Milan Pelc: Zagrebački bjelokosni plenarij: interpretacija podrijetla, funkcije i značenja

Ni jedan osvrt na zagrebačku katedralu i njezino umjetničko blago u godini 2020. ne može zaobići potres koji je 22. ožujka nanio veliku štetu prvostolnici najveće i najstarije sjevernohrvatske biskupije. Arhitektura katedrale je stradala, vrh jednog zvonika srušio se, drugi je morao biti uklonjen zbog opasnosti od rušenja. Štete, posebice na arhitekturi katedrale, brojne su i velike, njihov će popravak dugo trajati i zahtijevat će velika sredstva. Riznica je, srećom, ostala pošteđena. Istodobno, kao svojevrsna utjeha u svoj toj nevolji koja je (nakon potresa 1880) ponovo zadesila Zagreb i katedralu, objavljena je studija Dine Milinovića o jednom od najvrjednijih umjetničkih predmeta u riznici katedrale, o njezinu bjelokosnom plenariju. Dino Milinović uhvatio se najprije u svojoj disertaciji, potom u jednoj studiji iz 2005., te naposljetku u ovoj monografiji, ukoštac s jednim od najintrigantnijih predmeta sakralne umjetnosti sačuvanim u hrvatskim crkvenim zbirkama. Oko bjelokosnog plenarija mnogo je zagonetki, njegova je povijesna sudbina djelomično poznata, djelomično se može rekonstruirati, a velikim dijelom ostaje u području nagađanja i pretpostavki. Njegovu je posljednju i možda najveću povijesnu avanturu odredila krađa i nestanak iz Zagreba nakon 1925., a potom sretan povratak u riznicu katedrale 1930. godine.

U najstarijem sačuvanom imovniku zagrebačke stolne crkve iz 1394. godine kanonik kustos Blaž, zadužen za skrb o katedralnoj riznici, zabilježio je među mnogim dragocjenostima i jedan plenarium od bjelokosti koji je čitav ukrašen dragim kamenjem. Taj plenarij smatrao se najdragocjenijim među svima koje je tada posjedovala zagrebačka katedrala. Doista, u inventarima iz kasnoga srednjeg vijeka spominju se i drugi plenariji, no do danas je sačuvan još samo jedan, na kojem je srebrni pozlaćeni reljef Bogorodice s djetetom na prijestolju, optočen dragim i poludragim kamenjem.

Stanje u kojem danas vidimo zagrebački bjelokosni plenarij daleko je od njegova izvornog izgleda, u kojem je značajni efekt na promatrače proizvodilo baš drago kamenje: topazi, kalcedoni i smaragdi kao raskošna i prestižna dopuna reljefima od bjelokosti. Od onog plenarija, opisanog u katedralnom inventaru iz 1394., danas su preostale samo četiri bjelokosne pločice s reljefima, montirane u barokni srebrni okvir. Na njegovim su uglovima pričvršćena četiri kružna medaljona s pozlaćenim reljefima evanđelista, dok je u sredini s lijeve strane lik Krista Pantokratora, a na drugoj strani, njemu sučelice, lik Bogorodice zagovornice. Jednako tako na gornjoj strani u sredini je Isusov a na donjoj Marijin monogram. Taj okvir dao je 1630. izraditi zagrebački biskup Franjo Ergeljski (pri čemu je medaljon s likom sv. Luke, a vjerojatno i središnji kamen od staklene paste, iz novijeg vremena). Zanimljivo je podsjetiti da je biskup Ergeljski zagrebačkoj katedrali još 1606. darovao jedan srebrni, pozlaćeni plenarij, koji je izradio zagrebački zlatar Ivan Mihalffy (Mihlović). Nema sumnje da su u bogoslužju i pobožnosti zagrebačke katedrale plenariji igrali značajnu ulogu. Prema staroj crkvenoj tradiciji plenarije su u posebnim prilikama stavljali na stalak u katedrali a vjernici su ih cjelivali. Taj običaj vjerojatno je bio povezan sa štovanjem relikvija, odnosno svetopisamskih ili liturgijskih knjiga koje su u raskošno urešenim koricama čuvale svete relikvije.

