“Ono što nam evanđelje kaže riječju, ikona nam to naviješta bojama te nam to uprisutnjuje”, tako kaže jedan istočni Koncil. Prikazujući Isusa Krista, Majku Božju, anđele ili svece, ikona ih na misteriozan način uprisutnjuje. Ona je dakle »prikaz« u snažnom smislu te riječi, odnosno mjesto u kojem se otajstvo uprisutnjuje onome koji ga promatra, to je maleni »otvoreni prozor s pogledom na vječnost« kroz koji nas božansko prosvjetljuje.
Razumije se dakle kako je umijeće ikone u prvom redu duhovno umijeće: molitva, askeza i put obraćenja moraju prethoditi i pratiti učenje i usavršavanje jedne posebne tehnike, vezane uz drevne tradicije utvrđene preciznim crkvenim kanonima.
Ikonograf – onaj koji piše ikone – nije umjetnik koji izražava vlastitu osobni senzibilitet sukladno vlastitom slikarskom talentu; on je naprotiv oruđe – to prikladnije što je poučljivije – kojim se služi božanski Umjetnik da daruju ljudima mjesto milosti na kojem će ga susresti: ikonu.
Kao teološka i liturgijska umjetnost, ikonografija ne stvara nešto novo, do sada nepoznato, već iznova nudi iste drevne modele u stalnom produbljivanju, stavljajući se u službu života vjere i molitve Crkve.
Zbog te je svoje svrhe ikonografija u svim vremenima posebno podudarna monaškoj duhovnosti: najstarije ikone koje su došle do nas potječu naime iz samostana svete Katarine na gori Sinaj i sežu u 6. stoljeće. Drevni ikonografi bili su gotovo u pravilu monasi koji su pretakali u svete slike neprestanu liturgiju koja se slavi u Crkvi i svetištu srca.
Na tragu te tradicije je i djelovanje naše radionice: živeći u molitvenoj šutnji klauzure želimo služiti Bogu i našoj braći također kroz svete ikone koje – prožete molitvom – pomažu onima koji im pristupaju s vjerom dublje susresti Gospodina Isusa u njegovu otajstvu spasenja.
On je, naime, uvijek taj koji od ikone čini kanal milosti koji prenosi sile posvećenja: i kada se prikazuju slike Presvete Majke Božje i svetaca, u slikama se slavi Kristovo otajstvo koji je u utjelovljenju preuzeo na sebe ljudsko lice kako bi čovjek mogao vratiti svoje božansko lice. Prečista Djevica i sveci Crkve svjedoče da se s njihovim pristankom Božji naum ispunio. To je za nas razlog nade, jer se pobožanstvenjenje koje je milost izvela u njima može ispuniti i u nama.
Rođene u molitvi i njoj namijenjene, naše ikone odražavaju dar i zadaću čitave monaške zajednice, pozvane tiho govoriti srcu ljudi kako bi ih približili Bogu i donijeli pred njegovo Lice radosti i patnje svakog pojedinca. Tko moli pred tim slikama može osjetiti da ga se u svojoj molitvi spominje i svojom molitvom podupire monaška zajednica.
Izvor: benedictus.hr
