Tomislav BERONIĆ: Hrvatski trojac “urote”: markiza Ana Katarina Frankopan Zrinski, grof Petar Zrinski i markiz Fran Krsto Frankopan

Načelno se slažem se s autorom – cijela ta tzv. “zrinsko-frankopanska urota” se pogrešno interpretira – iako autor barata s nekoliko pogrešnih podataka, primjerice da su grof Petar Zrinski i markiz Fran Krsto Frankopan bili protestanti ili da je temelj hrvatskog identiteta anti-mađarski

Neki od Zrinskih i Frankopana, kojih stotinjak godina ranije su naginjali protestantizmu, no njih dva su bili rimokatolici kao i njihovi roditelji. Otac markiza Frana Krste, grof Vuk II. Krsto Frankopan, bio je žestoki zagovornik protureformacije i doveo je franjevce u tada novosagrađeni Karlovac kako bi učvrstili katoličku vjeru.

Hrvati i Mađari bili su stoljećima saveznici i dijelili su istu sudbinu, a baš su porodice Zrinski i Frankopan s brojnim bračnim savezima najbolji pokazatelji tog savezništva. Tek u 19. stoljeću počinju političke tenzije između mađarskih i hrvatskih političkih ciljeva.

Hrvatski trojac “urote”, dakle markiza Ana Katarina Frankopan Zrinski, grof Petar Zrinski i markiz Fran Krsto Frankopan upali su u tu priču tek nakon smrti hrvatskog bana Nikole VII. Zrinskog, brata grofa Petra, koji je vodio mudru politiku savezništva s mađarskim plemićkim vrhom. Za razliku od bana Nikole, grof Petar nije imao potrebnu političku širinu, a ni podršku, dok je markiza Ana Katarina stremila visoko, ali isto tako bez snažne osnove. Porodica Frankopan, iz koje je potekla, već je cijelo jedno stoljeće bila na odlasku s povijesne pozornice i stvarno gledano, osim slavnog porodičnog imena nije imala nikakvu snažnu polugu kojom bi obnovila nekada slavnu knežiju frankopansku.

Grof Petar Zrinski, kao mlađi sin u porodici, nije bio odgojen za ulogu vođe koja mu je praktično nametnuta nakon smrti brata Nikole, već se bavio poezijom i tek povremenim ratovanjem – što je u to vrijeme bilo u rangu društvenih događanja – ali ne na strateškoj već izvršnoj razini. Time što je prihvatio preuzeti ulogu pokojnog brata uključio se u ono čemu nije bio dorastao i to je onaj trenutak koji je koštao glave i njega i njegove supruge Ane Katarine i njezing polubrata Frana Krste.

S druge pak strane vladarska porodica Habsburg od prvog dana, dakle od 1527. godine kad je dobila hrvatsku krunu (figurativno rečeno), kršila je svoja obećanja. Ferdinand Habsburški nikad nije ispunio obećanje zbog kojega je izabran u Cetinu – da će sudjelovati u troškovima obrane od Turaka, a njegovi nasljednici nisu bili ništa bolji. Leopold, koji je došao glave hrvatskim knezovima, odobrio je pljačku i razaranje njihovih posjeda – dakle uništavanje – ne preuzimanje i nastavak uspješnog gospodarenja. Ili uzmimo za primjer cara Josipa II. sada već Habsburg-Lotringena (njegova mati carica Marija Tereza bila je posljednja rođena Habsburg, s njom je habsburška loza izumrla no zadržao je njezino prezime iz dinastijskih razloga), koji je za potrebe izgradnje ceste prema Senju prema njemu nazvane Jozefinskom cestom, dao srušiti kaštel Zvečaj, izdrobiti kamen i njime nasuti cestu.

Slažem se s autorom u tome da iz povijesti trebamo učiti, a ne koristiti ju za plitku mitologiju. Barem sad, kad smo samostalna nacija, možemo pisati svoju povijest bez stranih cenzora i recenzenata, te iz nje izvlačiti pouke za obrazovanje i odgajanje generacija koje dolaze.