Ovo je priča o Aleksandru Saši Zurovcu

Ovo je priča o Aleksandru Saši Zurovcu, čovjeku koji nije mogao psihički izdržati sve ono što mu je život donio i mentalno je obolio. Ovo je i prilika da se čovjek zapita gdje je, ako uopšte postoji, granica između zdravog uma i onoga koji je to prestao biti, i da se uplaši koliko je ta granica često tanka i jedva vidljiva…

Saša Zurovac je rođen 1948.godine u Mostaru, od oca Pere i majke Anke, kao najstariji od četvoro djece. Bezbrižno djetinjstvo i odrastanje je proveo u rodnom Mostaru sa sestrom Dobrilom i braćom Nenadom i Draganom. Bilo mu je dvanaest kad se porodica preselila u Sarajevo, u novi stan koji im je dodijeljen.

U to je doba prvi put čuo pjesmu “Na morskome plavom žalu” i odmah je zavolio kao da je znao da će ga, posve drugog, dubljeg značenja, pratiti cijeli život. Učio je za molera (ličioca/soboslikara), a živio za umjetnost. Vrata filmskog svijeta Saši su se odškrinula potkraj sedamdesetih kada ga je 1966.godine njegov dobri susjed, sarajevski reditelj Tomo Janjić, angažovao za svoj film “Glineni golub”, rame uz rame s tadašnjim zvijezdama jugoslavenskog filma Zoranom Radmilovićem, Batom Živojinovićem i drugima. Saša je u svom filmskom debiju u nekoliko kadrova vukao sanke. No, i to je bilo dovoljno za njegov najveći filmski zalogaj, o kojemu nije niti mogao sanjati. Sredinom ’80-tih, tada mladi reditelj Emir Kusturica, kojemu su i struka i kritika predviđale blistavu budućnost, okuplja glumce za svoj prvi veliki projekt pod radnim naslovom “Sjećaš li se Dolly Bell”. Angažovao je tada prvu postavu glumačkih zvijezda poput Slavka Štimca, Slobodana Aligrudića, Mire Banjac i Pavla Vuisića, ali na setu je okupio i dvanaest naturščika koji će filmu dati poseban šarm. Među njima, u ulozi Vlade Klikera, našao se i Saša Zurovac, ne slučajno.

U jednom intervjuu, početkom 2002.godine, Saša se prisjećao:

“…Kusturica me je vidio u filmu “Glineni golub” i pozvao na razgovor. Bio je zadovoljan, pa sam odmah dobio knjigu snimanja. Prije svakog kadra Kusta je glumcima davao upute, ali meni to nije trebalo. Marljivo sam učio kod kuće pa sam svoju ulogu već znao napamet. Ništa meni nije trebalo dvaput reći. Bio sam inteligentan, odmalena dobar glumac, ali je Kusta u meni razotkrio taj dar…”

Scenarista filma, Abdulah Sidran, se i danas sjeća da je jedna od izmjena, koja se dogodila “na putu” od scenarija do ekranizacije, vezana uz pjesmu “Na morskome plavom žalu”. Kao nosivu pjesmu filma u scenariju je prvobitno predvidio “Ostala si sama” Adriana Celentana. No, u priču se upleo Saša Zurovac.
“Emir i Saša dogovorili su se da umjesto Celentanove pjesme, na kojoj sam inzistirao, Saša otpjeva ‘Na morskome plavom žalu’, meni tada posve nepoznatu pjesmu. Kada je ipak pobijedila njihova opcija, nerviralo me to što Saša ne može izgovoriti pravilno riječ ‘žalu’, pa je na kraju ispalo ‘žaru’. No, ne samo da to nitko nije zamjerio, nego se filmski pokazalo i vrlo uspješnim…” – prisjeća se Abdulah Sidran.

Snimanje filma je trajalo tri mjeseca, a na setu, koji je znao potrajati od zore do kasno u noć, Kusturica je tražio veliku disciplinu. Glumce koji su došli iz drugih republika tadašnje SFRJ smještalo se po hotelima, a Saša je smještaj u svome domu ponudio Slavku Štimcu, pa ga je imao prilike dobro upoznati. Pamte se i večeri u Udruženju filmskih radnika nakon napornih snimanja. Mnogi se još dobro sjećaju 1981. i premijere u sarajevskom kinu Mladost, ovacija i snopova svjetala kojima su Sašu obasipali. Uspjeh filma prešao je granicu ondašnje države. Kusturica se vratio ruku punih prestižnih priznanja filmskog svijeta, a Saši je za dlaku izmakla pulska Zlatna arena za najbolju sporednu ulogu. Tu nepravdu teško je prebolio.

“…Raja je to znala bodovati. Počeli su me prepoznavati na ulici, tapšati po ramenima, plaćati piće. Govorili su da sam zvijezda, a ja njima da zvijezde svijetle gore, na nebu. Htio sam ostati to što sam uvijek bio. Bila su to vremena. Mogao sam karijeru nastaviti u inozemstvu. Želio sam biti kao Gary Cooper i John Wayne ili čak Richard Burton koji je volio Elizabeth Taylor. Mislim da bih bio dobar u vesternima…” – prisjećao se kasnije Saša.

