Povijest i značenje ćilima

Ćilimu je sličan sag, koji se od njega razlikuje po tome što mu je lice vlasasto, tj. sastoji se od runa (flora). Runo tvore raznobojna vlakna koja potječu od komadića pređe, što se pri izradbi ćilima tehnikom uzlanja privezuju na njegovu podlogu. Zbog male duljine pređa se poslije sama rasprede do vlakana, pa nastaje mekan i topao vlasasti sloj, najčešće specifična kolorita, ornamentike i ljepote. Uzla se tvorbom perzijskoga ili turskoga čvora, a broj uzlova po jediničnoj površini mjerilo je finoće i kvalitete. Danas se strojnom izradbom proizvode mnoge vrste razmjerno jeftinih sagova s runom od vune ili od sintetičkih vlakana.

Ćilimarstvo označuje izradbu ćilima i sagova. Klasičnu jezgru orijentalnog ćilimarstva čini pojas nomada od transkaspijskih do turkmenskih stepa i pustinja te cijela nomadska i sjedilačka Perzija s pograničnim zemljama (Afganistan, Mala Azija i Kavkaz). Posebnu skupinu čine istočni Turkestan i Kina. Od ćilima i sagova koji su bili jednostavna oprema nomadskoga šatora, razvoj je tekao preko molitvenih sagova do raskošnih sagova za palače, džamije i crkve te luksuznih predmeta unutarnje dekoracije. Nomadi su ih izrađivali za vlastite potrebe, a sjedilački narodi osnivali su manufakture. Izradba ćilima, osobito u Perziji, cvjetala je od kraja XV. do sredine XVII. st. U orijentalnom se ćilimarstvu ističu: kavkaski (širvan, karabag), perzijski (kirman, širaz, tabriz), turski (smirna, karamani) i turkmenski (buhara) proizvodi. Od križarskih ratova orijentalni ćilimi proširili su se na Zapad, koji ih je počeo oponašati najprije ručnim radom, a od sredine XIX. st. i industrijski.

U Hrvatskoj je ćilimarstvo bila ženska djelatnost kojom su se u seoskim sredinama do sredine XX. st. namirivale kućne potrebe u proizvodnji prekrivača za krevet, prevjesa na zidu uz krevet, stolnog prostirača, ukrasa za svadbenu kočiju, podloge za klecalo u crkvi i dr. Ćilimarstvo je u Hrvatskoj bilo razvijeno u Slavoniji, Baranji i Srijemu, okolici Križevaca i Bjelovara te u Lici, Kordunu i sjeverozapadnoj Dalmaciji. Za izradbu se upotrebljavala domaća ovčja vuna, katkad s osnovom od konopljine ili lanene pređe. Kolorit zagasitih tonova, nastao uporabom domaćih boja (biljnog i mineralnog podrijetla), zamijenjen je od 1870-ih intenzivnijim koloritom zbog primjene industrijskih anilinskih boja. Tkalo se uglavnom na horizontalnom tkalačkom stanu. Glatki ćilimi rađeni su tehnikom klječanja, pri čemu se svaki ukrasni motiv posebno opletao nitima potke različitih boja i prekrivao niti osnove (na isti su način rađene pregače i torbe). Kod sagova s rutavom površinom (lički šipkaš, pupavac, slavonski čupavac) duga nit potke prevlačila se preko šipke, čime su nastali uzlovi koji su se, red za redom, zbijali pretkivanjem. Drugi je način bio da su se preko određenog broja niti osnove provlačili te o njih vezali kratki pramenovi vune (lički biljac, istarska sklavina). Jednobojnom vunenom podlogom s vezenim ukrasom ističu se slavonske ponjavke. Domaći ćilimi i sagovi urešeni su većinom geometrijskom ornamentikom u neograničenoj kompoziciji, dok se u istočnoj Hrvatskoj pojavljuju biljni, životinjski i čovjekoliki motivi, koji imaju katkad i magijsko ili simbolično značenje.