Čovjek za sva vremena – svjetski je poznata drama Roberta Bolta, po kojoj je snimljen i poznati film o sv. Thomasu Moreu. Uistinu, svojim djelom, svojim neponovljivim svetačkim likom, Thomas More je bio čovjek za sva vremena i za sve situacije. Suočen s teškom kušnjom da se odrekne vjernosti Katoličkoj crkvi, More se bez i malo kolebanja svega toga odrekao, čak i položaja drugog čovjeka u državi i zamijenio ga hladnom ćelijom u zloglasnom londonskom Toweru, te spremno položio svoj život, radosno iščekujući susret s Kristom. Tko je dakle taj Thomas More, za kojega je G. K. Chersteton, slavni engleski pisac i obraćenik na katoličanstvo, još 1929., dakle šest godina prije proglašenja svetim Tome Morea, prorekao:
„Sir Toma More važniji je ovaj čas nego ikad prije nakon svoje smrti, važniji što više nego u dane kada je poginuo. No nije tako značajan ni danas kako će biti sljedećih sto godina. Može se dogoditi da u njemu prepoznaju najveći lik Engleske ili barem najveći povjesni značaj engleske prošlosti“.
Sveti Thomas More rodio se 7. veljače 1478. u Londonu. Bio je drugi od šestero djece, od kojih su dvoje umrli još kao mala djeca. Njihov otac John bio je pobožan čovjek, koji je ostavio dubok trag u životu sina te je Thomas često navodio njegovo mišljenje.
U Londonu je pohađao đačku školu sv. Antuna, koja je djelovala 2 i pol stoljeća. U školi se uvježbavala metoda raspravljanja na latinskom jeziku. U dobi od 14 godina, 1492. Thomas počinje studije u Oxfordu, gdje je bio podvrgnut strogom dnevnom redu. Stanovao je u kanterberijskom kolegiju, koji je bio benediktinski samostan i sijelo grčkih nauka. More se u Oxfordu priviknuo na kratak san i na vrlo strogi isposnički život. Nosio je kostrijet – košulju od grube dlake i spavao na daskama. Thomas se kolebao između svećeničkog poziva i pravne karijere. Njegov autoritativni otac nije želio da postane svećenik i uskratio mu je novac za studij u Oxfordu, te je Thomas nastavio studij prava u In of Chancery.
Pravne studije završio je 1500. Oženio se 1503. s Jane Colt, koja je tada imala 17 godina. Njegova mlada žena nije bila ni u čemu osobito podučena, pa je Thomas u njoj nastojao pobuditi zanimanje za knjige i glazbu. Uspio je zahvaljujući velikoj strpljivosti i ljubavi. Tijekom osam godina braka Jane je rodila četvero djece, tri kćeri i najmlađeg sina. Umrla je u 1511. u 25. godini života. Uskoro se Thomas ponovno oženio kako mu kuća i djeca ne bi ostali nezbrinuti. Udovica Alica Middleton, koja se udala za Thomasa, bila je od njega osam godina starija. U sređenim obiteljskim prilikama More je napisao „Utopiju“, zbog koje je postao poznat i slavan.
Zahvalimo Bogu za nesreću kao i za blagostanje
Cijelo to vrijeme unutarnji život Thomasa More bio je ispunjen eshatološkim razmatranjima o posljednjim čovjekovim stvarima. Po naravi je bio iznimno senzibilan i ispunjen osjećajem krivnje. Stoga i njegova želja za svećeništvom i kartuzijanskim životom – više su bili odraz želje da pobjegne od svijeta, nego istinski poziv. Thomas se međutim hrabro suočio sa svim svojim skrupulima i strahovima. Svojom upornošću, pronicljivošću, molitvom i velikim pouzdanjem u Božje milosrđe, uzdignuo se do razine herojskih krjeposti te s radoću, čak i njemu svojstvenim humorom, prihvatio svoje mučeništvo.
