Zaista vrijedi pročitati. Juričanovo genijalno i sasvim konkretno pismo Bandiću: “Znam te već duže vrijeme, Gradonačelniče, godinama pratim tvoj promišljeni rad, tvoje majstorije. Upoznali smo se kad si se onomad znojio na Županijskom sudu u Zagrebu. Neka mi bude oprošteno,…
Umrla je naša teta. Kažem „naša“ jer nije samo kćerina, nego i moja, i suprugina, i od sve djece, i od svih roditelja, i od sve djece koju je ikada odgajala i od svih roditelja čiju je djecu odgajala. Neki…
Vaše dijete je možda malo, ali ono ima VELIKI problem. Ono ne može spavati kod svog prijatelja, ne može ići na višednevni školski izlet. Radi toga je tužno. Radi toga se srami. Radi toga je povučeno. Radi toga izbjegava društvo i postaje izolirano. Radi toga se osjeća osramoćeno i nesigurno. Radi svega toga je nesretno. U svakom školskom razredu ima po dvoje takve djece. Vi ih ne znate, jer se ta bolest taji. Tu bolest taje roditelji, a još više ju taji njihovo dijete.
