Morija

Smrt od gripe bila je osobito teška. Oči su im bile otvorene i grčevito su gledale uvis. Mišići na licu bili su toliko zgrčeni da su im lica izgledala groteskno. Bili su obliveni krvlju i fekalijama. U velikim prostorijama znalo je biti i po 300 bolesnih. Zvukovi koje su ispuštali bili su sablasni. U najgorim danima odnio bih po stotinu tijela u podrum, a mislim da sam ih ukupno prevezao oko pet tisuća.

Izvor: https://en.wikipedia.org/wiki/Spanish_flu#/media/File:USCampHospital45InfluenzaWard.jpg

Tako se pandemije španjolske gripe, šezdeset godina poslije, sjećao starac koji je kao dvanaestogodišnji dječak u jednoj bostonskoj bolnici prenosio tijela umrlih iz pretrpanih bolničkih hodnika u mrtvačnicu. Taj novinski tekst, možda i prvi koji sam pročitao o velikoj pandemiji iz 1918. godine, ostavio je na mene najdublji dojam. Jeza koju je izazvao nije toliko proizlazila iz brutalnoga, naturalističkog opisa smrti lišene svakoga ljudskog dostojanstva koliko iz upečatljivog emocionalnog ravnodušja u zaista traumatičnom svjedočanstvu. Mentalna slika dehumanizirane smrti koja se tim iskazom utisnula u moje pamćenje vraćala mi se posljednjih mjeseci s prizorima masovnih improviziranih mrtvačnica tijekom pandemije virusa kovid-19. Zaprepastila me je pritom vlastita emocionalna tupost u nemoći da tjeskobu i strah nadvladam osjećajem suosjećanja. Shvatio sam tada nešto o čemu sam prije razmišljao, a da nisam pravo razumio, naime, da paniku i užas tijekom španjolice nije izazivala posvudašnja smrt, nego beznađe, nemoćnost i ranjivost u susretu s nepoznatom i nelječivom bolešću. Uostalom, smrt je prethodnih godina Prvoga svjetskog rata bila svakodnevica, nešto na što su Europljani bili navikli i što ih više nije moglo traumatizirati. Zato bih u ovom radu zanemario uobičajeni pogled na španjolsku gripu kao najsmrtonosniju zarazu modernoga doba i osvrnuo se na manje istican aspekt pandemije koji je daleko više zaokupljao pozornost suvremenika – pokušaj razotkrivanja pošasti i grozničavog traganja za njenim uzročnikom.

Velika pandemija iz 1918. godine danas je općepoznata kao pandemija tzv. španjolske gripe. Etiologija sadržana u njenu nazivu suvremenicima nije bila tako očigledna. Influenca koja se u proljeće, a onda i u jesen i zimu 1918. godine pojavila po malo čemu je podsjećala na familiziranu sezonsku bolest koja nije bila osobito smrtonosna. Doduše, i španjolica je započinjala uobičajenim, iako izraženijim simptomima respiratorne infekcije kao što su glavobolja, groznica, klonulost, anoreksija i povraćanje, ali je također bila popraćena i nizom simptoma koji se nisu povezivali s kliničkom slikom influence poput diareje, konjunktivitisa, kataralnih zapaljenja itd. Najdojmljiviji među njima bio je svakako epistaksa – krvarenje iz gotovo svih tjelesnih otvora koje, u pravilu, nije značilo smrt, iako ju je moglo izazvati.

Također, pošast je bila popraćena i različitim komplikacijama od kojih se neke jesu, ali većina nije mogla povezati s prijašnjim epidemijama gripe. Najučestalija i ujedno najteža bila je hemoragična pneumonia koja se, doduše, pojavljivala i kod sezonskih epidemija, ali se 1918. očitovala teškim, brzim i uglavnom smrtonosnim ishodom. Druga, gotovo neizbježno smrtonosna komplikacija, bila je cijanoza – modra prebojenost kože i sluznice izazvana nedostatnom oksigenacijom krvi u plućima. Govorilo se da su promjene na koži bile takve da se crnci nisu mogli razlikovati od bijelaca. Ipak, najdojmljivija komplikacija gripe iz 1918. godine bila je krvarenje membrana sluznice iz želudca, crijeva i očiju, što je bilo vrlo mukotrpno i ostavljalo jezovit dojam. Upravo je učestalost tih komplikacija činila španjolsku gripu toliko smrtonosnom.

