Tagore [tago’re]; engleski [təgɔ:’], Rabīndranāth (pravo prezime Ṭhākur), indijski književnik (Calcutta, 6. V. 1861 – Calcutta, 7. VIII. 1941). Potomak ugledne bengalske obitelji vjerskih i društvenih reformatora i umjetnika u kojoj se njegovao duh univerzalnoga humanizma.
Stekao je široku naobrazbu, zanimala ga je književnost, osobito engleski romantičari. U Engleskoj je višekratno boravio; kao već slavan književnik obišao je mnogobrojne zemlje, gdje je često održavao predavanja. Svoje je ideale o univerzalnom čovjeku i kulturi koja povezuje Istok i Zapad nastojao ostvariti u vlastitoj školi, koju je osnovao u Śantiniketanu (1901), poslije sveučilištu Viśvabhāratī (1921).
Djelovao je kao pjesnik, prozni i dramski autor, glazbenik, slikar, filozofski pisac, učitelj. Pisao je na bengalskom, a svoja je djela sâm prevodio na engleski i tako postao svjetski poznat. Putujući brodom u Englesku 1912., preveo je na engleski svoje pjesme iz već objavljenih zbirki; objavljene su kao zbirka duhovne lirike Rukovet ili pregršt pjesama (Gītāñjali), s predgovorom W. B. Yeatsa; zahvaljujući njoj dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1913.
Među prvim prijevodima te zbirke bio je i hrvatski prijevod P. Vuk-Pavlovića, objavljen 1914. Poznate su i ostale njegove rane zbirke duhovnih i ljubavnih pjesama (Mjesec mlađak – The Crescent Moon, 1913; Vrtlar – The Gardener, 1913; Žetva – Fruit Gathering, 1916; Bjegunica – The Fugitive, 1921., i drugo).
Pjesništvo njegova zreloga doba modernističkoga je stila i na Zapadu je manje poznato. Potkraj XX. stoljeća pojavilo se i nekoliko prijevoda s bengalskoga, što svjedoči o oživljavanju zanimanja za njegovo djelo. Premda najpoznatiji kao pjesnik, bio je iznimno značajan za razvoj bengalske proze. U romanima, u kojima je uvijek prisutna i ljubavna priča, pokazao je razvijenu socijalnu svijest prikazujući probleme tradicionalnog indijskoga života. Roman s psihološkim ocrtavanjem likova i realističkim prikazom društvenih prilika, Binodini ili Trn u oku (Cokher bāli, 1901), smatra se prvim modernim romanom u bengalskoj književnosti, ali i u indijskoj književnosti uopće. I u ostalim romanima prikazuje različite oblike indijskoga društva (roman Brodolom – Naukādubi, 1903., o prisilnom vjenčanju djece; Gorā, 1910., prikaz društvenoga, političkog i religioznog života u Calcutti u drugoj polovici XIX. stoljeća; Kvartet – Caturaīga, 1914., kritika religijskog fanatizma; Dom i svijet – Ghare bāire, 1916., o događajima iz 1905., nastanku pokreta svadeśī, tj. bojkotu engleske robe; Posljednja pjesma – Śešer kavitā, 1929., o tzv. zlatnoj bengalskoj mladeži i važnosti prepletanja starog i novoga, i drugo).
Nestajanje tradicionalnoga bengalskog života opisao je u zbirkama priča (Gladno kamenje i druge priče – Hungry Stones and Other Stories, 1916; Mashi, 1918., i drugo). Ostavio je i četrdesetak kazališnih komada, tj. drama koje uključuju tekst, glazbu i ples (Chitra, 1914; Pošta – Post Office, Proljetni ciklus – The Cycle of Spring, 1917; Žrtva – Sacrifice, 1917; Crveni oleandri – Red Oleanders, 1924., i drugo).
Za svoje je predstave skladao glazbu, bio je redatelj i koreograf, katkad i glumac. Autor je i mnogobrojnih eseja o književnosti, religiji, estetici, glazbi, bengalskom jeziku, političkim problemima i drugo. Napisao je dvije knjige autobiografskih obilježja Sjećanja na život (Jībansmṛti, 1912) i Dječaštvo (Chelebelā, 1940) te ostavio bogatu korespondenciju sa znamenitim osobama (E. Pound, B. Russell, A. Einstein, R. Rolland, A. Schweitzer i drugi).
Predavanja su mu objavljena u više knjiga (Ostvarenje života – Sādhanā, 1914; Osobnost – Personality, 1917; Nacionalizam – Nationalism, 1917; Stvaralačko jedinstvo – Creative Unity, 1922; Kriza civilizacije – Crisis of Civilisation, 1941; Prema univerzalnomu čovjeku – Towards Universal Man, posmrtno, 1961., i drugo).
Izvor: enciklopedija.hr