Da bi napuštanje bilo autentično i stvaralo mir, mora biti potpuno.

Moramo sve, bez iznimke, staviti u Božje ruke, bez pokušaja da išta upravljamo ili spašavamo na svoj način, bilo da je riječ o materijalnom, emocionalnom ili duhovnom.

Ljudsko postojanje ne možemo podijeliti na područja u kojima je ponegdje dopušteno s povjerenjem se prepustiti Bogu, a drugdje se sve mora rješavati isključivo vlastitim snagama.

Moramo znati sljedeće: sve stvarnosti kojih se ne želimo odreći, kojima želimo upravljati sami (ne ostavljajući Bogu prazan list) nastavit će nas, na ovaj ili onaj način, činiti nemirnima.

Mjera našega unutarnjeg mira bit će upravo mjera našega napuštanja, a time i naše odvojenosti.

Napuštanje stoga podrazumijeva neizbježnu dimenziju odricanja, ne nužno učinkovitog, nego kao raspoloživost srca, spremnost da Bog s potpunom slobodom upravlja našim životima.

To nam je osobito teško, jer imamo prirodnu sklonost mnogo toga prisvajati: materijalna dobra, naklonosti, želje, projekte.

Strašno nam je teško popustiti stisak, jer imamo dojam da ćemo se izgubiti, da ćemo umrijeti.

Upravo u tom trenutku potrebno je svim srcem vjerovati Isusovoj riječi, tom zakonu “onaj koji gubi – pobjeđuje”, tako jasno izraženom u Evanđelju: “Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga” (Mt 16,25).

Onaj tko prihvati tu smrt odvojenosti i odricanja, pronalazi pravi život.

Čovjek koji se za nešto grčevito drži, koji želi zadržati bilo koje područje svojega života kako bi njime upravljao kada njemu odgovara, bez da ga radikalno prepusti Božjim rukama, loše računa: tovari se nepotrebnim brigama i izlaže se nemiru zbog mogućeg gubitka svega.

Naprotiv, onaj tko pristane sve vratiti u Božje ruke, dopustiti mu da uzima i daje po svojoj volji, pronalazi neizreciv mir i unutarnju slobodu.

“Samo kad bismo znali što dobivamo time što se svega odričemo!”, kaže sveta Terezija od Djeteta Isusa.

To je put do sreće, jer ako Bogu dopustimo da djeluje onako kako On hoće, moći će nas učiniti beskrajno sretnijima, budući da nas poznaje i ljubi mnogo više nego što mi poznajemo i ljubimo sami sebe.

Sveti Ivan od Križa istu istinu izražava drugim riječima: “Od časa kad sam prestao tražiti svako dobro, sve mi je bilo darovano.”

Ako se svega odreknemo i sve položimo u Gospodinove ruke, on će nam uzvratiti neusporedivo više: “Stostruko već sada, u ovom vremenu” (Mk 10,30).

Preuzeto iz knjige Mir u srcu, Jacques Philippe.

Sveti Šarbel Mahluf, redovnik i prezbiter. prenosi i riječi oca Pija Libanonskog: