Svrhoviti ili slučajni svemir: kontroverze i prijepori

Oduvijek upravljajući svoj pogled prema visinama, čovječanstvo je u žarkoj želji da protumači stvarnost i svijet oko sebe – tragalo za prvotnim uzrokom (arché) «svega» postojećega. Upravo sazdani da se uvijek propitkujemo, počeli smo istraživati i još zasada netaknute dijelove makrosvemira. Pa tako, jedna od krajnjih pitanja koja nam se danas u mnogobrojnim rasprama upravo nameće jest i samo pitanje: svrhovitoga ili slučajnoga stvaranja mikro (čovjeka, prirode) i makro svemira (planeta, galaksija).

Svakome ljudskome biću (napose čovjekovoj naravi) neizostavno je prirođen jedinstveni ‘stvaralački princip’ da uvijek iznova čini (stvara), na sebi svojstven (ljudski) način. Na primjer, u sportu (atletici), znanosti / tehnologiji (sat, foto-aparat), umjetnosti (simfonije). Upravo počevši od čovjekova stvaralačkoga principa, na samome primjeru razvoja njegova organizma, ponajprije možemo razmatrati svrhovitost mikra (grč. mikros kosmos ili lat. minor mundus: mali poredak)[1] u makrosvemiru.

Foto: pixabay

Primjerice, sami  podaci koji govore da čovjekovo srce ispumpa 3 milijuna litara krvi godišnje, i da je sve to ekvivalentno opsegu četiri olimpijska bazena, u svakom slučaju govore o svrhovitom (na)činu stvaranja mikrosvemira „ljudskoga tijela“. Povrh složenosti ljudskoga srca, ništa bi nam se manje trebala činiti čudesno ustrojstvo jedne stanice kvasca, koju da bi uopće proizveli morali bi imati podjednak broj minijaturiziranih dijelova kao što ih ima Boeing 777.[2]

Nadovezujući se na prijašnji primjer svrhovitosti prirode ljudskoga srca i kompleksnosti stanice kvasca, možemo također prepoznati svrhoviti ‘stvaralački princip’ i kod samoga ustrojstva makrosvemira. Ponajprije, to možemo razmatrati na primjeru putovanja čestica svjetlosti (fotona) od Sunčeve jezgre do Sunčeve površine kojemu za tu, naizgled bezazlenu relaciju, treba negdje oko 30 000  godina, dok do same Zemlje fotoni kao skupina vidljive svjetlosti stignu ravnom putanjom za 8, 3 minute. No, poanta spominjanja vremenskoga putovanja fotona kao čestica svjetlosti do Zemlje, ovdje nije toliko bitna, koliko je bitna sama ‘nasumična’ putanja čestica svjetlosti od same Sunčeve jezgre do Sunčeve površine. [3]

Potom, također smo danas upoznati i s zadnjim iznašašćima suvremene astrofizike, da je gravitacija mladoga Jupitera uznemirila oblikovanje prvih protoplaneta (koji se kasnije nisu uspjeli oblikovati u planete), a kada uzmemo u obzir da je upravo ta velika privlačna sila Jupitera zaslužna da se mnogobrojni kometi ili asteroidi skreću sa svoje putanje, a ponajprije poradi razloga da bi se uhvatili u neizbježnu divovsku mrežu samoga Jupitera (impresivni podaci govore o Jupiterovoj monumentalnoj strukturi: velik je kao 1 300 zemlji i mase je 2, 5 veće od svih drugih planeta Sunčeva sustava zajedno). Svi ovi ukazi, nesumnjivo uvijek iznova dovode do jednoga jedinoga čudesnoga zaključka: da je svemir ponajprije djelo nečega iznimnoga svrhovitoga.

Foto: pixabay

Poslije navedenih primjera svrhovitosti ‘stvaralačkog principa‘: prirode rada ljudskoga srca, složenosti stanice kvasca, putovanja sunčevih zraka (fotona) do Zemlje i Jupiterove privlačne sile. Svakako je nadasve interesantna i spoznaja da zapravo nigdje: „… ne postoji zakon po kojem bi svemir trebao biti ispunjen malim česticama tvari ili po kojem bi trebao proizvoditi svjetlo i gravitaciju te ostale pojave na kojim počiva naše postojanje.“ [4] Čemu u prilog govori i antropičko načelo (the Anthropic Principle), koje nas opet nedvojbeno upućuje na još jednu vrijednu zamjedbu: «… da su sve svemirske fizikalne konstante točno izabrane… kako bi u našem svemiru nastao život.»[5]

Naposljetku, padaju i mnoge tvrdnje ateističkih nastrojenih znanstvenika, primjerice francuskog biologa Jacquesa Monoda, koji je između ostaloga tvrdio da: «Stara vjerovanja, svečano zapisana, leže razbijena, razlupana na komadiće: čovjek konačno zna da je potpuno sam u bezosjećajnoj ogromnosti svemira, iz kojega se uzdigao pukim slučajem…».[6] No, život se u svemiru sasvim očigledno ne može razviti(jati) slučajnošću. To bi bilo slično iracionalnim tvrdnjama da negdje postoje četverouglaste kružnice, okrugli kvadrati, četverokutni trokuti il’ pak deve bez grba!

Naposljetku, uvijek ostaju ona neizbježna načeta pitanja: Why the universe began?[7] Ta i slična pitanja (recimo poput Einstenova) – je li Bog imao izbora kada je stvarao svemir…  zašto svemir uopće postoji… zašto tu sad ima nečega umjesto ničega (Leibniz – Heidegger), mogu se u neku ruku usporediti i s sa sljedećom analogijom razgovora seljaka i inženjera: «To je kao kad seljak pita inženjera kako radi parni stroj. Inženjer mu potanko opiše kamo ide para, kako prolazi kroz stroj itd. Tada će seljak: ‘Da, sve mi je to jasno, ali gdje je konj?’ Upravo tako doživljavam opću relativnost. Znam sve pojedinosti, razumijem kamo ide para, ali ipak nisam siguran gdje je zapravo konj.»[8]

Foto: pixabay 

[1] W. K. C. GUTHRIE, Povijest grčke filozofije. Knjiga II. Predsokratovska tradicija od Parmenida do Demokrita, Zagreb 2006.,  str. 464.

[2] Usp. B. BRYSON, Kratka povijest gotovo svega, Zagreb 2004., str. 329-335.

[3] Usp. H. CUOPER – N. HENBEST, Enciklopedija svemira, Zagreb ²2004., str. 154.

[4] Usp. B. BRYSON, Nav. dj., str. 2.

[5] M. KAKU, Hiperprostor. Znanstvena odiseja kroz usporedne svemire, vremenska izobličenja i desetu dimenziju, Zagreb 2006., str. 289

[6] P. DAVIES, Peto čudo, Zagreb 2001., str. 38-42.

[7] Usp. S. W. HAWKING, Budućnost svemira i drugi eseji, Zagreb 1996., 109.

[8] M. KAKU, Nav. dj., str. 115.