Svi Sveti su. Vraćam se navečer kući i prolazimo kraj groblja. Noć je, groblje svijetli tisućama svijeća. Prizor je prekrasan. Pokazujem svojem trogodišnjem sinu prema groblju da vidi kako lijepo svijetli. Istog trena on poviče – tata, to je Božić! Ostao sam, malo je reći iznenađen. Zapravo, „izbacio me iz takta“, kako bi se kolokvijalno moglo reći, jer nikako nisam očekivao takav njegov zaključak koji je sve samo ne pogrešan. Upravo suprotno, odgovor mu je u maniri najvećih mudraca i teologa.
– U pravu si – rekao sam mu – ovo je uistinu Božić. Ljudski Božić! Ta djetinja reakcija na sjaj svijeća koji je malo dijete podsjetio na sjaj božićnih lampica, zaokupila je moje misli cijelim putem do kuće i navela me da podijelim s vama misli koje su me zaokupile.
Naime, u mom rodnom zagorskom mjestu Višnjici, Sve Svete se u starini, a tako je još i danas, naziva Malim Božićem. U tom smislu moj je mališan bio potpuno u pravu svojim zaključkom. No, tu se značaj i simbolika ne zaustavlja, jer kad pogledamo značenje blagdana Svih Svetih i blagdana Božića, među njima postoji iznimna povezanost, jer oboje predstavljaju i pozivaju na proslavu života, novog života. No, i više od toga – Božić kao blagdan rođenja Neba za čovjeka i Svi Sveti kao blagdan rođenja čovjeka za Nebo povezani su neraskidivom povijesno-spasenjskom vezom, jer da nije bilo tog Božjeg Božića, nikad čovjek ne bi mogao doživjeti svoj ljudski Božić.
Liturgija – hod kroz povijest spasenja
Razmislimo li malo bolje, zar postoji ikoji veći ljudski blagdan, dakle blagdan koji slavi čovjeka, od blagdana Svih Svetih? Nema ga. Za Sve Svete mi slavimo one koji su u Nebu, one koji su dostigli smisao ljudskog života – biti svet, i koji su svojim životom odgovorili na poziv kojeg je Bog ljudskom rodu, svakom čovjeku, uputio svojim utjelovljenjem i rođenjem u osobi svoga Sina Isusa Krista.
Crkva zato nije slučajno u svojoj liturgijskoj godini blagdan Svih Svetih stavila pred kraj, pred završni blagdan Krista Kralja svega stvorenoga. Učinila je to s ciljem čuvanja i obnavljanja povijesno-spasenjske memorije koja započinje navještajem rođenja Spasitelja i završava s eshatološkim slikom Krista Kralja svega stvorenoga koji će nakon posljednjeg suda za uvijeke poraziti neprijatelja Božjeg i čovjekova, oca laži i čovjekoubojicu od početka te uspostaviti svoje vječno Kraljevstvo.
Zaključujući svoje razmišljanje o sinovom odgovoru na prizor groblja ispunjenog svijetlima svijeća, sjetio sam se Isusovih riječi: „Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko (Mt 18,3)“.