pozdravi jugoslavenski par. Dana 3. prosinca 1940. bilježi državni tajnik Ernst von Weizsäcker, Andrićev bliski kolega, u svoj dnevnik, što Hitler nudi Jugoslaviji za pristup Trojnom paktu: „Solun gratis, inače ostaje netaknuta, samo mala izdaja Grčke i time posredno udarac protiv Engleske …“

   Koliko je Hitleru bilo stalo do održanja Jugoslavije kao saveznice u Trojnom paktu, pokazuje dnevnički zapis zdvojnoga Ernsta von Weizsäckera, oca kasnijega njemačkog predsjednika Richarda, osuđenoga u Nürnbergu zbog deportacije francuskih Židova, dana 5. travnja 1941., samo nekoliko sati pred agresiju na Jugoslaviju: “U osnovi je šteta što moramo trošiti svoju snagu na Balkanu. Mi gubimo dobre odnose s dvjema balkanskim zemljama. A što imamo mi s Makedonijom, što s Trakijom, a što s Hrvatskom? “

Takvih je izjava mnogo, samo što do sada nisu doprle do službene hrvatske historiografije. Ante Pavelić i ustaše bili su tek treći izbor.

    Zapaža se da Martens nije posve siguran u tijek Drugoga svjetskog rata na teritoriju bivše Jugoslavije i zato pruža opis koji vuče svoje podrijetlo iz jugokomunističke historiografije. Tako navodi da “za većinu mrtvih moraju odgovarati ustaše” (str. 294.), kasnije proturječeći sebi na str. 461.: “Stroj za ubojstva u prvim godinama Titove vladavine požderao je stotine tisuća. U usporedbi s komunističkim drobilicama ljudi, habsburški imperijalizam, u kojem je Andrić vidio jednu od najgorih vladavina u povijesti, bio je nježan uvod, premda to pisac nikad nije želio priznati. ” Na str. 295 prenosi manje-više jugokomunističku mantru o Jasenovcu s više desetaka tisuća žrtava – istina citirajući usput očevidca Hermanna Probsta, kasnijega glavnog urednika uglednog lista Süddeutsche Zeitung, da Jasenovac nije bio niti sanatorij niti mučilište, iako je od mene vrlo rano dobio informaciju o najnovijim spoznajama Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac da za toliki broj žrtava jednostavno nema nikakva materijalnog dokaza.

 Ironija: Povjesničari Korb i Caliceva trebali bi citirati Martensa, a ne on njih

 Nasuprot tomu, na nekim je mjestima očito izveo mnogo temeljitija istraživanja od povjesničara Marie-Janine Calic i Aleksandra Korba, koji su u knjizi dobili potpuno nezasluženi prostor jer se u svojim djelima dovoljno ne odmiču od jugokomunističke historiografije. Ironija je sudbine da bi oni kao sveučilišni profesori povijesti ubuduće trebali citirati Martensa, jer sami očigledno nisu dovoljno temeljito istraživali događaje o kojima tako intenzivno pišu.

  Neovisno o ovim manjim propustima, Michael Martens zaslužio je najvišu ocjenu za ovu knjigu tiskanu u skromnih 5.000 primjeraka. Ako je u svakodnevnome radu tako precizan i temeljit, onda je to veliko ohrabrenje za čitatelje novina i izvrsna reklama za FAZ. Da je kao stranac s relativnom kratkim stažem u Beogradu tako duboko proniknuo u odnose i zaplete u bivšoj Jugoslaviji, najbolji je pokazatelj njegove analitičke izvrsnosti.

    Neka poboljšanja moraju biti rezervirana za drugo ili pak hrvatsko izdanje, koje još nije na vidiku, jer nema zanimanja kod vodećih izdavačkih kuća. Dok se iz Beograda očekivano čuje škrgut zubi, u Sarajevu je već objavljeno prvo bošnjačko izdanje, a tiskovine u udarnim vijestima prenose izjavu kako je Andrić pred Titom branio Tursko Carstvo. U Hrvatskoj je, dotle, djelo obavijeno dubokim mukom jugokomunističkog “mainstreama“ kao najbolji znak koliko je ono kvalitetno, pače monumentalno. Nasuprot njemačkom govornom području, gdje se sve vodeće tiskovine (Die Welt, Süddeutsche Zeitung, Neue Zürcher Zeitung itd) utrkuju tko će knjigu obasuti s više superlativa, u Hrvatskoj je do sada poznata samo jedna recenzija akademika Krešimira Nemeca u Vijencu od 21. studenoga. Zapravo, takvo je postupanje samo kontinuitet jugokomunističkog agitpropa, koje je, recimo, potpuno ignoriralo dodjelu ordena Reda kneza Branimira J.G. Reißmülleru dana 26. studenoga. Hrvatski tjednik do sada je jedini print medij, a portali narod.hr te jutarnji.hr jedini portali koji su izvijestili o tome događaju, iako mu je nazočilo više novinara uključujući i nacionalnu novinsku agenciju.

Slično je postupanje skojevske internacionale redom zaposlenih kao trećerazredni reporteri u trećerazrednim medijima u Njemačkoj i Austriji, koje pak hrvatski režimski mediji prikazuju kao opinion makere. Naviknuti da u svakom trunu iz Hrvatske traže neko U ili pak prvo bijelo polje, svi ti apologeti jednonogog diktatora i milijunskog ubojice zaobilaze ovo spektakularno djelo u širokome luku. Čini se da su se dogodila neka čudna vremena: netko se usudio napisati podebelu knjigu o Jugoslaviji, u kojoj Hrvati nisu negativci!

