Oluja – majka svih bitaka domovinskog rata

Majka svih bitaka, VRO Oluja pomela je terorističko-četničku razbojničku bandu u samo 84 sata i tako stavila točku na petogodišnju okupaciju gotovo trećine međunarodno priznatog hrvatskog kopnenog državnog teritorija (od ukupno 56.578 km² kopnenog područja, pod okupacijom je bilo 17.028 km² ).

Žrtve su, nažalost, bile neizbježne i Hrvatska je u toj operaciji izgubila 204 vojnika i policajca (uz dvojicu nestalih), a ukupno ih je ranjeno 1.100 (572 teže i 528 lakše).

Bila je to cijena koju smo morali platiti.

Hrvatska vlast na čelu s dr Franjom Tuđmanom, od početka je tražila dogovor i jamčila Srbima (kao i svim drugim građanima i pripadnicima nacionalnih manjina) sva prava sukladno najvišim civilizacijskim normama i standardima koji vrijede u suvremenom demokratskom svijetu. No, to nije bilo dovoljno. Kninski šerif Milan Martić i njegova razbojnička družina su se nakon godinu i pol dana mitingašenja i provociranja hrvatskih građana, po naputku Beograda i uz pomoć Srbije odlučili na oružanu pobunu i stvaranje paradržave na hrvatskom ozemlju.

Počevši od 17. kolovoza 1990. godine (kad su u okolici Knina pali prvi balvani) nadalje, srpski su teroristi postajali sve bezobzirniji, bahatiji i drskiji. Pravdajući svoje postupke „ugroženošću“ od „Tuđmanove ustaške vlasti“, naoružavali su se, dizali barikade, presijecali cestovne i pružne komunikacije, blokirali mostove i nadvožnjake, pucali iz zasjede na hrvatsku policiju, novinare, civile, blokirali naselja s hrvatskom većinom (čineći život u njima nesnošljivim) i na kraju uz pomoć „JNA“ i četničke subraće iz Srbije i Bosne i Hercegovine krenuli u otvoreni rat protiv Hrvatske s nakanom našeg istrebljenja i brisanja s ovih prostora.

Jedna od njihovih prozirnih i drskih laži, bila je ta da ih je „Tuđmanova NDH izbrisala iz Ustava“ (prvog demokratskog, „Božićnog ustava“ što ga je Republika Hrvatska donijela 22. prosinca 1990. godine), iako su među poimenično nabrojanih 11 manjina na prvom mjestu spomenuti Srbi.

Razbojnička družina koja je sve u svemu činila 30-ak postotaka tadašnje srpske manjine u Hrvatskoj, nastavila je ostvarivati svoj zločinački naum. Strategijom spaljene zemlje krenuli su (skupa s već spomenutim pomagačima) u etničko čišćenje i zatiranje svega što je hrvatsko. Sindrom srpske „ugroženosti“ – što je također vrlo zanimljiva pojava – javljao se uglavnom u ruralnim krajevima u kojima je cjelokupna lokalna vlast ionako bila u rukama Srba, od 1945. godine nadalje.

Jesen i zimu 1991. godine Hrvatska dočekuje razrušena i zavijena u crno, s više od 550 tisuća protjeranih s okupiranih područja i tisućama ubijenih. Gradovi se nemilice tuku topništvom i zračnim udarima, sela ruše, kuće pljačkaju i pale, razaraju se crkve, bolnice, škole, knjižnice, spomenici kulture, groblja, civili su izloženi masakrima i progonu.

Hajdučija se nastavlja i nakon što je svijet upoznat s golgotom Vukovara, Nuštra, Osijeka, Vinkovaca, Škabrnje, Dubrovnika, Gospića i drugih gradova koji se nemilice razaraju – uz zločine nad civilima i kulturnom baštinom, neovisno od toga što je Republika Hrvatska koncem prve ratne (1991.) godine međunarodno priznata, a od 22. svibnja 1992. godine i punopravna članica UN-a.

Pod okriljem UNPROFOR-a, teroristi u okupiranim krajevima nastavljaju zločine i masakre ubijajući čitave hrvatske obitelji (u tadašnjim UNPA zonama u vrijeme okupacije ubijeno je oko 1200 Hrvata i pripadnika drugih nesrpskih naroda), pale, pljačkaju i miniraju kuće, a međunarodne snage UN-a nastoje iskoristiti kako bi se tadašnje stanje pretvorilo u trajno, a srpska paradržava „ozakonila“ i stekla „subjektivitet“.

To je jedini slučaj u novijoj povijesti Europe, da se tako grubo i bezobzirno narušava međunarodno pravo i na području članice UN-a silom nastoji formirati nelegalna, teroristička tvorevina (uz primjenu klasičnih zločinačkih metoda genocida i etničkog čišćenja).

