Počelo “čišćenje” grada. Osam dana i osam noći čula se sporadična pucnjava po Travniku. Partizani su pretraživali kuću po kuću i, tko god se nije mogao dokazati kao član dotične obitelji, izveden je iz kuće i ubijen na cesti, u kanalu, dvorištu, vrtu itd. Tada se računalo da je oko 2.500 ljudi, žena i djece što poginulo u borbama, a što ubijeno nakon njih. Partizani nisu dali osam dana nikoga ukopati.
Potom je došla naredba: ‘UKOPAVAJ GDJE JE KO POGINUO ILI UBIJEN!’ Nama su dopustili da sve ukopamo u jednu rupu, inače bi nam dvorište bilo puno grobova. Mi sedmaši i osmaši s patrom Bortasom iskopali smo veliku rupu iznad Gospine špilje i tu, uz tešku muku, nekako posložili ukočena tjelesa. Jedino smo jednog časnika metnuli u neki drveni lijes kojega je od nekoliko dasaka sastavila i donijela žena jednog od tih časnika strijeljanih ispred Gospine špilje, misleći da će ga kasnije iz te grobnice moći izvaditi i na drugi način pokopati. Travnik je praktički popločan ljudskim kosturima”, ističe Bilić.
Partizani su poubijali ranjenike u bolnici na krevetima
“Naš dobri profesor povijesti pater Maslać, kad je počela borba u listopadu 1944., uzeo je kutijicu s posvećenim hostijama i kutijicu za bolesničko pomazanje te otišao od Tarabovca preko Vilenice, od bunkera do bunkera. Tko se želio ispovjediti, ispovjedio ga je, pričešćivao i ranjenima dijelio odrješenje i bolesničko pomazanje. Na kraju, 22. listopada našao se među ranjenicima u bolnici. Tu je prenoćio. Ranjenika je bilo 45, većinom vojnika, ali i civila. Među njima je bio i moj školski kolega, vanjski đak, Ivan Kulundžić, koji je ranjen u kućnom dvorištu u Travniku, prenesen u bolnicu i drugi dan ubijeni.
“Partizanska osveta nije izostala. Već 23. listopada poubijali su u bolnici 70 teških ranjenika, veliki broj bolesnih građana i dvije časne sestre. Sve zarobljene ustaše skinuli su do gola, a zatim zaklali, uz razna mučenja. Oko 600 zarobljenih domobrana, među njima i dosta novaka, svezali su žicom po četvoricu i odveli u smjeru Donjeg Vakufa, Jajca i Bugojna. Tek se mali dio njih spasio.”
Mons. Bilić naglašava da je ubijanje ranjenika počelo 23. listopada.
“Pater Maslać je bio tu. Nekoliko vojnika išlo je od sobe do sobe, Metkom u glavu na krevetima ubijali su ranjenike, a pater Maslać išao je odmah iza njih i davao odrješenje umirućima . Kad su dovršili taj krvavi posao, onda je jedan od vojnika prišao pateru Maslaću i rekao: ‘Pope, daj sat!’ Maslać je iz talara otkopčao i predao džepni sat, a tada mu je isti vojnik rekao: ‘Pope, otvori prsi!’ Maslać je raskopčao talar, raširio ga rukama, a onda je vojnik prislonio revolver na prsi, zamislio se te rekao: „Ajde kući, neću te ubiti!“ Pater se vratio u sjemenište te nam ovo ispričao, rekavši: ‘NISAM BIO DOSTOJAN MUČENiŠTVA!’ ”, pripovijeda svoje traumatično ratno iskustvo Bilić.
Suđenje pateru Flodinu
Zbog navodnog “šovinističkog” pisanja u travničkom glasniku kojega je uređivao, partizani su sudili pateru Flodinu. Suđenje je bilo javno u zgradi preko Lašve nasuprot sjemeništu, približno mjesec i pol dana otkako je Travnik pao u partizanske ruke. Toga događa se dobro prisjeća mons. Bilić.
“Protiv njega je svjedočio moj školski kolega Todorović. Sakupili su travničku omladinu u sudnicu. Kada je sudac zapitao: ‘Omladine, je li tako!’, oni su viknuli: ‘Nije!’ Onda je sudac zagalamio: ‘Vojsko, izbaci omladinu !’ Izbacili su ih, a pater Flodin je osuđen na četiri godine zatvora. I taj zatvor je odležao.
Točno nakon tri mjeseca dvije jače jedinice Nijemaca i ustaša nanovo su osvojile Travnik, a mi smo svi preko Vjetrenice pješke došli do Zenice i razišli se svojim kućama. Ja sam otišao u Mostari tu nakon 15-ak dana konačno dočekao ‘oslobođenje’,
Iza nas u Travniku ostali su samo osmaši polažući veliku maturu, a kada su je položili većina je otišla u Zagreb jer se prema Mostaru nije više moglo. Nažalost, većina njih završila je na Bleiburgu. Ubrzo su se vratili partizani i sve isusovce protjerali u Zagreb, a sjemenište konfiscirali i pretvorili ga u razne škole i domove!”, s tugom kazuje travnički sjemeništarac mons. Bilić navodeći i to da je 1952. služio vojni rok u Travniku te često kao vojnik budio uspomene na travničke dane i šetao po sjemeništu.
Središnja Bosna leži na hrvatskoj krvi
Kazivanje mons. Ivana Bilića je ustvari svjedočenje o zločinima partizana koji od Travnika i cijele Središnje Bosne, moglo bi se reći, napraviše još jedan Beliburg. Taj se “Bleiburg”, nažalost, nad Hrvatima ponovio na određen način i u ovom posljednjem ratu, tako da mnogi sada kažu da Središnja Bosna leži na hrvatskoj krvi.
Nažalost. još uvijek nisu obilježena stratišta. Čak ni na zgradi travničke bolnice, u kojoj je počinjen navedeni zločin, nema bilo kakvog obilježja koje bi sadašnjim te budućim naraštajima govorilo što se tu zbilo te opominjalo da se nikada ne smije ponoviti.