Vjerujem da s posebnom radošću slavimo danas svetog Josipa, velikog sveca, tihog, poniznog i diskretnog. Naša je radost još veća kada znamo da zahvaljujući njemu možemo se danas malo odmoriti jer nam je neradni dan. Tome je svakako dobrim dijelom…

Zato je i Isus, imajući takva oca pred očima, mogao ostati vjeran onima koje je volio, vjeran sebi i vjeran Bogu. A jedino se na putu vjernosti i može postati i ostajati čovjekom. Zato vjernost i jest najveća tajna ljudskog života. Vjernost koja niče iz povjerenja u Boga i ljude koje volimo, kojoj često nismo dorasli, poput Isusovih apostola, ali prema kojoj uvijek iznova valja koračati pouzdajući se u Božju vjernost.

U svetoj misi, ali i u drugim sakramentima i molitvama dopuštamo Bogu, njegovu Duhu da Djeluje u nama, da nas zarazi nesebičnošću. I zato nam ostaje predivna slika primanja Djeteta u naručje; dopuštanje Bogu da uđe u naš život. Tu gestu koja je poglavito majčinska gesta, susrećemo iznimnom snagom i ljepotom baš kod liječnika. Njihov je, vaš je poziv primiti u ruke tek rođeno dijete, ali isto tako primiti i zadnji zemaljski životni dah čovjeka. Pred otajstvom života sve je ostalo manje važno. Ista ljubav koja se divi stvorenomu životu prihvaća i bijedu čovjeka, prihvaća i zaraženost onim što život ugrožava i slijedi poziv biti suradnicima Spasitelja u oslobađanja od svega što priječi radost ili u davanju značenja trpljenju.