Kako je bjelokosni plenarij dospio u Zagreb, gdje je nastao, koja je bila njegova funkcija, kakve je simboličke poruke posredovao svojom likovnom opremom? To su pitanja oko kojih kruži podrobna materijalna, historiografska i ikonografska analiza toga dragocjenog predmeta u studiji Dine Milinovića. Temeljita povijesnoumjetnička autopsija bjelokosnog plenarija istodobno je i demonstracija metode znanstvenog istraživanja, usredotočenog na rekonstrukciju mogućeg izgleda i podrijetla, odnosno na interpretaciju izvorne funkcije i značenja takvog predmeta u sklopu liturgijske prakse, simbolike i pobožnosti srednjovjekovne Europe i Zagrebačke biskupije.

Predmeti od bjelokosti zauzimali su specijalni status u umjetničkoj proizvodnji srednjega vijeka. Oni su usko vezani uz društvenu elitu, kako svjetovnu tako i crkvenu, a radionice koje su ih proizvodile bile su, kako primjećuje Milinović, najčešće locirane uz vladarske dvorove ili uz sjedišta moćnih biskupija. Bjelokosni liturgijski predmeti su, kako svjedoče mnogi europski primjeri, kraljevski darovi. Može se samo nagađati da je plenarij Zagrebačkoj biskupiji darovao njezin utemeljitelj, ugarski i hrvatski kralj Ladislav Arpadović (oko 1040 – 1095) potkraj 11. stoljeća, ili možda kralj Andrija II. (1204–1235), prilikom posvete romaničke katedrale u prvim desetljećima 13. stoljeća. Postoji mogućnost da je plenarij prispio u katedralu prilikom njezine nove posvete nakon tatarskog pustošenja 1242. godine.

Prvo svjedočanstvo o njemu, kako smo vidjeli, pronađeno je u inventaru iz 1394., no njegov autor, kanonik kustos Blaž, u svom zapisu spominje starije inventare u kojima je plenarij opisan s nešto drugačijim rasporedom dragoga kamenja. Primjerice, on spominje topaze koji su zamijenjeni smaragdima itd. Sve je to drago kamenje skinuto s plenarija prije nego što ga je dao obnoviti biskup Franjo Ergeljski. Možda su smaragdi i topazi morali biti prodani kako bi se namaknula sredstva za obnovu katedrale nakon požara koji ju je poharao 1624. godine. Ta praksa nije bila nikakva rijetkost. U različitim nuždama i potrebama zagrebački su biskupi i kanonici prodavali ili zalagali crkvenu imovinu. Tako su sredinom 16. stoljeća, usred osmanlijske ugroze, prodani kaleži i druge dragocjenosti katedrale kako bi se namaknula sredstva za popravak utvrda u Čazmi, Zagrebu i Sisku. Nakon razornog potresa 1880. prodana je, među ostalim, i jedna emajlirana škrinjica za relikvije iz 12. stoljeća, koja se danas čuva u Kunstgewerbemuseumu u Berlinu, itd. Danas više nemamo raskošni plenarij kakav je bio u srednjem vijeku, no bilo bi poučno napraviti njegovu virtualnu repliku prema opisu kanonika Blaža i znanstveno rigoroznoj rekonstrukciji koju je u svojoj studiji ponudio Dino Milinović.