Izvor: https://en.wikipedia.org/wiki/Spanish_flu#/media/File:Emergency_hospital_during_Influenza_epidemic,_
Camp_Funston,_Kansas_-_NCP_1603.jpg

Te atipične i u svojoj pojavnosti tako drastične komplikacije bile su glavni razlog posvemašnjeg nesnalaženja i zbunjenosti liječnika i znanstvenika u početnim pokušajima dijagnosticiranja pošasti. Jaka gripozna groznica s tremorom i znojenjem, po kojima se gripa mogla pretpostaviti, obično je dijagnosticirana kao malarija, osobito u krajevima gdje se ta bolest prije pojavljivala. Dijareja popraćena bolovima u području dijafragme povezivana je s kolerom i dizenterijom, a neki su u španjolici vidjeli tifus s teškim simptomima unutarnjeg trovanja. Vrlo česta sumnja bila je i na plućnu kugu, koja se, kao i gripa, prenosila kapljično i koja je malo prije toga, između 1910. i 1917., praktički desetkovala stanovništvo Kine i Mandžurije.

Međutim, influenca iz 1918. imala je, kao što smo vidjeli, i simptome, odnosno kliničku sliku koja nije odgovarala nijednoj od tih bolesti. Ta okolnost, kao i neuspješni ishodi liječenja, naveli su liječnike da počnu preispitivati prvotne dijagnoze, a znanstvenu zajednicu da se usmjeri na traganje za uzročnikom još uvijek misteriozne pošasti.

To nije bilo jednostavno jer su patološka izvješća zbunjivala koliko i sami simptomi bolesti. Obdukcije su pokazivale da španjolska gripa nije ostavljala gotovo ni jedan unutarnji organ neoštećen. Krv je preplavljivala mozak umrlih, srce žrtava bilo je opušteno i mlohavo, oštećenja bubrega pojavljivala su se u svim slučajevima, a mišići uz prsni koš bili gotovo rastrgani unutarnjim toksičnim procesima. Najrazornije djelovanje patogena bilo je u plućima umrlih. U fulminantnim slučajevima, pluća onih koji su umirali u roku od 48 sati bila su potpuno deformirana. Oba plućna krila bila su zahvaćena gnojnim upalnim promjenama. Enormna količina krvave tekućine koja se cijedila iz seciranih pluća miješala se u dišnim putovima sa zrakom u krvavu pjenu koja je curila iz nozdrva već umrlih bolesnika. Konsolidiranoga plućnog tkiva bilo je vrlo malo, ili ga uopće nije bilo, a pluća su bila toliko abnormalna da su tonula u vodi, iako bi morala plivati.

Takva oštećenja pluća bila su neprispodobiva influenci i podsjećala su na uzroke smrti koji se s influencom nisu moglo povezati – smrt od bojnih plinova ili od plućne kuge. I jedna i druga pretpostavka činila se logičnom i mogućom. U Prvom svjetskom ratu prvi put su korištena kemijska i biološka oružja. U laboratorijima takvog oružja, vjerovalo se, mogla je biti proizvedena strašna i do tada neviđena bolest poput ove koja je, kao ni jedna do tada, činilo se istodobno obuhvatila čitavo čovječanstvo. Na Zapadu se nerijetko bolest nazivala njemačkom kugom u uvjerenju da je zaraza umjetnoga podrijetla i da je riječ o do tada neviđenom sredstvu masovnog uništenja koje su proizveli Nijemci. Općenito, povezivanje pandemije s ratom bilo je logično i zato što su vojnici bili prve i masovne žrtve pošasti. S druge strane, sjećanje na plućnu kugu bilo je vrlo svježe jer je netom prije pandemije španjolske gripe poharala Kinu i Mandžuriju desetkujući tamošnje stanovništvo. Kapljična prenosivost i izrazita virulencija činile su pretpostavku o kugi uvjerljivom i prilično ukorijenjenom čak i među liječnicima pa je to i najčešća pogrešna dijagnoza s početka pandemije.