Teroristi u sprezi s Beogradom i Banja Lukom od početka arogantno i bahato odbijaju svaku mogućnost dogovora s hrvatskom državom i odbacuju sve međunarodne inicijative, rezolucije UN-a i prijedloge mirovnih sporazuma, naglašavajući kako „sao krajina nikad neće biti hrvatska“. Kao moguću platformu za pregovore izvrgavaju ruglu čak i po Hrvatsku krajnje nepovoljan plan Z-4, a nakon što i ti posljednji pregovori vođeni kod Geneve propadaju (3. kolovoza 1995. godine), uslijedilo je konačno oslobađanje okupiranog područja Hrvatske na jedini mogući i preostali način – oružanim putem.

Hrvatska je to morala poduzeti kako bi preživjela – dakle, Oluja nije bila stvar izbora, nego nužnost i neminovnost i za nju su kao i sve ostalo što se događalo od 17. kolovoza 1990. godine nadalje krivi srpski teroristi, njihovi nalogodavci i suradnici iz Srbije i „republike srpske“.

O „kooperativnosti“ terorista svjedoči i činjenica da su i u posljednjim mjesecima okupacije uporno tjerali „tuk na utuk“, izazivajući i provocirajući hrvatsko državno vodstvo i naš narod svojim ekstremizmom i nepristajanjem na bilo kakve razgovore.

Poslije blistavih hrvatskih operacija u Medačkom džepu, na Maslenici i oslobađanja zapadne Slavonije u operaciji Bljesak, u vrijeme kad se spomenuti plan Z-4 nameće od strane međunarodne zajednice kao rješenje (iako predstavlja „luđačku košulju“ za Hrvatsku i donosi niz nemogućih mjera koje su nespojive s poimanjem suverenosti i samostalnosti države), umjesto znaka dobre volje, ekstremisti nastavljaju svoju hazardersku igru. U tadašnju „sao krajinu“ od ranog proljeća te 1995. godine, „hodočaste“ patrijarh srpske crkve Pavle, Biljana Plavšić, Vojislav Šešelj, Željko Ražnatović Arkan, Aleksandar Vučić i drugi viđeni ekstremisti i lideri, začetnici Zla, koji ih nastoje osokoliti, kako bi nastavili već davno izgubljeni rat.

Kako se sve završilo, jako dobro znamo.

U vrijeme oslobađanja Hrvatske tijekom Oluje, glavnih aktera agresije i okupacije nigdje nije bilo, a „ustanička“ srpska masa predvođena tisućama okorjelih zločinaca – koji su u crno zavili ovu zemlju – dala se u sramotni bijeg, put „majčice Srbiju“ i „republike srpske“.

Glasovito „srpsko junaštvo“ rasprsnulo se poput mjehura od sapunice. Za 84 sata potučeni su do nogu, a velikosrpski naci-fašistički projekt slomljen kao u ni jednom ratu do tada.

Ovo trebaju dobro pročitati i zapamtiti svi za koje rat počinje 4. kolovoza 1995., dok sve ono što se događalo u godinama prije toga „zaboravljaju“.

U Oluji smo oslobodili 10.400 km² svoje zemlje, ali i deblokirali Bihać koji je bio više od 1.200 dana pod srpskom opsadom i u potpunoj izolaciji uz prijetnju prave kataklizme koja je bila samo pitanje dana.

Hrvatska je ovom operacijom konačno osigurala i preduvjete za sklapanje mirovnog sporazuma u Daytonu i svršetak ratnog sukoba.

To su neporecive činjenice i jedina prava istina.

Na kraju, nikako ne smijemo zaboraviti i sve ono što je prethodilo Oluji (tijekom zime 1994. i proljeća 1995.), vezano za zajedničke akcije HVO-a i HV-a, bez čega oslobađanje Hrvatske ne bi bilo moguće.

Uz spomen na žrtve Oluje, sjetimo se i svih naših stradalnika i mučenika, hrvatskih vitezova iz operacija Zima ’94, Skok 1, Ljeto ’95., Maestral, Južni potez i svih drugih bitaka.

Našoj braći iz Herceg Bosne, vitezovima HVO-a bez kojih bi sve ove bitke pa i krajnji ishod bili neizvjesni, svaka hvala, uz dužno poštovanje i priznanje njihovoj nesebičnoj žrtvi koju su podnijeli za slobodu svoga naroda i domovine Hrvatske.

Nemojmo to nikada zaboraviti, ni u trenucima najvećeg slavlja!

Zlatko Pinter

Izvor: portal.braniteljski-forum.com