Miroslav Bulešić: Život po Kristovim načelima

Znamo i sami, kada mudro planiramo putovanje dobro proučimo put kako stići do cilja, mislimo na mnoge stvari koje su nam važne kako bi naše putovanje bilo sigurno, provjeravamo i proučavamo sve bitno i važno kako ne bismo negdje zalutali, te kako bi konačno došli na zacrtani cilj. Tako je i sa životnim hodočašćem. Evanđelje nam otkriva kako pravim putem hodočastiti do životnog cilja. Život po Evanđelju stoga je za nas, putnike na ovoj zemlji, najdetaljniji i najsadržajniji putokaz za kvalitetan i osmišljen život.

Na taj je način Isusovo Evanđelje doživljavao naš najmlađi mučenik, svećenik blaženi Miroslav Bulešić. Za svoje će mladomisničko geslo uzeti upravo Isusove riječi Očenaša: ”Dođi Kraljevstvo Tvoje! Budi volja Tvoja!” Nisu to za njega bile tek iz djetinjstva naučene riječi molitve, već životni stav. Isus je čitavoga zemaljskog života naviještao dolazak Kraljevstva Božjega. U njemu je začetak Kraljevstva koje se ima ostvariti. I sam je Isus pozvao: ”Tražite najprije Božje Kraljevstvo i pravdu njegovu i sve ostalo će vam se nadodati.” Tim obećanjem nošen, započinje svoj svećenički život bl. Miroslav. Bio je svjestan, zbog okolnosti u kojima će naviještati dolazak Božjega Kraljevstva, da ta Isusova riječ može zasmetati zemaljskim gospodarima, koji su si uzimali za pravo gospodariti životima drugih ljudi, za Boga ne mareći. No, naš blaženik neustrašivo naviješta Božje Kraljevstvo, znajući da je jedino Bog gospodar života i smrti. Zato Bogu i predaje svoj život i smrt, pa ako treba neka to bude i mučenička smrt.

Svjestan životne opasnosti, jer je ‘previše’ revan u naviještanju Božjega Kraljevstva, u njemu se snaži pouzdanje i potpuno mladomisničko predanje: ‘Budi volja Tvoja!’ Na taj način nasljeduje svoga Učitelja, koji se i sam predao u Očeve ruke: ”Oče, ne moja nego Tvoja volja neka bude.” U tome je predanju blaženi Miroslav svakom kršćaninu uzor i nadahnuće. Potpuno predan u Božje ruke, pa i onda kada se suočava s prijetnjama. Znati živjeti s povjerenjem u Božju dobrotu i potpuno se predati njegovoj volji, znači ići Isusovim putem.

Blaženi Miroslav je živio po Evanđelju ozbiljno uzimajući srcu i Isusovu prispodobu o milosrdnom Samaritancu. Tako piše kolegi svećeniku u teškim ratnim godinama, suočen s onima koji su zbog ratnih okolnosti bili potrebni milosrđa i dobrote: ”Između žalosnog, tužnog, krvlju natopljenog naroda, mi moramo biti dobri Samaritanci, koji tješimo, liječimo, pridižemo, zavijamo svaku ranu.” Nije li to življeno Evanđelje? Ne prepoznajemo li u tome Isusa koji obilazi gradove i sela, liječeći svaku bolest, koji pridiže klonule, tješi tužne? Zagledan u Isusov primjer, odgovorno čitajući Evanđelje, blaženi Miroslav ne vidi nekog drugog načina kako bi trebao živjeti Isusov učenik i svećenik. Biti uz čovjeka, to je Isusov način. Konkretan čovjek u potrebi moj je bližnji, upozorava nas Isus, a ljubiti bližnjega kao samoga sebe, jednaka je zapovijed onoj ljubiti Boga svim srcem, svim umom i svom snagom. Živjeti, dakle po Evanđelju, znači, uzdignuvši oči s Evanđelja, okrenuti ih prema konkretnom čovjeku. Evanđelje je ovdje uistinu zahtjevno, jer me izvlači iz moje sebičnosti, samodostatnosti, začahurenosti koja ne primjećuje potrebe ljudi kojima me Bog okružio i koji su moj put prema Bogu. Zato blaženi Miroslav govori svojim vjernicima: ”K meni može doći svatko, bez ikakva obzira, za sve o čemu znate da vam mogu pomoći. Siromah neka se ne boji prekoračiti moj prag. Dok imam ja nešto imat će i on. Siromahe ja sam uvijek volio, a i volim ih i voljet ću ih, i pomoći u mjeri mogućnosti.” Evanđelje shvaćeno i provedeno u djelo. Tako čine veliki ljudi, Isusovi ljudi.

