Službenica Božja Ana Marija Marović (1815–1887)

Ana Marija Marović – Graphite on paper, (21cmx30cm), 2016, by Mirjana Nikolić

Dobrota – gradić pomoraca i brodara svjetskoga glasa

Tijekom prošlih stoljeća iznimno važno mjesto u pomorstvu istočnojadranske obale imala su naselja uzduž bokeljskoga zaljeva. Uz Kotor, Perast i Prčanj, mjesto Dobrota smatralo se vodećim pomorsko-trgovačkim središtem južnoga dijela istočnojadranskoga priobalja. Nalazeći se u sklopu stečevina Mletačke Republike, gospodarski usmjereni na pomorstvo i trgovinu, dobrotski su kapetani svojim tartanama i marcilijanama dopirali do najudaljenijih svjetskih luka, a opseg i važnost njihova brodarstva, kao i junaštvo iskazano u pomorskim bitkama i istraživačkim pothvatima u mletačkoj i (poslije) austrijskoj službi, proširili su ime i pomorsku tradiciju Bokelja u cijelome svijetu.

Njihova najčešća plovidbena odredišta bila su Mleci (uvjerljivo najzastupljeniji), albanske luke Drač, Skadar i Lješ, dalmatinski gradovi Korčula, Dubrovnik, Hvar i drugi, razni istarski gradovi te luke duž srednje i južne Italije. Vrhunac dobrotskoga brodarstva postignut je početkom 19. stoljeća, kada je Dobrota brojila 35 brodova ukupne nosivosti 5172 tone te imala 443 službeno prijavljena pomorca. Tada se Dobrota ubrajala u vodeća brodarska središta istočnojadranske obale, prednjačeći ostalim pomorskim naseljima u Boki. Nosioci pomorske privrede i trgovačke djelatnosti tijekom cijeloga tog vremena bili su predstavnici 26 starih dobrotskih rodova (bratstava): Andrić, Dabčević, Dabinović, Dobrilović, Ilić, Ivanović, Ivanović-Moro, Janošević, Kamenarović, Klačević, Kosović, Marović, Matović, Mijaljević, Milošević, Milović, Oparenović, Pasinović, Petričević, Petrović, Radimiri, Radoničić, Tomić, Tripković, Vicković i Vulović.

Malo bokeljsko mjesto Dobrota tada postaje poznato po svojim brojnim crkvama (sv. Stasije, sv. Mateja, sv. Ilije, Gospe od vrta), pregrađenim i ukrašenim u baroknome slogu, unutrašnjost kojih ukrašavaju slikarska djela istaknutih onodobnih umjetnika te čije riznice pohranjuju birane predmete umjetničkoga obrta – crkveno posuđe i ruho načinjeno u glasovitim europskim zlatarskim i vezilačkim radionicama.

U Dobroti je 1862. godine osnovana i prva hrvatska čitaonica u Dalmaciji, a brojni Dobroćani imali su istaknutu ulogu u oživljavanju nacionalne svijesti u Boki u vrijeme hrvatskoga narodnog preporoda (Luka Tripković, Pavao i Vid Kamenarović i drugi).

Povijest Dobrote, ponajprije njezina brodarstva i pomorstva, kao i djelovanja vodećih obitelji, nije moguće promatrati bez upućivanja na njihovu višestoljetnu povezanost s Mlecima. Djelujući u sklopu mnogobrojne hrvatske kolonije trgovaca, poduzetnika i pomoraca stalno nastanjenih u gradu na lagunama, sastajući se i okupljajući u hrvatskoj bratovštini sv. Jurja i Tripuna, utemeljenoj i najvećim dijelom obdarivanoj upravo ostavštinama i darovnicama bogatih Bokelja, useljenici iz Dobrote činili su brojčano malen, ali aktivnim sudjelovanjem izrazito djelatan i svima dobro znan dio hrvatske nacionalne zajednice. Potomak dviju istaknutih dobrotskih pomorskih obitelji prošlih stoljeća, čiji je životni put i djelovanje u velikoj mjeri bio povezan s Mlecima, jest i pjesnikinja, slikarica i dobrotvorka Ana Marija Marović (1815–1887), kći brodovlasnika i trgovca Josipa Marovića i Marije Ivanović.