Iako 1918. godine još uvijek nije bila poznata metoda analize krvi kojom se danas pouzdano detektiraju antitijela povezana s virusom influence i sa sigurnošću dijagnosticira gripa, iznenadna, gotovo istovremena pojava bolesti na više među se udaljenih mjesta, njena široka raširenost i osobito njeno valno širenje odavali su pandemiju gripe. U ono vrijeme pravi uzročnik influence nije bio poznat, ali se vjerovalo da je uzrokuje tzv. Pfeifferov bacil, nazvan po uglednom njemačkom bakteriologu Richardu F. J. Pfeifferu. On je tijekom pandemije influence iz 1889/90. u tijelima umrlih uočio mikrob koji se pojavljivao u iznenađujuće velikom broju. Koju godinu poslije uspio je izolirati sitnu bakteriju koju je smatrao uzročnikom influence i nazvao je Bacillus influenzae (danas Hemofilius influenzae).

Izvor: https://en.wikipedia.org/wiki/Spanish_flu#/media/File:U.S._Army_Field_Hospital_No._29,_Hollerich,_Luxembourg_Interior_view-_Influenza_ward.jpg

Međutim, Pfeifferova teorija, koja nikada nije zadovoljila Kochove postulate, bila je početkom 20. stoljeća dodatno uzdrmana ispitivanjima dr. Rosenthala, koji je bacillus influenzae identificirao kod svake šeste zdrave osobe. Kada je za pandemije španjolske gripe bacillus influenzae identificiran kod iznimno malog broja oboljelih, Pfeifferove teze bile su konačno u potpunosti odbačene.

Tako su usred pandemije poništene prethodne znanstvene spoznaje o influenci, a hipotetička akademska rasprava o uzročniku i naravi bolesti krenula praktički ispočetka u najgorim mogućim okolnostima.

Sve to je još jednom izazvalo sumnje u pravu narav bolesti i oživilo prethodne dijagnostičke dvojbe. Srećom, obazirući se u prvom redu na karakteristične simptome i način prenosivosti bolesti, većina istraživača ustrajala je u prvotnom mišljenju da je zaista riječ o pandemiji influence. Unatoč tomu, gotovo svi zaključci o etimologiji bolesti temeljili su se na pretpostavkama. Jedina očita izvjesnost bila je povezanost influence i sekundarnih komplikacija. Iz te osobite karakteristike pandemije španjolske gripe razvit će se ranih dvadesetih godina teorija simbioze proizišla iz teze da je bolest iz 1918. godine bila posljedica simbioze dvaju organizama uzročnika, odnosno da je španjolska gripa kumulativna manifestacija dviju zasebnih bolesti. Ta je teorija, međutim, proturječila samim osnovama teorije o bolestima po kojoj svaku bolest u svim slučajevima uzrokuje specifičan organizam.

Izvor: https://en.wikipedia.org/wiki/Spanish_flu#/media/File:SpanishFluPosterAlberta.png

Daljnji pokušaji identificiranja uzročnika pandemije doveli su do razvijanja ideje o infektivnim mikrobima, što je, s obzirom na onodobnu inkonzistentnu uporabu izraza virus u smislu infektivnog mikroba koji se razlikuje od bakterija, zapravo podupiralo teze o virusnom uzročniku bolesti. Međutim, tek su eksperimenti koje su provodili H. Nicolson i T. A. de Baily konačno otklonili uvjerenje o bakterijskom uzročniku influence i stvorili osnove za najranije znanstveno fundirane pretpostavke o filterabilnom virusu kao vjerojatnom uzročniku.

Ipak, pouzdanu znanstvenu potvrdu te pretpostavke trebalo je pričekati relativno dugo nakon pandemije iz 1918/19. jer još uvijek nije postojala laboratorijska oprema kojom bi istraživačima bilo moguće identificirati tako sitan mikroorganizam kakav je bio virus influence. Također, u ono doba nisu postojali ni tehnički preduvjeti uzgoja takvog organizma u čistoj kulturi, kako je to zahtijevano Kochovim postulatima.