U Euharistiji je blaženi Miroslav crpio nadahnuće za svoj život po Evanđelju. Euharistijski Isus najveća je svetinja koju je branio i dan prije mučeničke smrti kada su protivnici Boga i njegove Crkve htjeli oskvrnuti Presveti Sakramenat. Hrabro je stao ispred svetohraništa i jasno rekao: ”Ovamo možete proći samo preko mene mrtvoga.” I tada ostaje vjeran riječi koju je dao Gospodinu u zapisanoj riječi nekoliko godina ranije: ”Uz Tvoju milost i ako me Ti učiniš dostojnim ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka bude Tvoja volja.” Isusova Posljednja večera, koja se uprisutnjuje u svakoj svetoj misi izvor je i vrhunac našega vjerničkoga života i povezanosti s Isusom. Ondje se crpi snaga, čak i ona nadnaravna, u teškoćama i izazovima života. Onaj tko se hrani Isusovim tijelom, ima odvažnosti činiti djela koja je činio Isus.

”Oče, oprosti im, ne znaju što čine”, odjekivalo je Golgotom na Veliki petak. Tako je molio raspeti Isus. Molio za svoje progonitelje, unaprijed opraštao onima koji su ga razapeli. S jednakom odgovornošću pravoga Isusovog učenika, kao i sve ostalo što je čitao u Evanđelju, blaženi Miroslav i ovaj Isusov vapaj shvaća sasvim ozbiljno. Zato, osjetivši mržnju prema sebi kao svećeniku, prema Isusu i Crkvi, jasno piše: ”Moja osveta je – oprost.” Srce oslobođeno mržnje i osvetoljubivosti je srce koje je shvatilo bit Isusova Evanđelja. Mladi svećenik i mučenik nije Evanđelje doživljavao slovom na papiru, te bi ga mogao primjenjivati polovično i osrednje, već kao živu riječ koju, bilo to zgodno ili nezgodno, valja naviještati i živjeti.

Zadivljuje i oduševljava upravo ova blaženikova ‘osveta’, osveta oprostom. Time nas poziva na nasljedovanje jer znati praštati znači živjeti po Evanđelju. Isusov poziv na praštanje nije neki usputni poziv, već bitni sadržaj kršćaninova života. I sami kažemo da je božanski praštati. Da, jer sam, dok praštam svjestan da je i meni mnogo toga oprošteno od Boga. I danas snažno odjekuje blaženikova riječ: Praštaj, a ne osvećuj se. Isus koji prašta susreće se gotovo na svakoj evanđeoskoj stranici. Ne možemo – ne primijetiti – pitanje je možemo li – primijeniti? Moliti nam se blaženom Miroslavu za milost praštanja, za nutarnju snagu oslobađati se gorčine, osvetoljubivosti, mržnje, zadojenosti zloćom. Za blaženog Miroslava je praštati, značilo biti poput Isusa, a to je silno želio. Zato i jest sada uz Isusa.

Sveci i blaženici su nam poput zvijezda na nebu – pokazuju nam put. Put kako nasljedovati Isusa i živjeti njegovo Evanđelje. Blaženi Miroslav u tome je uspio. Sada sja poput zvijezde. Zagledani u njegov primjer oduševimo se Isusom kojega ćemo pronaći u Evanđelju i osluškujmo što nam govori. Isusov učenik i danas treba se oslobađati straha te hrabro i odvažno nasljedovati Isusa. Poput blaženog Miroslava, čovjeka po mjeri Evanđelja, koji kako nekoć tako i danas propovijeda: ”Ničega se ne bojim, jer znam da činim u svemu svoju dužnost i miran sam pred Bogom i pred ljudima. Ja, znajte, da ću se držati uvijek vjere, držati svojeg poštenja, koje neću prodati za nikakvu zemaljsku cijenu; bez straha ću kazat svakome ono što je pošteno. Prema tim ću načelima uvijek živjeti. A to su načela Kristova. Kuda i kako je On išao, onuda i onako idem i ja.” To je život po Evanđelju.

Prije stotinu godina 13. svibnja 1920. blaženi je Miroslav ugledao sunce ovoga svijeta, a prije sedamdeset i tri 24. kolovoza 1947. sjaj Božjega kraljevstva, a danas nama sja kao svjetionik kojim nam je putem ići kroz zemaljski život – do neba. Moli za nas!

Matej Glavica