Obitelji Marović i Ivanović

Obitelj Marović, jedna od najstarijih i najuglednijih u Dobroti, dala je tijekom prošlih stoljeća niz istaknutih pomoraca, a njihov se rod sredinom 18. stoljeća ubrajao među najjače (uz obitelji Radimiri i Kamenarović) trgovačke obitelji u Boki (oko 1750. godine spominje se čak sedam kapetana iz roda Marović, a u 19. stoljeću iz te obitelji istodobno djeluje 13 kapetana duge plovidbe).

Iz roda Marović potječe istaknuti kapetan Ilija, odlikovan 1836. godine od austrijskoga cara Ferdinanda V. za zasluge iskazane prilikom spašavanja jednoga engleskoga trgovačkog broda.

Po broju zaslužnih pojedinaca nisu manje glasoviti ni Ivanovići. Iz toga roda potječu povjesničar, pjesnik i kanonik Marko Ivanović-Moro (1741–1825), pjesnik Bogdan (1800–1870), a najveću su slavu Ivanovićima donijela braća Marko i Jozo, porazivši brod tripolitanskih gusara pod zapovjedništvom zloglasnoga Hadži-Ibrahima od Anadolije u atenskoj luci Pirej 1756. godine (uvršteni su u vitezove sv. Marka te počašćeni naslovom conte veneto).

Tijekom svih proteklih stoljeća pojedini ogranci obitelji Ivanović naseljavali su se u Mletke te ondje djelovali kao istaknuti i iznimno djelatni članovi hrvatske bratovštine sv. Jurja i Tripuna.

Dobrota: župna crkva sv. Mateja

Pjesnikinja, slikarica, glazbena umjetnica i dobrotvorka Ana Marija Marović baštinila je bogato naslijeđe dviju tada najistaknutijih bokeljskih obitelji, njihovu vjekovima brižljivo njegovanu ponositost, odlučnost i vjeru, što će, iako daleko od zemlje svojih pređa, ostati trajnom značajkom i vodiljom životnoga puta i sudbine te znamenite i zaslužne Bokeljke.

Ana Marija Marović rođena je u Mlecima 7. veljače 1815. godine. Kuća obitelji Marović u Mlecima nalazila se u župi S. Giovanni in Bragora u istočnome gradskom predjelu Castello, nedaleko od sjedišta bratimske udruge useljenih Hrvata. U spomenutoj župnoj crkvi Ana je krštena osam dana poslije, a kao kum na krštenju navodi se tada jedan od najistaknutijih Bokelja nastanjenih u Mlecima i dugogodišnji predstojnik (guardian grande) hrvatske bratovštine – conte Luka Ivanović.

Životopisci Ane Marije Marović upućuju na njezino rano opredjeljenje za duhovni život i odricanja. Od njezine sedme godine roditelji su je povjerili na izobrazbu Danielu Canalu, Mlečaninu koji je slovio za izrazito pobožnog, učenog i u karitativnoj djelatnosti aktivnoga svećenika. Osim vjerske Ana Marija je stjecala i opsežnu opću na­obrazbu. Imućnost njezinih roditelja omogućila joj je da dobije najbolju moguću poduku iz različitih prirodnih znanosti, povijesti, zemljopisa, književnosti i klasičnih jezika. Usporedo s time, rano se uočila iznimna nadarenost djevojke za glazbu i slikarstvo te je naobrazbu pratilo i izučavanje lijepih umjetnosti, književnih stilova i izražavanja, kao i osnovnih praktičnih poduka iz glazbe. Ana Marija je zasigurno vladala hrvatskim jezikom. Kako se, međutim, njezina izobrazba, susreti i komunikacije izvan obiteljskoga doma, odvijala isključivo na talijanskome jeziku, sva će njezina poslije nastala i dosad proučena književna djela biti napisana na tome jeziku.

Ana Marija Marović u dvadesetim godinama

Iščitavajući biografske podatke o Ani Mariji Marović, posebice one koji se odnose na njezinu ranu mladost, nije teško zapaziti da se svi proučavatelji i životopisci zadržavaju na temperamentnosti njezina karaktera, izrazitoj odlučnosti i čvrstoj volji da ustraje u opredjeljenju koje je usmjerilo njezin životni put i sudbinu. Kako bi se razumio značaj i težina odluke Ane Marije Marović da se trajno odrekne svjetovnosti i život provede u djevičanstvu, potrebno je uzeti u obzir okružje u kojem je sazrijevala i odrastala.

