Iz pera oca Anastasija Petrića, dominikanca rođenog u župi Prud, donosimo potresno svjedočanstvo o sudbini ovog i drugih sela hrvatske Bosanske Posavine. Osveta i krvoproliće Titovih partizana bilo je zastrašujuće.
Pokolji Titovih partizana u Prudu i Bosanskoj Posavini trajali su danima i mjesecima nakon završetka rata i prelazili najgore moguće scenarije koje čovjek može zamisliti.
Toliko strašni da je u razredu oca don Anastasija Petrića od 47 učenika samo dvoje Pruđana imalo živoga oca. To je bio ‘antifašizam’ po mjeri partizana.
Prud je selo Bosanske Posavine smješteno na samom ušću rijeke Bosne u Savu. Točnije klinasto je zabijeno među tri rijeke; desni rub sela omeđuje opasna rijeka Bosna sa svojim virovima i mutnim valovima. Ona je ovdje postala ravničarska rijeka i burno se protivi svome nestajanju u Savi, prečesto rušeći Pruđanske beare (obale) odnoseći i zemlju i nerijetko i ljudske živote. Lijeva grliteljica sela Sava široka je, zeleno blatnjava i zastrašujuće „tiga“ zbog svojih nepredvidivih i opasnih dubina. Između ove dvije velike i poznate rijeke kao ruka pomirnica, izvirući desetak kilometara prije ušća Bosne u Savu, četiri – pet kilometara prije svoga utoka u Savu pojavljuje se Stara Rijeka, od Pruđana nazvana Starača koja čineći taj prirodni trokut triju rijeka dajući naselju smještenom na tom tro-riječnom otoku specifičan kulturološki, etnografski, zemljopisni, zemljoradnički i strateški značaj. Tako mu nije ni moglo biti drukčije nego li Sprud-riječni otok, odnosno današnji Prud. O ovomu potonjem strateškom značaju Pruda kao sudbini i njegovom stradanju htio bih progovoriti.
Takav Prud, po prilici, zatekla je i 1945. Ta godina za seljane Pruda nije bila godina oslobođenja, nego godina terora, nasilja, pljačke, paleži i strašnog pokolja. Sjećam se da su naši stari razdoblje od 1945. pa sve do naših dana onako potajice zvali razdoblje „poslije pada“.
Što se točno dogodilo?
Kada je stiglo proljeće 1945. stigla su i velika povlačenja domobrana i ustaša kroz Bosnu. Tako su stigli i do zadnje obrane Bosne u prirodno dobro učvršćenom Prudu, strateški veoma važnom za područje Brodskog posavlja, jer preko Save, točnije iznad Pruda su i opet velika slavonska sela: Sikirevci, Jaruge, Kruševica, Slavonski Šamac, Babina Greda i dr.
Možda se čuli da je Prud pao mjesec dana nakon Berlina, no taj pad je uistinu bio stravičan. Kako se kroz Posavinu pred partizanima i friško izbrijanim četnicima, da to više ne budu, povlačila vojska NDH, za njima je bježalo i hrvatsko stanovništvo otimajući se pokolju. Upravo onakva slika kakvu smo vidjeli za ovo područje strašne i 1992. godine.
Sva ta sila vojske i jadnoga naroda stigla je do Pruda. Tu su stali očekujući pomoć. Na Savu nisu mogli, jer bi bili prelaka meta. Začuđujuće je to da je obrana pod zapovjedništvom (ne znam mu čin), ali čuvenog «Škice» trajala čitav mjesec dana. Stari su mi govorili da su se htjeli branit sve dok mogu čuvati nejačad, a onda će na Savu. No nisu znali da je Slavonija već odavno pala. Tek kad su započeli partizanski napadi sa sve tri strane sela bili su svjesni da izlaza nemaju.
Potresna svjedočanstva o pokoljima partizana u Prudu – ubijani svi od djece do staraca
Tako mi je već sada pokojna baba Lucija Kmečića uz veliku bol ispričala da su u njihove kuće Ekmečića partizani ušli oko sredine svibnja i tražili da svi muški izađu van u dvor-dvorište. Pred njihovim ženama, sestrama i majkama zaklali su trideset i dva člana. Najstariji je imao sedamdesetak godina, a najmlađem tek sedam godina. Postila je sav ostatak svoga života.
Katica Babić, boraveći u progonstvu kod sina svećenika dr. Petra Babića u Insbrucku u Austriji pred smrt progovorila mi je o stradanju svoje obitelji: «Kad su ulazili partizani u selo, otac i čiča su majku, sestru i mene zakopali u rov za krompir. Bili su nam proveli njeku cijev da moremo dijat. I tako smo mi bile zakopate tri dana. Nije se više moglo durat. Ja sam se onda otela materi i izletila van. Prvo sam ugledala oca zaklatog pred bunarom, stric je bio zaklan pred štalom, a stari dida je još hroptao u kući. Bio je zaklan na krevetu. Tada sam pobjegla u šumu i tamo se skrivala mjesecima jedući travu i koru s drveća.»
Kada su partizani ulazili u kuće u dijelu sela zvanog Bartun žene i djeca su bezglavo bježali iz kuća. U obitelji Ilije Paradžika bježeći pred majkom na cesti iz strojnice partizani su ustrijelili njegova tri starija brata. Imali su sedamnaest, četrnaest i sedam godina. On je ostao živ u naručju majke Luje kao mala beba. Otac je potom ubijen.
