Postoje trenuci u životu kad čovjek zastane. Ne svojom željom, nego slučajem, događajem kojeg nismo planirali. Nažalost, najčešće je to uslijed nekih nesreća, gubitka dragih nam osoba… Tad odjednom naši planovi prestanu biti pitanje života i smrti i čovjek shvati da se nalazi na krivom putu. No, postoje i takvi ljudi koje nikakva tragedija ne zaustavlja. Oni kreću prema zacrtanom cilju bez obzira na žrtve. Najčešće, na kraju, ili nadomak željenom cilju, i sami postanu žrtva. Zašto smo mi ljudi tako tvrdoglavi? Je li to oholost, posljedica ranjenosti, teolozi bi rekli, istočnim grijehom? Ne znam točno.
Zapravo, oduvijek sam htio znati dublju pozadinu, neko opširnije objašnjenje tog destruktivnog, samorušiteljskog poriva u čovjeku. Jer, kako shvatiti to da čovjek, iako svjestan posljedica nekog svog postupka, svjesno čini nešto što će mu donijeti samo bol i razoriti sklad koji je mukotrpno gradio. Još mi je neshvatljivije kada to činimo žrtvujući i druge, najmilije. A primjera je mnogo. Od prisiljavanja na pobačaj, preljuba, ovisnosti… I nije mi cilj ovdje osuđivati, nego vas potaknuti da se zamislite nad time, a pogotovo onda kada se budete i sami našli u takvim kušnjama. A naći ćete se. Bez obzira koliko duhovno jaki bili.
Ovog ljeta, vraćajući se s puta kroz Sloveniju, kao i svaki put do sada, ja sam zalutao. Kako mi se to stalno događa, već sam posumnjao u svoju inteligenciju i sposobnost čitanja prometnih znakova, pa sam sramežljivo pitao za iskustva neke druge koji su putovali kroz Sloveniju. Na moju sreću, i oni su imali takvih problema da nisu mogli shvatiti po kojoj logici funkcioniraju prometni znakovi. Da ne bi ispalo da se rugam našim susjedima. Stvarno, ja se svaki put izgubim u Sloveniji. Što i nije tako loše, jer sam na taj način upoznao velik dio prelijepih krajeva bogatih kulturom i poviješću.
Zašto vam to spominjem? Naime, ovoga puta izgubio sam se u Mariboru. U svojem lutanju provozao sam se i mostom preko Drave. No, nije to bilo kakav most. To je moj prvi most koji sam u životu vidio i kao mali dječak ostao zapanjen njegovom veličinom, kao i prijetećom i mračnom snagom rijeke koja teče ispod njega prema svojem ušću.
Mogao sam imati oko pet godina kada mi je tata rekao da će me voditi sa sobom u Maribor. Kako li sam samo bio sretan! Ja i moj Japa, kako sam zvao tatu, idemo na izlet! Moj tata mene vodi na naš prvi veliki izlet! Stvarno sam bio sretan i uzbuđen. Sad dok ovo pišem, pred očima su mi žive slike te besane noći pred put, rano buđenje i pješačenje do autobusne stanice. Jedva sam stizao tatine velike korake. Više sam trčao za njim. Nakon nekih pet kilometara pješačenja, trčanja, stigli smo do stanice. A onda je trebalo pričekati autobus. Cijela vječnost, činilo mi se, dok nije dobrundao iz magle jesenskog jutra.
Sjeo sam do prozora i avantura, najveća dotad, mogla je započeti. Bilo je negdje oko tri ili četiri ujutro. Pun autobus radnika. Tata je ubrzo zaspao, kao i većina putnika. Neki su nastavili s hrkanjem koje je podsjećalo na rzanje konja, a neki su na usnama imali osmijeh. Tko zna što su sanjali? Možda obitelji koje su ostavili, malenu i nestašnu djecu koja ih doma čekaju svakoga dana po povratku s posla radoznalo zavirujući u vrećice i putne torbe u potrazi za čokoladom ili bombonima. Tko zna. Nije ni toliko važno, jer ja sam bio na svom prvom izletu i putovanju u daleki svijet.
Bio je mrak i nisam mogao vidjeti kuda se sve točno vozimo. Pomalo me ljutilo lijeno sunce koje nije razumjelo da jedan dječak ide na svoje prvo putovanje pa se moglo ranije probuditi i osvijetliti mu put, ali što sam mogao. Gledao sam u tamu i sa svakim novim atomom svijetla, bio sretniji. I konačno smo stigli. Tata je morao ići u svoje poduzeće u kojem je radio po neke papire. Čvrsto me držao za ruku da me ne izgubi. Smanjio je i korake, a kad smo došli do našeg mosta, još me čvršće primio za ruku zastao i protumačio da ne smijem gledati dolje u mutnu rijeku i njezin sirenski zov jer bi mi se moglo „zavrtiti“ u glavi. To me još više prestrašilo. Zar su rijeke tako opasna stvorenja? Ako tata tako kaže, vjerojatno jesu – zaključio sam stisnuvši žuljevima išaranu očevu ruku i ubrzavši korak.
Eto, tako vam je to bilo. Kako su to lijepa vremena bila! Tad je uz mene bio moj tata, pa iako me bilo strah, osjećao sam se sigurno, znajući da bi me on već nekako zaštitio.
I zašto vam sve to opisujem? Pa prvo da zahvalim našim susjedima u Sloveniji na njihovim prometnim znakovima, jer sam zahvaljujući njima opet prošao svojim prvim mostom. Iako sad mojeg tate nije bilo uz mene da me drži za ruku, osjećao sam da je tu. Da sjedi na suvozačkom mjestu i da me smješkajući mi se, gleda. Opet onako mlad, pun snage, ali bez grča na licu kao onog jesenskog jutra. On je sad sa svojim Prijateljem, kako je nazivao Isusa, a mene čeka još puno mostova koje moram prijeći prije nego prijeđem i zadnjega gdje ćemo se, nadam se, opet sresti. Bit će to jednoga dana kada zaspim poput svog oca, korak dublje od sna…
Da se vratim na početak kolumne, svi smo mi putnici u ovoj dolini suza. Prolazimo mostovima, velikim i malim. Iznad mirnih i mali potočića i velikih, nemirnih i opasnih rijeka koje nas žele proždrijeti poput nemani, istrgnuti iz Očeve ruke.
Kada prolazite takvim mostovima svoga života, ne gledajte dolje, kako je mene savjetovao moj otac, nego gledajte gore, ispred sebe. U ljude koji poput vas prolaze mostovima života na kojima se susrećete, u lijepa djela koja činimo. Divite se snazi sunca koje može prodrijeti i kroz najveće oblake, ljepoti zgrada, kuća koje gradimo i najvažnije, čvrsto držite Očevu ruku. On vašu neće ispustiti, samo je vi možete iz nje istrgnuti. Cilj nije ispod vas, nego ispred. Ni to ne zaboravite. Valja nam prijeći na drugu obalu. Svi. Kada jednom zaspimo korak dublje od sna… Do idućeg susreta u kolumnama, želim vam blagoslovljeno vrijeme koje živite!
P. S. Očevi, povedite svoje klince sa sobom na izlet nekamo. Bilo kamo. Bitno da idete nekamo zajedno. To je svakom djetetu neprocjenjiva uspomena…
Napisano 29. kolovoza 2013.