Život u svakoj mediteranskoj sredini, te tako i u Mlecima, gradu koji je kroz sva stoljeća slovio kao stjecište izrazito mondenoga života i nesputanosti kulture svakodnevlja svih stanovnika, u kojem je svakom pojedincu pružano bezbroj mogućnosti za zabavu i ispunjenje svih mladenačkih strasti i zanosa, upućivao je mladoga čovjeka, posebice iz imućnijih obitelji, da se prepusti blagodatima i pogodnostima koje je takav život pružao.

S druge strane, kontrast koji postoji u svim takvim sredinama bez iznimke jest njihov izrazit, vanjskim izražajem istaknut vjerski odnosno duhovni naboj, u Mlecima vidljiv na svakom koraku kroz postojanje brojnih crkava i samostana, procesije bratimskih udruga, tradicionalnih svetkovina i štovanje brojnih svetaca, mučenika i blaženika. U tome kontrastu poimanja života, u opredjeljenju između predavanja i uživljavanja u sve ono što život može pružiti, te, s druge strane, krajnjega isključivanja iz svijeta svakodnevlja i zatvaranja u život askeze, kontemplacije i odricanja, Ana Marija Marović je izabrala ovo drugo.

Protivljenja za tu odluku Ana Marija imala je u početku ponajviše od vlastitih roditelja i rodbine, koji su, kako se pokazalo – neuspješno – mladu djevojku nastojali odvratiti od te zamisli čestim odvođenjem u posjete drugim imućnim obiteljima i prisustvovanjem različitim zabavama i svetkovinama. Ipak, iako izrazito opredijeljena da ostane u svijetu duhovnosti i predanosti Bogu, Ana Marija Marović nikada nije napustila bavljenje umjetničkim vještinama za koje je od najranije mladosti pokazivala izniman dar.

Pjesnikinja

Prve pjesničke radove i prozne spise nabožnoga obilježja Ana Marija Marović napisala je u dobi od oko dvadeset godina. Potpisujući svoje radove pseudonimom Filotea, Ana Marija Marović nije težila postignuću književne slave i opće priznatosti, nego da njezini spisi, prožeti dubokim asketskim promišljanjem i mistikom, utječu na duhovni odgoj i razvoj ženske mladeži.

Djela joj se odlikuju stilskom rafiniranošću i elegancijom, dubinom misli i pobožnošću te se ubrajaju u vrijedna ostvarenja duhovne proze i pjesništva mletačke književnosti 19. stoljeća.

O tome je svoja opažanja iznio mletački kardinal Jacopo Monico: Ja bih sam želio da mogu izražavati svoja osjećanja ovakvim duhom pobožnosti i kršćanske filozofije, kakvim odišu Vaši spisi. Ili: Ona je urešena takvim darovima, da ja još ni u jednoj osobi nisam doživio takav sklad znanja i krjeposti. Glavna djela Ane Marije Marović u prozi jesu: Il mese di Luglio, Conversazioni sulla vita di S. Dorotea, zatim u tri sveska prikupljene Lettere morali, pisma upravljena raznim osobama, kao i djela izrazito praktičnog obilježja pod naslovom Considerazioni cristiane sul vestito femminile, Regole per le giovani sul vivere cristiano, Avvertimenti e preghiere per ben confessarsi e comunicarsi, Riflessioni sul’amor di Dio i druga.

U povijesti književnosti najviše se spominju i citiraju njezina pjesnička djela De Imitatione Christi i Versi, predgovor kojih je napisao kardinal Jacopo Monico. U njima je Ana Marija Marović u formi soneta obradila duhovne sadržaje i misli iz Svetoga pisma, odajući svoje visoke književne domete, uvijek podređene očitovanju duboke, mistične spoznaje Boga i kršćanskih načela.

Žalosna Gospa, rad Ane Marije Marović (Cappella del Santo Volto, Istituto Canal Marovich)

Glazbenica i slikarica

O glazbenom stvaralaštvu Ane Marije Marović sačuvano je relativno malo podataka. Poznato je da su se neke njezine glazbene kompozicije izvodile u mletačkim crkvama i samostanima, ali nije poznato je li sačuvan poneki notni zapis, odnosno radovi na osnovi kojih bi i taj oblik njezina umjetničkoga stvaranja mogao biti odgovarajuće vrjednovan.

Nasuprot relativno oskudnim podatcima o Ani Mariji Marović kao glazbenici, podatci o njezinu slikarskom stvaranju opsežniji su i raznovrsniji. Ana Marija Marović ubraja se među predstavnike akademizma iz sredine 19. stoljeća, poznate pod imenom nazarenska škola.