Tom se rekonstrukcijom u prvom redu pokušava odrediti izvorna namjena plenarija. Naime, unatoč nazivu povezanom s određenim tipom knjige (missale plenum, plenarium), bjelokosni plenarij – a ni drugi zagrebački plenariji – ipak nisu bili dijelom korica misnih knjiga. Oni su po svoj prilici funkcionirali kao zasebni predmeti u liturgiji, koji su svojim izgledom i oblikom podsjećali na korice svetih knjiga, ali su istodobno asocirali i na raskošne ploče s relikvijama (Reliquientafel) kakve su se pokazivale vjernicima u svečanim liturgijskim prigodama. Oslanjajući se na ne sasvim jasnu natuknicu u opisu kanonika Blaža, koji u neposrednoj svezi s plenarijem spominje i »mali križ od Drva Gospodnjeg«, dakle dragocjenu relikviju Svetoga Križa, Milinović dolazi do mogućeg zaključka da je plenarij izvorno bio spremište, tj. relikvijar ili moćnik u kojem se čuvala čestica Svetoga Križa, jedna od najštovanijih i najprestižnijih relikvija kršćanstva. Vjerojatno je to i bio glavni razlog što je kanonik Blaž u svom inventaru bjelokosni plenarij svrstao u skupinu svetih relikvija (ordo inventarii sacratissimum reliquiarum).

U skladu s tom predloženom i vjerojatnom funkcijom plenarija Milinović tumači ikonografiju deset prizora iz Isusova života, izrezbarenih na četiri bjelokosne pločice, od kojih je svaka podijeljena vodoravnom crtom u dva polja. Na poljima donje desne pločice reducirani su narativni prizori udvostručeni. Umjetnik je na njima želio sažeti četiri događaja koji su mu se činili najvažnijima u svojevrsnom miniciklusu Isusove muke. U svakom slučaju, reljefi predočavaju ključne trenutke iz Isusove otkupiteljske povijesti od anđelova navještenja Mariji do Spasiteljeva uzašašća na nebo.

Kao što ne znamo pouzdano kako je bjelokosni plenarij dospio u Zagreb, jednako tako nije nam poznato gdje su bjelokosne pločice izrađene, a još manje tko bi im mogao biti autor. Problemi lociranja srednjovjekovnih radionica bjelokosnih predmeta zaokupljaju povjesničare umjetnosti već gotovo dva stoljeća. Umjesto najčešće uzaludnog traganja za mogućom radionicom, više su plodova donijeli uporni i sustavni pokušaji da se detektiraju uzori kojima su umjetnici raspolagali i utjecaji kojima su pri svom radu bili izloženi. U sklopu takvog istraživanja valja uzimati u obzir ne samo srodne radove od bjelokosti nego i odgovarajuće komparativne primjere u drugim medijima srednjovjekovne umjetnosti, posebice knjižnog slikarstva i zlatarstva. Veliki detektivski posao traganja za indicijama koje vode prema rješenju slučaja na način kako je to prije više od jednog stoljeća u kulturnoj povijesti započeo Aby Warburg, u Milinovićevoj studiji ostvaren je sa svim raspoloživim sredstvima suvremene znanosti o slikama. Od traganja za modelima otonskih umjetnika do primjera iz kölnskih radionica, s osvjetljavanjem moćnog utjecaja bizantskih modela i predložaka.

Čitava je kršćanska Europa sve do 13. stoljeća, posebice nakon križarskog zauzimanja Carigrada 1204., upijala ikonografske i oblikovne poticaje i pouke »oplemenjujuće bizantske umjetnosti«. Iz Bizantskog Carstva stizale su bezbrojne ikone, relikvije, predmeti sakralne umjetnosti, knjige i najrazličitije kršćanske svetinje. Zagrebačke bjelokosne reljefe Milinović je smjestio u širok okvir otonske umjetnosti i njezinih odjeka u različitim romaničkim tendencijama koje usporedno traju tijekom cijelog 11. stoljeća. Ona je pak amalgamirala sastavnice karolinške tradicije i bizantskih impulsa s obnovljenim klasicizirajućim crtama ranoga kršćanstva. Uopće, rijedak amalgam stilskoga govora na reljefima koji u sklopu široke produkcije tek više ili manje precizno određenih radionica djeluju osamljeno, pa čak i izolirano. No, to nije ništa neobično. Za mnoge je bjelokosne radove iz tog vremena teško pronaći usporedne primjere koji ih sa sigurnošću smještaju u određeno radioničko okruženje ili dopuštaju da ih se prepozna kao rad pojedinog majstora. U cijelom srednjem vijeku migracija umjetnika, koji sebe zapravo smatraju vrsnim zanatlijama i rijetko bilježe svoja imena, tako je intenzivna da je njihovo lociranje prema sačuvanim djelima jedva moguće. Zagrebačke bjelokosne pločice – jer one su zapravo onaj istinski predmet ove studije – podsjećaju na palimpsest s mnogo slojeva teksta, od kojih se neki čitaju jasnije, a drugi se prepoznaju tek u naznakama ili ostaju u domeni nagađanja.