Ovakvih obiteljskih tragedija i pokolja nije bila pošteđena niti jedna kuća Pruda, Vojskove, Gornje Dubice, Balegovca, Svilaja, Ade, Bazika, Domaljevca, Garevca, Čardaka, Grebnica, Hrvatske Tišine, Hasića, Tolise, Vidovica, Kopaonica, Oštre Luke i šire. Zato i nastade pjesma „Oj crnino posavinsko sudbino“.
Ljudi Bosanske Posavine nisu znali što je to Bleiburg, nisu bili na Križnom putu, jer do njega nisu niti stigli. Bili su svi pobijeni na kućnom pragu. A za one nestale jednostavno se govorilo „Odveli ga partizani“.
Tako mi je pričala moja pokojna baka Jela Ilak da su u susjednom selu Gornja Dubica njenog djevera i sve muškarce partizani pozvali na zbor ispred kapele, a onda je krenula duga povorka. Ona ga je dok su prolazili pored kuće kroz pendžer pitala: «Baja kud vas vode?», a on joj je tada odgovorio: «E moja nevista, il’ u Jasenovac il’ niz Savu.» Već tada su ih partizani vodili u Jasenovac. Čudno?!
Drugi njen djever bio je ustaša. Uhvatili su ga točno na Petrovo 29. lipnja 1945. Jutrom su ga vezali u dvorištu i ranili. Cijeli dan je u teškim mukama tražio gutljaj vode, no ona nije smjela izaći van iz kuće, bojeći se za djecu. Ubijen je navečer. Tri dana su ga žene morale ukapati i iskapati, čas iz groblja, čas ispod jasena u dvorištu, sve dok neki partizanski glavešina nije naredio da ga napokon zakopaju u grobnicu, jer je ustaša jako zaudarao
24. lipnja – najstrašniji dan pokolja i 320 Pruđana bačenih u rijeku
Najstrašniji pokolj u Prudu dogodio se 24. lipnja 1945., kada su u jednoj štali partizani poklali 320 muškaraca. Nisu smjeli biti pokopani, a kad su se trupla već toliko raspadala, zaudarajući na ljetnoj žezi pobacani su u rijeku Bosnu, odnosno Savu.
Strašnih neispričanih sudbina je na žalost mnogo. Mnoge su ukopane sa njenim patnicima u zemlju, nerazumno žubore vodama. Teško ih je saznati. Stoga bih vam iznio i jedno poratno moje osobno iskustvo.
Kao djeca rado smo se tijekom ljeta kupali na Savi i Bosni. Bosna nam je bila puno draža za kupanje, jer je nekako manja, plića pa vjerojatno i toplija. No godine 1982. njena visoka obala Kej za nas Pruđane je uistinu postala zastrašujuća. Rijeka često mijenja svoj tok potkopavajući svoje obale, tako je toga proljeća rijeka Bosna potkapajući bear prelomila i jednu jamu punu ljudskih kostiju. Odrasli muškarci su bez straha otplivali do toga mjesta stratišta. Po lomljenim kostima pronalazili su komade bakrene žice, u kostima su bili mnogi metci. Bilo je jasno porijeklo i starost te jame. Tražili su da se te kosti skupe i pokopaju u jednu zajedničku grobnicu na mjesnom groblju. Nisu dobili dozvolu. Jedan Pruđanin Mato Majić skupio je pojedine komadiće sukna koji su ukazivali svojim etnografskim porijeklom da je to bilo stratište hrvatskih očeva. Njegova majka Luja Majiš prepoznala je među ostacima komadić ruba nogavice,“ šlingu“ sa posavskih gaća koje je ona svome mužu vezla. Sve do svoje smrti je taj komadić sukna čika Mato čuvao kao jedinu uspomenu na svoga nikada viđenog oca.
Poratne godine su bile iznimno teške. Muževi su bili mahom pobijeni, stoka je bila pokradena, kuće opljačkane. Povrh svega komunisti su smislili nekakve svoje zadruge koje ne samo da su otimale sav udovički urod nego su povrh toga nametali još i nekakve poreze i prireze, razna nedolična davanja u žitaricama, povrću i voću. .. Sve do sušne 1950. godine kad su već porasli dječačići morali u Slavoniju «na redak» kopati od jutra do večeri kod gazde na njivi, tek da bi se prehranili.
Otac mi je pričao da ih je 1952. godine, u prvom razredu, njih četrdeset sedmoro đaka učitelj upitao «Tko ima oca?» Diglo ih je ruku samo dvoje.
Stigla je tako i 1992. godina, pa Dayton … Interesantno je da u Domovinskom ratu čak ni u rovu niti jedan Pruđanin nije poginuo. Vele: «Čuvali nas naši pokojni iz onoga rata.»
Tragedija Bosanske Posavine je neopisiva. Izvore za stručan rad nigdje ne možete pronaći. Tek još pokoja stara svjedokinja bi vam o tomu mogla progovoriti, ali to će njoj vjerovati. Tako i ovaj moj opis stradanja sela Pruda, ne može biti elaboriran interesantnim pomodnoj i bezglavoj stvarnosti, jer osim nekoliko citata nema nikakvih drugih stručnih izvora. Možda to nije niti bitno, jer važno je samo jedno da mučenička krv naših otaca nije uzalud prolivena.
Hvala im!
Izvor: narod.hr