Slikarska djela Ane Marije Marović ocjenjivana su u studijama povjesničara umjetnosti kao uradci izrazito duhovnoga naboja, nastali i osmišljeni sa svrhom da u gledatelju pobude pobožne misli i poniznost.

Iako se djela Ane Marije Marović ne mogu ubrojiti u vrhunska ostvarenja onodobnoga slikarstva, glas o njezinu svestranom umjetničkom stvaralaštvu, posebice slikarskome umijeću, bio je poznat širom Europe. Najveće priznanje doživjela je kada joj je austrijski carski dvor 1845. godine povjerio izradbu velike oltarne pale s prikazom Gospe od Karmela za dvorsku kapelu u Schönbrunnu.

Za kardinala Jacopa Monica Ana Marija Marović izradila je slike s prikazom Djevice Marije i Spasitelja, povodom čega joj je kardinal spjevao sonet. Uslijedili su i drugi slikarski radovi Ane Marije Marović. Godine 1842. izradila je sliku sv. Terezije od Avile; 1844. uljanim je bojama ukrasila strop roditeljske kuće, a 1850. za papu Pija IX. izradila sliku Blažene Djevice Marije, za što je od pape stekla osobno priznanje i pohvale. Za obitelj Solaro della Margherita izradila je 1845. godine sliku Spasitelja, a iz njezinih pisama saznajemo i za nekoliko drugih slika (nekoliko prikaza Gospe, sv. Josipa, Srca Isusova i druge). Pripisuje joj se i slika Bogorodice s Djetetom u crkvi S. Maria Assunta u Mlecima, a najboljim slikarskim ostvarenjem drži se oltarna pala Žalosna Gospa, datirana u 1850. godinu.

Dobrotvorka

Životni put Ane Marije Marović nije moguće zamisliti bez njezina svakodnevnoga, konkretnim primjerima posvjedočenoga karitativnog djelovanja. Životopisci naglašavaju njezin nesebični humanitarni rad među mletačkim siromasima, požrtvovno prikupljanje priloga kod imućnijih znanaca, pomoć bolesnima, siromašnima i napuštenima.

Njezina je humanost najviše došla do izražaja tijekom revolucionarne 1848–1849. godine, u vrijeme kada je austrijska vojska poduzela petomjesečnu opsadu grada kako bi skršila otpor revolucionarne vlade na čelu koje su se nalazili Daniele Manin i Šibenčanin Nikola Tommaseo.

Spisi govore da je Ana Marija u vrijeme svih dana opsade, u danima općega klonuća i straha mletačkih građana i patricijata, obilazila bolesnike i njegovala ranjenike, zalazeći na prve crte bojišnice i dovodeći nerijetko svoj život u pogibelj.

Životno djelo Ane Marije Marović, koje se održalo i do današnjega dana, jest osnivanje Zavoda za moralno spašavanje žena i djevojaka. Iz zahvalnosti prema svom učitelju i suosnivaču ustanove, Zavod je dobio ime Istituto Canal ai Servi, prema gradskoj četvrti Servi (predjel Cannaregio), gdje su se od 14. stoljeća nalazili crkva S. Maria dei Servi i istoimeni samostan muškoga reda servita.

U spisima o osnivanju Zavoda ističe se njegovo obilježje odgojne ustanove za djevojke koje su na putu da izgube čast (pericolanti) ili koje su, stjecajem okolnosti i igrom sudbine, već »moralno posrnule«. U Zavod su primane i žene koje nakon izdržavanja zatvorske kazne nisu u javnom društvu mogle ponovo otpočeti normalan život te steći rehabilitaciju i moralnu potporu. Uz Istituto Canal, Ana Marija Marović osnovala je i zasebnu žensku religioznu družbu (kongregaciju) pod imenom Istituto delle Suore della Riparazione, dedicato ai SS. Cuori di Gesù e di Maria Immacolata, a koja je imala zadatak voditi i usmjeravati rad cjelokupnog Zavoda.

Naposljetku, iako cijeloga života odana asketskom životu, godine 1864. Ana Marija Marović pristupila je u vlastitu kongregaciju. Po uzoru na Istituto Canal osnovana je u Milanu, zaslugom tamošnjega svećenika Carla Salerija i plemkinje Marije Caroline Orsenigo, pobožna ustanova slična obilježja nazvana Casa di Nazareth. Godine 1868. Istituto Canal i Casa di Nazareth spojeni su u jedinstven Zavod te i danas djeluju kao cjelovita ustanova.