Dubok vjerski život i predanje u Božju volju, učinilo ga je stabilnim i uravnoteženim, čak i u onim situacijama u kojima mnogi vjernici gube glavu. U rujnu 1529. vatra je zahvatila Moreove štaglje i spalila svu ljetinu. Thomas piše svojoj ženi: „A što se tiče vijesti… da smo izgubili žitnice kao i naši susjedi, tako da je propalo sve žito u njima (…), kad se Bogu svidjelo da nam pošalje tu kušnju, moramo i dužni smo ne samo biti zadovoljni nego i veseli što nas je posjetio nevoljom. On nam je dao sve što smo izgubili, pa kad ovom nesrećom sve uzima nazad, neka se vrši njegova volja. Nemojmo se nikad ogorčavati zbog nesreće, nego nađimo dobru riječ i od srca mu zahvalimo za nesreću kao i za blagostanje (…), jer njegova mudrost bolje vidi što je za nas dobro…“
Genij kakvog Engleska nikada nije imala
Pod utjecajem Erazma Roterdamskog, s kojim je 20 godina bio u čvrstom prijateljstvu, Thomas je poprimio mnogo Erazmovih pogleda, od kojih se postupno oslobađao, nadmašivši svojega desetak godina starijeg učitelja. Erazmo je bio pokretač sjevernoga kršćanskog humanizma i reformator školstva i odgoja. Tko god je poznavao Thomasa Morea, taj ga je i zavolio. Nakon njegova smaknuća, Erazmo je o Thomasu napisao: „Thomas More, lord kancelar Engleske, čija je duša bila bjelja od ikojeg snijega, genij kakvog Engleska nikada nije imala… Moreovom smrću kao da sam i sam umro… Zar je narav ikad stvorila nešto blaže, draže i sretnije od genija Thomasa Morea?“
U duhu kršćanskoga humanizma, obitelj Thomasa More postala je škola, čak sveučilište. Njegova djeca bila su među najučenijima u Europi.
Zbog svojih ljudskim i profesionalnih kvaliteta Thomas je, suprotno svojim željama, doveden na dvor, te je 1517. postao član kraljevskog savjeta, nakon čega je brzo napredovao.
Nakon rastave od Katarine Aragonske, kralj Henrik VIII. zatražio je od pape Klementa VII. poništenje braka, kako bi se mogao oženiti s Anom Boylen.
Nakon što ni kardinal Wolsey nije mogao prihvatiti kraljev zahtjev, kralj je bezobzirno počeo gaziti po savjestima ljudi oko sebe i svojevoljno tumačiti Bibliju, kako bi opravdao svoj postupak. Nakon Wolseyeva pada, kralj je prisilio Thomasa Morea da prihvati mjesto Lorda kancelara, ne bi li od njega iznudio povoljan odgovor. Bio je to početak muka u kojima je kralj uporno tražio da se Thomas More pobrine „za njegovu veliku stvar“.
Nakon bijednog popuštanja engleskog klera, koji se 11. veljače 1531. izjasnio za rastavu, bitka je bila izgubljena. More je čekao prvu priliku kako bi se povukao, što je i učinio u siječnju 1532. Kler je 15. svibnja 1532. službeno priznao kralja „glavom Crkve u Engleskoj zbog iznimne mudrosti i žarke revnosti“. Idućega dana More je kralju vratio veliki pečat.
Kako je ostao bez značajnih prihoda, Thomas More je morao otpustiti svoju poslugu, ali se za svakoga od njih pobrinuo. Znajući za njegovo teško materijalno stanje, kler mu je ponudio 5000 funti, što je u ono vrijeme bio veliki novac, kao nagradu za pisanje protiv krivovjerja, ali je Tomas to odbio jer je htio do kraja ostati neovisan. Time je ujedno poslao jasnu poruku biskupima koji se prikloniše Henriku VIII. kako bi sačuvali svoje prihode.
More je slutio da dolaze nevolje, pa je prema svjedočenju njegova zeta Williama Ropera, sa ženom i djecom običavao „razgovarati o radostima neba i mukama pakla, o životima svetih mučenika… i kolika je sreća i blaženstvo za ljubav Božju trpjeti gubitak dobara i tamnicu, gubitak njiva, pa i života“.
Dvorske dodvorice već su počele stezati obruč oko Morea, te ga optuživati za mito. Njega kao i biskupa Fishera, također mučenika i sveca, optuživali su za izdaju, za što je kazna zapljena sve imovine i tamnica do kraljeve konačne odluke.
Dok je okrutni kralj s lakoćom slao ljude u tamnicu i smrt, na samoga Thomasa More bio je toliko vezan te je činio sve ne bi li Morea privolio da potpiše zakletvu.
Bitka je izvojevana
Mučeništvo i svetost ne postiže se lako. Kroz nju se prolazi kroz krvavu kupelj, baš kao i Krist koji se na Maslinskoj gori krvlju znojio. Sam More bio je više puta u napasti da zataji svoje uvjerenje. Roper svjedoči. „Mnoge noći More nije spavao ležeći uz svoju ženu, razmišljajući o najgorem što bi se moglo dogoditi, molio je i plakao je, borio se sa slabošću svoga tijela, koje – kako je i sam priznao – nije sposobno podnijeti mučeništvo.“
U travnju 1534. morao se pojaviti pred komisijom u Lambeth. Vozeći se u čamcu naglo šapne Rogeru u uho: „Sine Roper, zahvaljujem Gospodinu, bitka je izvojevana“. Tog trenutka zgažena je Zmija, baš onako kako je to genijalno prikazao Mel Gibson u „Pasiji“ kada je Isus dovršio svoju duhovnu borbu na Maslinskoj gori.
