Baka i ja smo prijateljice bile, radile sve zajedno
i od sunca se krile.
Igrale smo se zajedno, pravile smo ručak, a
uvijek smo brale cvijeća stručak.
Jednog dana nešto loše se zbilo, baka se razboljela
pa sam joj sjela u krilo.
Pitala sam ju: “Bako, što je bilo?”, a ona mi odgovori:
“Ništa lijepo, raboljela sam se ja, sad će u bašči
paprike brati dida.”
Plakala sam dok nitko nije znao, a na pričest moju
pozdravila sam baku svoju.
Svi smo bili tužni, a ja sam samo mislila o
Ruži.
Ruža je ime moje bake, koju već nisam vidjela
3 godine, i ne mogu vjerovati da je toliko prošlo.
Ali duboko vjerujem da me sad gleda dok pišem ovo
i smije se, ponosna je na me nadam se.