Uloge pljušte! Sjetio se Kusturica opet svog Klikera pa ga je 1985. pozvao na snimanje novog filmskog hita, “Oca na službenom putu”, gdje je Saša ostvario malu ulogu vojnika koji negdje u Zvorniku čavrlja s glavnim glumcima, Mikijem Manojlovićem i Mirjanom Karanović. Kako je, zahvaljujući stvorenim vezama, dobio posao molera na sarajevskoj televiziji, jednom je, pripremajući interijer studija za novogodišnji doček zapeo za oko reditelju Miroslavu Mandiću koji ga je angažirao za svoj kratki film “Brak radnika”. Dvije godine kasnije, 1987., Saša nastupa i u dugometražnom “Životu radnika”, a uloge pljušte jedna za drugom: u “Mirisu dunja”, potom u “Vanbračnom putovanju” s Mirom Banjac…

A onda se sve preokrenulo… Što se, zaista, dogodilo? Godine 1988. umrla mu je majka Anka. Slomio se, nije kamen. Nakon gubitka oca majčina smrt bila je kap previše. Sljedeće što je izgubio bilo je samopouzdanje, pa onda vjera, a na kraju je izgubio i želju za životom. I tada je počeo njegov strmoglavi ples prema dnu. Smješten je u SMU (Socijalnomedicinsku ustanovu) Jakeš, a boravio je većinu vremena u Garevcu gdje je ta Ustanova imala objekte za smještaj i radnu terapiju svojih pacijenata.

Sašu je tu u Garevcu zatekao i rat u proljeće 1992.godine. U ljeto 1992. vojnici VRS-a su, kako se kasnije pričalo, bolesnike iz SMU Jakeš autobusima prevezli i iskrcali u predgrađu Tuzle, puštajući ih da lutaju bez hrane, lijekova i medicinske pomoći. Niko ne može pouzdano reći koliko su tako lutali dok ih jednog po jednog nisu smjestili na psihijatrijski odjel tuzlanske bolnice.

Ratne 1993.godine, Sašu je u Tuzli pronašao novinar jednog njemačkog lista i o njemu napisao kratku priču. Novinar je opisao žalosnu Sašinu sudbinu i teške uslove u kojima je boravio u memljivoj sobi sa još 13 ljudi uz zajednički toalet i kupatilo za još 110 ljudi. Duže od 300 dana, Saša je kao i svi bolesnici preživljavao sa dnevno porcijom graha i dvije kriške hljeba.

Na pitanje novinara: “Gdje želiš biti ukopan?”, Saša mu je odgovorio: “U Sarajevu! Svi su ukopani u Sarajevu!”.

Saša je u Tuzli dočekao kraj rata. Tuzlu je napustio u februaru 1996, potom je nešto više od godine boravio kod sestre Dobrile u Sarajevu, no kako se njezin suprug u međuvremenu teško razbolio, u ljeto 1999. sestra Dobrila je bila prisiljena Sašu smjestiti u Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidskih osoba u Bakovićima pokraj Fojnice.

Tamo, u Zavodu u Bakovićima, Saša je proveo zadnje godine svog života.

Kad je neko jednom pitao njegovog brata, Dragana Kikija Zurovca, “Kakav je bio čovek tvoj brat?”, odgovorio je: “Bio je svestran. Bio je talentovan i za muziku i za glumu. Nenametljiv tip. On je na svojim cipelama nosio zvončiće da bi plašio i upozorio mrave da ide i da ih ne bi slučajno zgazio. Do te mjere je on bio dobar čovjek. Nije znao za zlo. I zato je bio toliko omiljen… Ta njegova dobrota je ostavila trag i sve novine u cijeloj bivšoj Jugi su objavile vijest da je preminuo. Nije mogao da preživi šlog. Dobio je jaku upalu pluća i samo se ugasio jer telo nije moglo da izdrži mjesec dana na infuziji. Samo se smirio i otišao da sa anđelima sreću deli.”

Saša Zurovac je umro 8.10.2016. a sahranjen je na Gradskom groblju Bare u Sarajevu 12.10.2016. Između ta dva datuma je 10.10., dan koji se svake godine obilježava kao Svjetski dan mentalnog zdravlja s ciljem podizanja svijesti o problemima mentalnog zdravlja. To je i prilika da se čovjek bar taj dan zapita gdje je, ako uopšte postoji, granica između zdravog uma i onoga koji je to prestao biti, i da se uplaši koliko je ta granica često tanka i jedva vidljiva…

Pjesmu “Na morskome plavom žalu” koju je u filmu “Sjećaš li se Dolly Bell” otpjevao Saša Zurovac, kasnije su izvodili mnogi slavni izvođači, poput Jure Stublića, Momčila Bajagića Bajage, grupe “Kraljevi ulica” i Bore Čorbe. Nikad i niko nije uspio da nadmaši Sašinu jedinstvenu, neponovljivu i genijalnu izvedbu!

Na morskome plavom žalu

Na morskome plavom žaru
Gdje ćarlija vjetrić mio
Plavušu sam bajnu snio
O, kako sam sretan bio

I dok sam joj govorio
Drhtale su usne njene
A u mome zagrljaju
Plakala je ljubeć’ mene

Oh, da mi je još jedared sresti
Da je pitam dal’ me ona voli
Da joj kažem da me srce boli
I da je bez nje tužan život cijeli

Uvijek sam usamljen ja

Uvijek sam usamljen ja, usamljen ja
što lutam po dalekom svijetu, k’o mjesečev sjaj
Uvijek sam usamljen ja,
i samo je daleka prošlost moj jedini san

Ti, samo ti, ti si jedino biće na svijetu
i jedina utjeha u srcu mom
Ti, samo ti, ti si stvorena samo za mene
i moja ćeš ostati zauvijek ti.

Za tebe pjevam sad ja, pjevam sad ja
jer znam da si oduvijek htjela da čuješ moj glas
Za tebe pjevam sad ja,
jer onda je ljepši i duži sa tobom i dan.

Ti, samo ti, ti si jedino biće na svetu
i jedina utjeha u srcu mom
Ti, samo ti, ti si stvorena samo za mene
i moja ćeš ostati zauvek ti.