Zagrepčanko, paorski sam sin… (… poruka s jednog krnjeg novosadskog neba)
… U paorskim očima sjaje avenije velikih gradova… žive bezimena zidarska lica što u komadu novina čuvaju zlatne polovice kruha… Eli[4]… Oprosti… Umoran sam… umoran. Da mi je izmučeno tijelo negdje poviti. Spustiti. Preobraziti u tihi plamen svijeće…