Stipe Mlinarević Ćipe: Logoraški okrajak
Logor je pakao na zemlji, ali i čistilište gdje sve izađe na vidjelo što čovjek nosi u sebi. Gol si kao novorođenče, nema skrivanja - ili si čovjek ili nisi. Bio sam okružen s pet-šest momaka s kojima sam ratovao na Trpinjskoj cesti cijelo vrijeme moga logorskog pakla. Svi smo ostvarili ono najbitnije u logoru, ostali smo ljudi. Vratilo me današnje vrijeme u logor u Mitrovici gdje je moj prijatelj i kum Josip Lordan-Loki izjavio jednu rečenicu koja bi trebala ostati zlatnim slovima upisana kao opomena svima. Tu rečenicu je izrekao u šestom mjesecu 1992. godine. Tada smo već bili “iskusni” logoraši jer smo prošli logor Stajićevo i Niš
Logor je pakao na zemlji, ali i čistilište gdje sve izađe na vidjelo što čovjek nosi u sebi. Gol si kao novorođenče, nema skrivanja – ili si čovjek ili nisi. Bio sam okružen s pet-šest momaka s kojima sam ratovao na Trpinjskoj cesti cijelo vrijeme moga logorskog pakla. Svi smo ostvarili ono najbitnije u logoru, ostali smo ljudi. Vratilo me današnje vrijeme u logor u Mitrovici gdje je moj prijatelj i kum Josip Lordan-Loki izjavio jednu rečenicu koja bi trebala ostati zlatnim slovima upisana kao opomena svima. Tu rečenicu je izrekao u šestom mjesecu 1992. godine. Tada smo već bili “iskusni” logoraši jer smo prošli logor Stajićevo i Niš.
Bilo nas je oko 50 logoraša u sobi, a hrana je bila toliko loša da smo se počeli pretvarati u kosture koji hodaju. Donosili su nam srbijanski civilni zatvorenici ručak i kruh u sobe. Znalo se dogoditi da, kada otvorimo vojničke manirke, u kojima je bila hrana, plutaju dva živa miša. U vreći za kruh, kada bi ju otvorili, izletjelo bi oko 50-ak žohara koji su se nalazili unutra. Logoraška glad ne bira, izbacili bi miševe iz variva te rastjerali žohare i nastavili bi jesti kao da se ništa nije dogodilo. Dao Bog da nitko to nikada više ne doživi.
O našoj hrani, kao što sam već napisao, brinuli su se civilni srbijanski zatvorenici. Kako su nam rezali kruh na jako tanke šnite tako je okrajak uvijek ostajao veći jer su se bojali da si ne odsjeku prste. E tu je nastajala svađa među logorašima. Svatko je htio taj okrajak jer se od njega moglo barem malo zasititi. Nas petorica nikada nismo sudjelovali u tim raspravama i svađama nego smo mirno čekali da se podjele okrajci da mi možemo uzeti ono što nam ostane. Kako su te rasprave bile svakodnevne jednog dana Loki izgovara ključnu rečenicu:
“Dečki moji zapamtite što vam vaš Loki kaže, ovaj mitrovački okrajak će nas branitelje pratiti kroz cijeli život.”
Što je zapravo Loki mislio kada je ovo izjavio? Pa mislio je na tu neslogu koja nas prati. Nesloga će nas branitelje pratiti zbog mrvica koje padaju sa stola onih koji nam nisu dostojni niti cipele obrisati.
Nažalost, prokletstvo mitrovačkog okrajka nas i dan danas prati. Radi mrvica koje raznim političarima padaju sa stola mi branitelji se međusobno svađamo. Ja osobno ću biti kao i u Mitrovici, radije kruha gladan nego prijeći crtu dostojanstva.