Članovi komisije pokazaše tekst Zakletve i Zakon o nasljedstvu. More je bio spreman potpisati Zakon o nasljedstvu, ali Zakletvu, koju je značila otpad od Katoličke crkve nije mogao potpisati. Uz sva nagovaranja, More je jasno i hrabro odgovorio: „Po svojoj savjesti i duši ne vidim da je istina na kraljevoj strani.“
Osim što je More bio sposoban pravnik i vrstan govornik, bio je i nadahnut Duhom Svetim, te su njegovi odgovori blistali pred gomilom lažnih svjedočenja i podmetanja. Baš kao što je i njegov Učitelj odgovarao pred lažnim svjedocima.
Kraljevi ljudi nastojali su preko članova njegove obitelji „smekšati“ Thomasa Morea. Tomas koji je bio toliko popustljiv u ljudskim, običnim stvarima, sa svojom savješću nije pravio nikakv kompromis. Pisma koje je More pisao najstarijoj kćeri Margareti, prekrasna su svedočanstva ljubavi prema svojoj obitelji i pouzdanja u Božje milosrđe. Tako piše:
„Neću gubiti pouzdanje u Boga, Meg, premda se osjećam slabim… pa i da me nadvlada strah, ja ću se sjetiti, kako je sv. Petar na udar vjetra počeo tonuti zbog svoje slabe vjere, pa ću učiniti kao on, zazvat ću Krista i zamoliti za pomoć. A on će onda, uzdam se, ispružiti k meni svoju desnicu i održati me na burnim valovima da ne potonem. (…) Moja draga kćerko, ne uznemiruj se ni zbog čega što bi se meni moglo dogoditi u ovom životu. Ništa se ne može dogoditit osim što Bog hoće.“
Umirem u Katoličkoj crkvi i za Katoličku crkvu
Thomasa Morea nikako nisu mogli osuditi za izdaju, jer iako nije potpisao Zakletvu, svojim tužiteljima nije dao nikakav dokaz na temelju kojega bi ga mogli osuditi. Do „dokaza“ su ipak došli lažnim svjedočanstvom Roberta Richa.
Napokon je 1. srpnja 1535. završila ova farsa od suđenja. Moreu su još jedanput ponudili da promijeni mišljenje i bit će pomilovan. Nakon što je osuđen na smrt, More je iskoristio posljednju priliku i rekao: „Proučavao sam pitanje 7 godina pa ne vidim ništa što bi dopuštalo svjetovnjaku da postane vrhovnom glavom Crkve… kako čitamo u Djelima Apostolskim: Pavao je bio prisutan kad kamenovahu sv. Stjepana i sve odobravao čuvajući odijela onih koji su na Stjepana bacali kamenove, sad su obojica sveci u nebu i ostat će ondje kroz svu vječnost. Na isti način, premda ste, moji lordovi, bili meni suci na zemlji i osudili me, pouzdano se nadam i žarko želim da se svi mi skupa sretnemo u nebu sretni zbog našega vječnog spasenja.“
Pogubljen je 6. srpnja 1535. na londonskom Tower Hillu. Prije samoga smaknuća, poručio je: „Što se mene tiče, umirem kao vjerni podanik kraljev, ali prvo Božji. Umirem u Katoličkoj crkvi i za Katoličku crkvu.“
Ni tada ga nije napustio njegov tipični humor te se podigavši glavu s panja, posljednji puta našalio: „Čekaj malo, moram namjestiti bradu, ona bar nije počinila veleizdajstvo.“
Osim biskupa Fishera i još nekoliko svećenika te redovnika, engleski je kler pokleknuo pred kraljevom strahovladom. Thomas More bio je jedini činovnik uprave koji se usudio oduprijeti nasilju Henrika VIII.
Blaženim ga je 1886. proglasio papa Leon XIII., a svetim 1935. papa Pio XI. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je 2000. zaštitnikom političara i državnika. Zaštitnik je i usvojene djece, pravnika, državnih činovnika, sudskih službenika, brakova s teškoćama, mnogočlanih obitelji, maćeha i očuha, udovaca te brojnih naselja, biskupija, učilišta, župa i crkava širom svijeta.