Tek su 1933. godine, petnaest godina nakon izbijanja pandemije španjolske gripe, britanski istraživači W. Smith, C. H. Andrews i P. P. Laidlaw uspjeli izolirati specifični virus uzročnik influence koji se danas naziva virus influence A. Time je problem etiologije influence bio konačno razriješen. To je ujedno donijelo i konačnu potvrdu da je pandemija iz 1918. bila pandemija gripe. Uzrokovao ju je virus ekstremne ekspanzivosti koji je tijekom pandemije mutirao uzrokujući kod sukcesivnih pandemijskih valova razlike u stupnju virulencije. Na te razlike utjecali su također i drugi prirodni procesi. Prvi je povezan s imunitetom koji se razvija u populaciji zahvaćenoj virusom i usporava kasno pandemijsko širenje. Drugi je povezan s osobinama mutirajućeg virusa za koji je, nakon što dosegne svoj ekstrem, izgledno da će mutirati prema manje letalnim varijantama dok se potpuno ne izgubi.

Zapis iz franjevačkog samostana o »Kužnoj bolesti iz Azije«, 21. 10. 1918.

Izvor: https://makarska-danas.com/epidemija-gripe-1918-na-makarskom-primorju-novine-su-pisale-o-tragediji-obitelji-
saula-zrtva-spanjolice-je-bio-i-nikola-alacevic-2/

Na zarazu koja je 1918. zahvatila svijet suvremenici su gledali kao na moriju – nezaustavljivu smrtonosnu pošast. O njoj su malo znali, dosta pretpostavljali i puno griješili. Nadajmo se da će naš naraštaj u okolnostima koje toliko podsjećaju na one od prije nešto više od stotinu godina, biti bolje sreće.

Španjolska gripa u Hrvatskoj

Pandemija španjolske gripe u Hrvatskoj općenito je slabo istražena. Jedino sustavnije istraženo područje je sjever Hrvatske pa se iz pouzdanih spoznaja vezanih za taj prostor izvode širi zaključci. S obzirom na ratno stanje u kojem se pojavila i pomorsku blokadu, vjerojatno je u Hrvatsku unijeta iz Madžarske ili Austrije, gdje se prije pojavila, što je u suprotnosti s prijašnjim razvojem epidemija koje su na hrvatski prostor ulazile uglavnom s istoka. Pandemija španjolske gripe poznata je po širenju kroz tri vala (proljeće/ljeto 1918; jesen/zima 1918; zima 1919). U Hrvatskoj pouzdano znamo za drugi val, pretpostavljamo da je bio i prvi, ali trećeg nije bilo. Hrvatska je iznimka i po spolnoj strukturi stradalnika, u kojoj su prevladavale žene. Razlog tome je vjerojatno u komorbiditetu s tuberkulozom koja je bila vrlo raširena, s većim udjelom žena u populaciji zaraženih. S obzirom na to da su tuberkulozni bolesnici bili u većem riziku od smrti tijekom pandemije, to su utjecali i na specifičnu spolnu strukturu umrlih. Iako je mortalitet od gripe bio relativno visok i zahvaćao ponajviše populaciju mladih ljudi, broj umrlih nije bio drastičan, ponajprije zbog prethodnih epidemija zaraznih bolesti iste godine. Ponegdje su te prethodne epidemije odnijele znatno više žrtava od španjolice. Uzima se da je u Hrvatskoj od pandemije moglo stradati između petnaest i dvadeset tisuća ljudi. Međutim, ako bi se tom broju pridružio broj nerođene djece, onda je demografski gubitak znatno veći. Svakako, španjolska gripa jedna je od najvećih pošasti koje su zahvatile hrvatski prostor.

Literatura

Anušić, N. U sjeni Velikoga rata. Pandemija španjolske gripe 1918.–1919. u sjevernoj Hrvatskoj: metodološki izazovi demografske analize. Zagreb: Srednja Europa, 2015.

Barry, J. M. The Great Influenza: The Story of the Deadliest Pandemic in History. New York: Penguin Books, 2004.

Crosby, A. W. Epidemic and Peace. 1918. Westport, Conn: Greenwood Press, 1976., reprintirana s novim uvodom kao: America’s Forgotten Pandemic: The Influenza of 1918. Cambridge: Cambridge University Press, 1989.

Kolata, G. Flu: The Story of the Great Influenza Pandemic of 1918 and the Search for the Virus That Caused It. New York: Ferrar, Strausand Giroux, 1999.

Thompson, W.W., Luk, J., Gross, P. »Observations on mortality during the 1918 influenza pandemic«. Clinical Infectuos Diseases 33 (2001): 1375–78.

https://www.vecernji.hr/vijesti/pandemije-20-stoljeca-gripe-masovni-ubojice-50566 (pristup ostvaren 16. 06. 2020.)