Majke i udovice Garevca bile su jedne od najsnažnijih osoba posavske povijesti 20. stoljeća, neraskidivo vezane uz tragediju u Burića štali u Garevcu 1945. godine.

Njihovo ime postalo je simbolom hrabrosti, kršćanskog milosrđa i majčinske žrtve u najtežim vremenima koje su bile svjedokinje tragedije u Burića štali.

U svibnju 1945. godine, nakon završetka Drugog svjetskog rata, više od 500 zarobljenih Hrvata iz Garevca i okolice bilo je zatvoreno u štali obitelji Burić.

Dok je objekt bio pod strogom stražom, majke Garevljanke a kasnije udovice nisu smjele doći do štale niti su se usudile donositi hranu i vodu zarobljenicima.

Prema predajama i svjedočanstvima koja je kasnije zabilježio i Mišo Perak samo je jedna majka mogla doći do štale i dukatima otkupiti sina prije nego što su zarobljenici odvedeni na stratišta (Pašinac i rijeku Bosnu).

Nakon što su muškarci ubijeni, a njihova tijela nikada nisu dostojno pokopana, majke udovice su desetljećima živjela kao čuvarice istine u godinama šutnje.

U sustavu koji je tada branio spominjanje “Burića štale”, one su bile jednine koje su čuvale istinu o tome tko je tamo bio i što im se dogodilo.

Njihov životni put postao je primjer “tihe patnje” posavskih žena koje su same podizale obitelji u teškom poratnom razdoblju.

Upravo su svjedočanstva žena poput majki udovica poslužile vlč. Vladi Jagustin, dr.sc. Marku Babić, Miši Perak i drugim istraživačima garevačke povijesti kao temelj za rekonstrukciju popisa žrtava.

Njihova sjećanja su omogućila da imena stradalih ne odu u zaborav, a njihovi nasljednici i danas aktivno sudjeluju u održavanju sjećanja na te događaje.

Tako se uz Garevačke udovice pamte ne samo kao supruge i žrtve, već kao žene koje su utjelovile otpor kroz dobrotu i nepokolebljivu vjernost svom narodu i obitelji.