Sign in
Sign in
Recover your password.
A password will be e-mailed to you.
Trend
- Split University Choir ‘Silvije Bombardelli’
- Akademik Ivan Golub: Bog čovjeku daruje slobodu
- Dražen ZETIĆ: Kraljica
- Krešimir ŠIMIĆ: Abraham Hebrejac
- Zetić preveden na ukrajinski jezik: Дражен Зетич: Засклені погляди паризького салону
- U Zagrebu otvorena izložba kaligrafije i iluminacija: BESIDE LIPE RAZUMA DUBOKA
- Kralj Tomislav
- Hrvati nisu postojali u Boki prije II. sv. rata
- Radimlja, Batonoge kod Stoca
- Deklaracija o umjetnoj inteligenciji
- Andrea MATOŠEVIĆ: DOĆI U PULU, DOSPJETI U TAPIJU: etno-filozofska studija lokalnog fenomena
- Đuro GRLICA: Odesa 1917. iz hrvatske perspektive
“Visoravan na kojoj se nalazio uzdizala se iznad rijeke nekih tridesetak metara, pa se s te točke moglo vidjeti kilometrima daleko. Ondje, na desnoj strani, Dunav je blago zavijao najprije ulijevo, a onda udesno, i imao je u taj poslijepodnevni sat neku neodređenu boju, jer se u njemu odražavalo okolno zelenilo, ljetno nebo i sunce na zalazu. Tako je promatrač imao dojam da se suočio s nečim što ne može razumjeti: najprije golema masa vode što se polako valja kroz ravnicu, onda ta boja, a napokon i daleki vidici na bačkoj strani, panorame na kakve oko gradskoga čovjeka nipošto nije naviklo. Vidjeli su se u daljini neki tvornički dimnjaci, silosi, čak i obrisi nekoga mosta, a ovdje, na ovoj strani vode, kako je brdo pratilo rijeku, tako su se nazirali njegovi bokovi od žutoga prapora prošarani tamnijim slojevima. A onaj miris – to je sad Vjeko Dugan shvatio – nije mogao biti ništa drugo nego miris toga krajolika koji je u sebi obuhvaćao tako mnogo pojava odjednom. Skrenuo je pogled ulijevo, uzvodno, misleći da će ondje ugledati i drugi veliki komad rijeke.
Ali, to se nije dogodilo. Na lijevoj strani pogled su zaklanjale grane bagremova što su rasli na lesnom obronku, pa se nije moglo vidjeti daleko. Ali, zato su se ispod krošanja – kao da su bagremi ondje posađeni zato da bi bili vodiči promatračevu pogledu – nazirali gradski krovovi. Varoš leži na obali, tik uza sam Dunav, i do njega se – tako su Vjeki Duganu objasnili upućeniji od njega – dolazi kroz surduk urezan u brdo. Čak i usprkos svemu onom granju, jasno se razabiralo da je riječ o gradu koji drži do sebe: isticala su se dva crkvena tornja, pa zelena kupola neke žute zgrade koja je možda bila kazalište, pa još dva reprezentativna bakrena krova, a napokon i četiri lijepa pročelja oker-boje. A na brežuljku koji se uzdizao usporedo s vidikovcem na kojem je Dugan sad stajao nalazilo se groblje, i sunce na zalasku odbljeskivalo je od njegovih mramornih ploča, te je izgledalo kao da su spomenici posebno rasvijetljeni za nekakav praznik. Vjeko Dugan stiskao je objema rukama željeznu ogradu osjećajući kako mu se srce uzlupalo i kako ga je steglo u grlu. Stajao je ondje i duboko disao…”
(Pavao Pavličić, „Kužni pil“)

Tekstovi Uredništva, gostujućih autora ili iz drugih medija.
Prethodno