 Je li bodlja “komunističke drobilice ljudi” (str. 461.) doista toliko duboka i bolna, kao što je priznala Doris Akrap, urednica ljevičarskog TAZ-a, u svojoj vrlo afirmativnoj recenziji?

Zašto se Andrić utisnuo u smrdljivi  opanak?

    Na koncu, nekoliko temeljnih pitanja ostaje neodgovoreno. Kao prvo, je li i koliko je Andrić bio svjestan skore propasti Jugoslavije u svjetlu nemira iz 1971. te Titova biološkoga nestajanja? Kao drugo, zašto je čovjek bez rodbine i potomstva, koji je u svakome trenutku mogao otputovati da se nikad ne vrati te nastaniti u skoro svakoj zlatnoj cipeli urešenoj dijamantima na bilo kojoj strani svijeta, svojom slobodnom voljom odlučio utisnuti se u smrdljivi opanak, glavom naprijed? Kao treće, zašto se nikad nije sjetio hrvatskoga, katoličkog okruženja u kojem je odrastao, hrvatskih odgajatelja i podupiratelja, hrvatskih političara Tugomira Alaupovića, ministra za vjere, te Ante Trumbića, ministra vanjskih poslova, koji su mu omogućili odlazak u Beograd, prijam u diplomatsku službu, slijedom toga prilično lagodan život, te skoro proizvoljan izbor radnoga mjesta u kojem je bilo dovoljno vremena za svaku razonodu pa i pisanje?

  Ako pretpostavimo da je autor imao sve relevantne izvore te radio u najboljoj namjeri, u što na temelju dostupnih informacija nema najmanjega razloga za sumnju, onda je ova knjiga vrlo povoljan dokument za Hrvatsku, te bi ju što prije trebalo izdati u hrvatskome izdanju i njome popuniti javne i privatne knjižnice. Ako ni zbog čega drugoga, onda barem da hrvatski čitatelji znaju kako taj velebni “srpski antifašizam”, koji se slavi 27. srpnja uz izdašniju pomoć hrvatske države, izgleda s motrišta njemačkoga istraživača. Ne nađe li se bolje rješenje, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u dijaspori i domovini (HAZUDD) ponudila je autoru hrvatsko izdanja ovoga vrijednog djela u vlastitoj nakladi.

  Glede samoga autora, ostaje nada da će svoj profesionalni fokus pomaknuti na nešto kasnija razdoblja i zapadnije krajeve te pritom svojom u ovoj knjizi osvjedočenom analitičkom sposobnošću njemačkim čitateljima približiti neke aktualne teme i dvojbe, npr. nikad provedenu lustraciju u Hrvatskoj i Sloveniji.

Okvir:

 Vlada Milana Stojadinovića, „srpski antifašizam“ i Andrićev Hitlerov orden 

„..Lipnja 1935. Milan Stojadinović postaje predsjednikom Vlade te istodobno ministrom vanjskih poslova Kraljevine Jugoslavije. U osiguravanju svoje moći, ugledao se na Mussolinija i Hitlera. Njegova stranka, Jugoslavenska radikalna zajednica, koja slijedi radikalni centralistički smjer, osniva paravojne postrojbe, tzv. zelene košulje po talijanskom i njemačkom uzoru. Andrić svojom gotovo poslovičnom odanošću ubrzo postaje jedna od osoba od najvećega premijerova povjerenja. Zadobiva povjerenje Stojadinovića i pridruživanjem njegovoj stranci.

   Godina 1937. također donosi još jedno napredovanje za Andrića. Dok Tito u ilegali dolazi na čelo buduće državne stranke, pisac postaje zamjenikom ministra vanjskih poslova. Od toga će trenutka Andrić biti preplavljen stranim ordenjem. Dobiva, između ostaloga, nedavno uvedeni Hitlerov veliki križ Reda zasluga njemačkoga orla, koji nakon njega u ovoj klasi dobivaju i američki poduzetnik Henry Ford, švedski istraživač Sven Hedin i hrvatski fašistički vođa Ante Pavelić.

Dok Italija istodobno sve više navodi da želi postati vojno aktivna na Balkanu, Stojadinović pojačava svoju politiku približavanja Njemačkoj.

Nakon Cianovog odlaska, Stojadinović upućuje Andrića da iznese opcije Jugoslavije o albanskom pitanju. 

Kontroverzni odlomci u tekstu odnose se na dijelove u kojima Andrić nabraja mogućnosti za djelovanje.

Stoga, kao ultima ratio, on preporučuje da i Jugoslavija napadne Albaniju ako Italija učini prvi korak: s obzirom na sve što smo do sada rekli, podjela Albanije mogla bi se smatrati samo nužnim i neizbježnim zlom.

Podjelom Albanije izgubio bi se atraktivan centar za albansku manjinu na Kosovu, koji bi se lakše asimilirati u novoj situaciji.

To što je Stojadinovićeva vlada donijela više antisemitskih zakona te Židovima u Jugoslaviji između ostaloga zabranila studiranje i rad na sveučilištima, dočekano je u Berlinu s velikim odobravanjem…“

 

Dr. Josip Stjepandić/Hrvatsko nebo