Još za života Ana Marija Marović bila je poznata i štovana diljem Italije i Europe kako po svojoj duhovnosti i svestranom umjetničkom stvaranju tako i po predanom dobrotvornom radu. Životopisci ističu kako su pape Grgur XVI. i Pio IX. cijenili i nerijetko odavali priznanja njezinu samoprijegoru. Papa Pio IX. blagoslovio je Istituto Canal, odobrio pravila kongregacije i više je puta isticao kao uzornu za slične vjerske udruge. Godine 1869. Ana Marija Marović hodočastila je u Rim te je tom prilikom primljena u osobnu audijenciju pape Pija IX.

Asketski život, duboka duhovnost i požrtvovan rad Ane Marije Marović najveća su priznanja stekli u vlastitoj, mletačkoj sredini. Narod ju je nazivao La santa Marovich, a mletački patrijarh, kardinal Giuseppe Sarto, poslije papa Pio X. (1903–1914), ua jednome je pismu kazao da je Ana Marija blagoslovljena građanka Mletaka i njihov ponos.

Mlečanka bokeljskoga podrijetla, umjetnica i dobrotvorka Ana Marija Marović umrla je u Mlecima 3. listopada 1887. godine. Veličanstvenom posljednjem ispraćaju nazočili su vodeći uglednici Mletaka s načelnikom i visokim crkvenim dostojanstvenicima na čelu, a tadašnji patrijarh Domenico Agostini održao je u bazilici S. Marco posmrtno slovo, uspoređujući njezin životni put i djelo s Katarinom Sienskom.

Sahranjena je na mletačkome groblju na otoku S. Michele, da bi 1932. godine posmrtni ostatci bili preneseni u crkvu njezina Zavoda. Ondje se, iza oltara u koru, i danas vidi ploča od bijeloga mramora na kojoj je urezan natpis ANNA MARIA MAROVICH. Tijekom 20. stoljeća započeo je i postupak za proglašenje Ane Marije Marović blaženom.

* * *

Ana Marija Marović slovila je još za svoga života, a posebice nakon smrti, za istaknutu osobu mletačke crkvene povijesti. Mnogobrojni soneti, pjesme prigodnice i pohvalna slova iz pera tamošnjih najistaknutijih književnika, uglednika i crkvenih dostojanstvenika, prepuni su hvale i štovanja. Rođenjem i mjestom stvaranja Mlečanka, sa sveukupnim književnim opusom na talijanskome jeziku, Ana Marija Marović svojim podrijetlom zasigurno pripada i Boki kotorskoj, stoljećima nepresahlom izvorištu pobožnosti, mučeništva i nadahnutih djela blaženika i svetaca, često zaboravljanom i zatajivanom dragulju hrvatske prošlosti i kulture.

Literatura

Ferdinando Apollonio, Anna Maria Marovich, fondatrice dell’Istituto Canal ai Servi, Venezia, 1900.

Aurelio Signora, Anna Maria Marovich (1815–1887), Venezia, 1952.

Ana Marija Marović, Stihovi (preveo don Gracija Ivanović), Zagreb, 1962.

Niko Luković, Ana Marija Marović. Prikaz života i rada, Kotor, 1963.

Graziella Cauzzi, »Anna Maria Marovich, poetessa veneziana (1815–1887). Nota per una conoscenza«, Ateneo Veneto, N. S., anno XIX, br. 1–2, Venezia, 1981., str. 137–158.

Giuliano Pavon – Graziella Cauzzi, La memoria di un tempio. Li Servi di San Marcilian ed il Canal-Marovich in Venezia, Venezia, 1988.

Vlatko Perčin – Bogdan Malešević, Ana Marija Marović. Monografski prikaz života i rada, Zagreb, 1997.

Nedjeljka Balić-Nižić, »Nabožni soneti Bokeljke Ane Marije Marović (1815. – 1887.)«, Croatica christiana periodica, god. XXIV, br. 46, Zagreb, 2000., str. 197–220.

Lovorka Čoralić, Hrvatski prinosi mletačkoj kulturi: Odabrane teme, Zagreb, 2003.

Antun-Tonko Tomić, Dobrota. Povijesnica bokeljskog pomorstva: Pomorska i kulturna povijest Dobrote XVI–XX st., Kotor, 2009.