Najčitljiviji su narativni prizori, koji su u drugom dijelu Milinovićeve studije podvrgnuti iscrpnoj ikonografskoj analizi s mnogo komparativnih primjera iz onovremene ikoničke tradicije. Analize prizora Isusove otkupiteljske povijesti prave su zasebne mikrostudije o razvoju svakoga pojedinog ikonografskog tipa i o njegovim značenjskim slojevima na Istoku i na Zapadu kršćanskoga svijeta. Ti prizori mutatis mutandis čvrsto povezuju zagrebačke bjelokosne pločice s likovnom i ikonografskom tradicijom ranoga kršćanstva i bizantinizma, u kojoj su izrađena vrhunska djela hrvatske romanike, poput iluminacija u Trogirskom evanđelistaru ili reljefa na portalu Majstora Radovana u Trogiru. U izboru deset prizora u kojima se osim Otkupitelja simbolički naglašava i njegova Majka, Milinović vidi naznake promišljenog ikonografskog programa zasnovanog u okruženju ugarskoga kraljevskoga dvora, ponajprije kralja Ladislava Arpadovića. Skupocjenim bjelokosnim plenarijem kralj je Zagrebačkoj biskupiji darovao zalog svoje brige za biskupiju i kraljevstvo, koje stavlja pod zaštitu Marije i njezina Sina.

Treće poglavlje svoje studije autor započinje karakterističnom rečenicom: »Zagrebački su reljefi jedinstveni utoliko što ih ne možemo svrstati niti u jednu od poznatih skupina bjelokosnih radova karolinškog ili otonskog razdoblja«. To je rezime opsežnog traganja i analitičkog razmatranja svih mogućih atribucijskih prijedloga i poveznica, koje su namrla bivša i sadašnja istraživanja. Međutim, jedinstvenost zagrebačkih bjelokosnih pločica ne lebdi u zrakopraznom prostoru srednjega vijeka. Ona ima svoj kontekst, u čiju je značenjsku gustoću nastojala prodrijeti ova studija. Jedinstvenost je u ovom slučaju indikacija za nepregledno i značenjski nadasve slojevito bogatstvo likovnog nasljeđa romaničke umjetnosti kojemu pripadaju zagrebački reljefi. Oni su odvjetak velikog i bujnog stabla koje je svoje grane rasprostrlo preko čitave Europe, od Kölna i Hildesheima, do Zagreba i Trogira. Zagrebačka biskupija rasla je u prvim stoljećima svog postojanja pod krošnjom toga razgranatog umjetničkog stabla, a u bjelokosnom plenariju njezine prvostolne crkve možemo slutiti dubine stvarnosti kršćanskoga religijskog iskustva u 11. ili 12. stoljeću. U njemu se miješaju različiti impulsi – od štovanja relikvija do vladarske i crkvene reprezentacije, od prizivanja ranokršćanskih formula ikoničke simbolike do njihove transformacije u suvremeno ruho otonske ikonografije i oblikovnosti. Monografija Dine Milinovića posvećena tom nadasve vrijednom spomeniku hrvatske umjetničke baštine pokazuje koliko je zahtjevan i trnovit istraživački put kojim treba krenuti ako se želi doprijeti do što je moguće dublje i pouzdanije interpretacije jednog uistinu ekskluzivnog djela romaničke umjetnosti. Unatoč svemu, ono i dalje ostaje tajanstveno i nedokučivo, obavijeno svojom, koliko fascinantnom toliko i neproničnom povijesnom aurom.