”Tokom 1962. godine Krleža je imao neke dermatološke smetnje. Obratio se dermatologu prof. Milanu Schwarzwaldu. U razgovoru prof. Schwarzwald spomenuo mu je svog imenjaka Milana Arka starijeg. Krleža se zainteresirao za njega, izrazivši prof. Schwarzwaldu želju da bi svog nekadašnjeg kolegu rado vidio, budući da se godinama nisu sreli. Svaki od njih kretao se svojom životnom stazom.
U jednom davnom susretu početkom pedesetih godina kad je Krleža izašao iz službenog Mercedesa pred burzom, Milan Arko st. je upravo onuda prolazio kao pješak i ne bez ironije dobacio je Krleži: ‘Zdravo, Fric, dobro Ti pašu ova kola!’. Krleža zbunjen odgovorio mu je: ‘Ajde, ajde, ne zafrkavaj me, Kapetane!’
Prof. Schwarzwald organizirao je sastanak Milana Arka i Krleže. Prvo je uslijedilo pismo:
‘Dragi moj Milane,
Eto, dobrotom našeg profesora Švarcvalda, javljam Ti se poslije mnogo godina, i to baš danas, kad slaviš Sedamdesetu, da ti čestitam kako su čestitali naši stari: Honor, laus et triumphus perpetuus!
Sjećajući se Tvoje pojave, Tvog kaptolskog roditeljskog doma, našeg djetinjstva, starog Josipa Klobučara (koga smo zajedno oplakali u Pečuju, ako nisi zaboravio), svih Tvojih, Tvoje gospođe, a naročito Tvoje Mame, trajno mislim na Tebe sa starom simpatijom i žao mi je što se ne viđamo, a to, mislim, nije isključivo baš moja krivnja.
S najboljim željama pozdravljam Tvoju gospođu, sve Tvoje, do viđenja.
Tvoj Krleža. 1. 8. 1962.’
Milan Arko st. zahvalio se Krleži na čestitci i tada ga je Krleža s cijelom obitelji pozvao na Gvozd. U razgovorima prilikom tog susreta spomenut je i treći kadet iz Pečuha koji je živio u Zagrebu, Milutin Stipetić. Tri stara kadeta počeli su se sastajati s vremena na vrijeme po zagrebačkim restoranima. Krleža je, ne jednom, pitao svoje kolege umirovljenika trebaju li možda njegovu pomoć, materijalnu potporu ili uopće može li nešto učiniti za njih.
Stari kadeti imali su svoje mirovine, uspješne sinove i iskreno su zahvalili Krleži na njegovoj brizi i dobroj volji. Njih je veselilo da su se s vremena na vrijeme mogli sastati s najuspješnijim ‘kadetom’ svoje generacije.
To novo prijateljstvo sa ‘starim kadetima’ Bela Krleža je ovako komentirala: ‘Krleža pod stare dane postaje sentimentalan na sve ono što je u mladosti doživio. Mi nemamo djece i naši pogledi okrenuti su prema prošlosti.” ~ Eliza Gerner, ‘Oproštaj s Gvozdom. Razgovori s Krležom.’